Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1457/13 (Z. Ć.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Kontrola korištenja
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1457/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1457/13, rješavajući apelaciju Z. Ć., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. Ć. podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 025627 13 Kv od 21. veljače 2013. godine i broj 64 0 K 025627 12 Kpp od 15.

studenog 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, odvjetnici iz Ljubuškog, podnio je 8. travnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 025627 13 Kv od 21. veljače 2013. godine i broj 64 0 K 025627 12 Kpp od 15. studenog 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 17. studenog 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovorio 30. studenog 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 025627 12 Kpp od 15. studenog 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat privremeno oduzetog osobnog vozila marke „audi“, preciznije označenog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), koje su oduzeli djelatnici PU Posušje 6. rujna 2009. godine.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je PU Posušje svojim dopisom od 7. rujna 2009. godine izvijestila Općinski sud da su djelatnici te policijske uprave 6. rujna 2009. godine od G. K. iz Karlovca, Republika Hrvatska, uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta privremeno izuzeli predmetno vozilo. Dalje je navedeno da je nakon toga naredbom tog suda broj 064-0 Kpp- 09-000 037 od 18. rujna 2009. godine određeno da se predmetno vozilo ima čuvati pod kontrolom PU Posušje do okončanja kaznenog postupka, ili dok sud ne odredi drugačije. Nadalje je istaknuto da je apelant 12. listopada 2012. godine, tvrdeći da je u međuvremenu postao vlasnikom predmetnog vozila (o čemu je u prilogu dostavio dokumentaciju na njemačkom jeziku bez prijevoda), podnio zahtjev za vraćanje predmetnog vozila. Povodom pismenog podneska kojim je Općinski sud od Kantonalnog tužiteljstva zatražio da se očituje o opravdanosti zahtjeva za povrat predmetnog vozila Kantonalno tužiteljstvo je podneskom od 5. studenog 2012. godine izjavilo da nije upoznato sa ishodom kaznenog postupka protiv G. K. u Republici Hrvatskoj, te je li, ukoliko je postupak još u tijeku, potrebno zadržavanje privremeno oduzetog vozila. Dalje je navedeno da je Općinski sud izvršio uvid u spis tog suda broj 64 0 K 009806 09 K, te je utvrdio da je rješenjem tog suda od 23. ožujka 2012. godine ustupio kazneno gonjenje optuženog G. K. Republici Hrvatskoj, te da je kazneni postupak još u tijeku. Općinski sud se pozvao na odredbe članka 79. stavak 1. i članka 88. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Budući da Kantonalno tužiteljstvo nije dalo suglasnost za povrat privremeno oduzetog vozila a kazneni postupak u kojem je predmetno vozilo oduzeto je još u tijeku, primjenom citiranih zakonskih odredaba Općinski sud je donio navedeno rješenje.

7. Apelant se žalio protiv navedenog prvostupanjskog rješenja. Odlučujući o apelantovom prizivu, Kazneno vijeće Općinskog suda je Rješenjem broj 64 0 K 025627 13 Kv od 21. veljače 2013. godine odbilo apelantov priziv kao neutemeljen i prvostupanjsko rješenje potvrdilo u cijelosti.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da suprotno apelantovim prizivnim navodima, Kazneno vijeće je utvrdilo da je prvostupanjski sud donio valjanu i na zakonu utemeljenu odluku. U odnosu na apelantove prizivne navode da je prvostupanjski sud od nadležnog tužiteljstva tražio suglasnost za vraćanje privremeno oduzetog vozila, što je suprotno članku 88. stavak 2. ZKPFBiH, Vijeće je utvrdilo da su netočni navodi priziva, jer je prvostupanjski sud od nadležnog tužiteljstva sukladno navedenoj odredbi zatražio očitovanje o opravdanosti zahtjeva za povrat privremeno oduzetog predmeta o čemu je tužiteljstvo dostavilo izjašnjenje. Budući da je kazneno gonjenje optuženog G. K. od kojeg je oduzeto predmetno vozilo rješenjem tog suda od 23. ožujka 2012. godine ustupljeno Republici Hrvatskoj, a koji kazneni postupak je još u tijeku, te budući da sud od nadležnih tijela Republike Hrvatske nema saznanja da zadržavanje predmetnog vozila nije sukladno članku 79. ZKPFBiH, Vijeće je zaključilo da nisu u cijelosti ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 88. ZKPFBiH za povrat privremeno oduzetog vozila, te je priziv odbilo kao neutemeljen.

Rješenje o vraćanju oduzetog vozila

9. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 025627 13 Kpp 2 od 27. siječnja 2014. godine apelantu je vraćeno oduzeto vozilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podneskom od 15. siječnja 2014. godine zatražio da mu se kao vlasniku vrati privremeno oduzeto predmetno vozilo, jer zadržavanje predmetnog vozila nije sukladno članku 79. ZKPFBiH, a također, ne postoje razlozi za njegovo oduzimanje navedeni u članku 412. ZKPFBiH. Dalje je navedeno da je Rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj K-DO-585/13 od 17. rujna 2013. godine odbačena kaznena prijava PU Posušje od 6. rujna 2009. godine protiv osumnjičenog G. K. zbog kaznenog djela – oduzimanje tuđe pokretnine iz članka 291. st. 1. i 2. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je navedeno rješenje donio na temelju članka 88. ZKPFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istaknuo da je predmetno vozilo bilo u apelantovom posjedu i da ga je koristio sve dok mu nije bilo ukradeno u kolovozu/rujnu 2009. godine. Dalje je naveo da su djelatnici PU Posušje od počinitelja kaznenog djela G. K. oduzeli predmetno vozilo. Apelant navodi da je u tijeku postupka pred Općinskim sudom stupio u kontakt s vlasnikom predmetnog vozila, da je uplatio ugovorenu cijenu, te da je Općinskom sudu dostavio ovjerenu dokumentaciju sa prijevodom ovlaštenog sudskog tumača u svezi sa stjecanjem prava vlasništva na predmetnom vozilu. Dalje ističe da je Općinski sud pogrešno primijenio članak 88. stavak 2. ZKPFBiH kada je tražio suglasnost tužitelja za vraćanje predmetnog vozila iako je povrat stvari u toj fazi postupka u isključivoj nadležnosti suda i njegova odluka nije uvjetovana nikakvom suglasnosti tužitelja. Također, apelant smatra da Općinski sud nije u obrazloženju odluke naveo razloge u svezi sa okolnostima je li tijekom postupka postalo očigledno da daljnje zadržavanje vozila jeste ili nije sukladno članku 79. ZKPFBiH, odnosno nije naveo konkretne razloge zbog kojih je smatrao da postoje opravdani razlozi za daljnje zadržavanje predmetnog vozila u sudskom depozitu. Obzirom da su od oduzimanja predmetnog vozila prošle više od tri godine, da ono gubi na svojoj vrijednosti, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1986/09 od 13. srpnja 2012. godine.

b) Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostupanjskim rješenjem tog suda od 15. studenog 2012. godine odbijen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog vozila koje je 6. rujna 2009. godine privremeno oduzeto od tada osumnjičenog G. K. iz Karlovca. Nakon toga je protiv osumnjičenog G. K. bila podignuta optužnica pred tim sudom zbog kaznenog djela – oduzimanje tuđe pokretnine, ali je Rješenjem tog suda broj 64 0 K 009806 09 K od 23. ožujka 2012. godine kazneno gonjenje optuženog G. K. bilo ustupljeno Republici Hrvatskoj. Kako do momenta odlučivanja o apelantovom prizivu protiv prvostupanjskog rješenja nije bilo odlučeno o zahtjevu tog suda za ustupanje kaznenog gonjenja protiv navedenog optuženog pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, te kako je i dalje bilo nužno zadržavanje privremeno oduzetog vozila, Kazneno vijeće tog suda je rješenjem od 21. veljače 2013. godine odbilo apelantov priziv. Međutim, nakon toga je Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu podneskom od 17. rujna 2013. godine obavijestilo taj sud da je preuzeto kazneno gonjenje optuženog G. K., ali da je odbačena kaznena prijava PU Posušje broj KU-46/09 od 6. rujna 2009. godine protiv optuženog zbog kaznenog djela - oduzimanje tuđe pokretnine. Stoga je Općinski sud, odlučujući o novom apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog vozila i nakon što je Kantonalno tužiteljstvo dalo suglasnost za povrat vozila, donio rješenje od 27. siječnja 2014. godine kojim je apelantu izvršen povrat predmetnog vozila. Dalje je navedeno da je taj sud privremeno oduzeto vozilo apelanta zadržavao pod kontrolom suda samo dok je ono bilo potrebno u svrhu vođenja kaznenog postupka i ostvarivanja legitimnog cilja. Pored toga, kako je dalje istaknuto, apelant nije mogao dokazati da se radi o vozilu koje je njegovo vlasništvo, nego je tek naknadno dostavio određenu dokumentaciju u tom pravcu (u listopadu 2012. godine), tako da i pored činjenice što je predmetno vozilo zadržano više od tri godine, na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Općinski sud je istaknuo da je predmetno vozilo vraćeno čim više nisu postojali razlozi za njegovo privremeno zadržavanje sukladno članku 79. ZKPFBiH, niti potreba za njegovim trajnim oduzimanjem. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

12. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Članak 291. st. 1. i 2.

Oduzimanje tuđe pokretnine (1) Tko bez cilja pribavljanja imovinske koristi protupravno oduzme ili zadrži tuđu pokretninu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako se kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka odnosi na motorno vozilo, pokušaj će se kazniti.

13. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Članak 79.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravnu osnovu za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.

(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na temelju izdate naredbe. [...] (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

[...] Članak 84.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Članak 88.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1) Predmeti koji su u tijeku kaznenog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u tijeku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije sukladno članku 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (članak 412.).

(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.

Članak 412.

Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se kazneni postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovog članka donosi sudac, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

[...]

VI. Dopustivost

14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 64 0 K 025627 13 Kv od 21. veljače 2013. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 25. veljače 2013. godine. Apelacija je podnesena 8. travnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.

17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na povrat privremeno oduzetog vozila u kaznenom postupku protiv treće osobe, a koje je u apelantovom vlasništvu, pa je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

22. Apelant smatra da su redoviti sudovi donijeli osporene odluke na temelju proizvoljne primjene odredaba čl. 79. i 88. ZKPFBiH, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

23. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

24. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog vozila koje je oduzeto od treće osobe optužene za kazneno djelo - oduzimanje tuđe pokretnine iz članka 291. st. 1. i 2. KZFBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u dvostupnom postupku gdje je Kazneno vijeće Općinskog suda ocijenilo sve apelantove prizivne prigovore protiv prvostupanjskog rješenja o odbijanju zahtjeva za povrat predmetnog vozila. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kazneno vijeće u osporenom rješenju nije proizvoljno primijenilo citirane odredbe ZKPFBiH. Naime, članak 79. stavak 1. ZKPFBiH odista propisuje obvezu privremenog oduzimanja predmeta koji se, prema KZFBiH, trebaju oduzeti (misli se na predmete iz počinjenog kaznenog djela), a u konkretnom slučaju je nesporno dokazano da predmetno vozilo potječe iz kaznenog djela za koje je optužena treća osoba. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u osporenim odlukama pozvali na odredbe članka 88. ZKPFBiH utvrdivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog članka za povrat predmetnog vozila. Pri tome su redoviti sudovi pribavili izjašnjenje nadležnog tužiteljstva, te su ocijenili činjenicu da je kazneni postupak protiv optužene treće osobe u vrijeme donošenja osporenih rješenja još u tijeku. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje redovitih sudova ni u odnosu na pitanja vlasništva na predmetnom vozilu, te pokretanje kaznenog postupka u ovom slučaju, obzirom na to da iz citiranih odredaba ZKPFBiH nesporno proizlazi da je u slučaju privremenog oduzimanja neophodno dokazati samo činjenicu radi li se o predmetu koji se prema odredbama KZFBiH treba oduzeti ili koji može poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku, što je u ovom slučaju (i) dokazano, dok nije bilo potrebno raspravljati o ostalim činjenicama (pitanju vlasništva) na koje ukazuje apelant. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kazneno vijeće, odlučujući o apelantovim prizivnim navodima, dalo iscrpne i jasne razloge zašto takvi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja suda, a u danom obrazloženju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava, odnosno Ustavni sud smatra da razlozi navedeni u osporenim odlukama korespondiraju sa citiranim odredbama ZKPFBiH.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju svoje konačne odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

28. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

30. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. Ustavni sud, razmatrajući apelantove navode o povredi prava na imovinu, prvenstveno zapaža da je predmetno vozilo u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, vraćeno apelantu rješenjem Općinskog suda od 27. siječnja 2014. godine. U vrijeme podnošenja apelacije apelant je smatrao da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, budući da više od tri godine nije mogao koristiti predmetno vozilo koje se nalazilo pod kontrolom PU Posušje. Iako je, dakle, u tijeku postupka pred Ustavnim sudom predmetno vozilo vraćeno apelantu, imajući u vidu činjenicu da apelant u određenom razdoblju nije mogao koristiti svoju imovinu, Ustavni sud će u okolnostima apelantovog slučaja ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu.

32. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja se ubrajaju u članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima od treće osobe je oduzeto predmetno vozilo zbog optužbe za kazneno djelo - oduzimanje tuđe pokretnine. Apelant je tijekom postupka Općinskom sudu dostavio dokumentaciju o stjecanju vlasništva na predmetnom vozilu. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

33. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

34. Ustavni sud treba utvrditi je li osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo sukladno zakonu i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog vozila nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Europski sud za ljudska prava u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine koja potpada pod djelokrug stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi odluke Europskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. veljače 1994. godine, Serija A broj 281-A, Adamczyk protiv Poljske, broj 28551/04 od 7. studenog 2006. godine, i Simonjan-Heikinheino protiv Finske, broj 6321/03 od 2. rujna 2008. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Europski sud u predmetu protiv Rusije (vidi,Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. lipnja 2007. godine, točka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražno tijelo naredilo da se računar čuva kao fizički dokaz u kaznenom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku, odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba se ispitati u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine sukladno općem interesu, dakle, u smislu stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Uzimajući u obzir navedenu praksu Europskog suda, te imajući u vidu da apelant osporenim rješenjima nije lišen svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već da je privremeno spriječen da njome raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja kaznenog postupka), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud zaključuje da je primjenjivo treće pravilo iz stavka 2. članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedincu može odrediti kontrola korištenja njegove imovine.

36. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati je li Općinski sud opravdano odredio kontrolu korištenja apelantove imovine. To može biti slučaj samo ako je kontrola korištenja imovine: (a) predviđena zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladna principu proporcionalnosti.

37. Razmatrajući pitanje jesu li osporena rješenja kojim je određena kontrola korištenja imovine utemeljena na zakonu, Ustavni sud ističe da je pri ocjeni pravičnosti postupka već utvrdio da je takva kontrola korištenja predviđena zakonom, i to čl. 79. stavak 1. i 88. ZKPFBiH.

38. Ustavnom sudu ostaje ispitati je li zakonita kontrola korištenja apelantove imovine provedena u javnom interesu i sukladno principu proporcionalnosti.

39. Ustavni sud konstatira da odredba članka 79. stavak 1. ZKPFBiH propisuje obvezu privremenog oduzimanja predmeta koji se prema KZFBiH trebaju oduzeti (misli se na predmete iz počinjenog kaznenog djela). Cilj ove odredbe je sprečavanje vršenja kaznenih djela, odnosno u konkretnom slučaju kaznenog djela – oduzimanje tuđih pokretnih stvari. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je kontrola korištenja apelantove imovine u javnom interesu.

40. Na koncu, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonita kontrola korištenja apelantove imovine, koja je u javnom interesu, proporcionalna cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

41. Obzirom na to da se radi o mjeri privremenog karaktera, da se njome ne dira u stečena prava na stvari koja se privremeno oduzima, te da kao dokazna radnja predstavlja značajno sredstvo u sprečavanju i otkrivanju kaznenih djela, odbijanjem apelantovog zahtjeva za povrat privremeno oduzetog vozila nije narušen pravičan odnos proporcionalnosti između interesa njega, kao pojedinca, i općeg interesa. Pored toga, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetno vozilo oduzeto 6. rujna 2009. godine, apelant je tek u listopadu 2012. godine Općinskom sudu dostavio dokumentaciju o stjecanju vlasništva na predmetnom vozilu, pa je tako apelantu predmetno vozilo vraćeno u roku nešto duljem od godinu dana. Ustavni sud smatra da je kontrola korištenja apelantove imovine, odnosno predmetnog vozila, sukladna zakonu i javnom interesu, te da je proporcionalna cilju sprečavanja kaznenog djela oduzimanje tuđe pokretnine, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u usporedbi sa zahtjevima javnog interesa. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta proizlazi da je Općinski sud, nakon odbacivanja kaznene prijave protiv osumnjičenog G. K., utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz članka 88. ZKPFBiH za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, te je apelantu vratio predmetno vozilo.

42. Ustavni sud je, također, imao u vidu i Odluku Ustavnog suda broj AP 1986/09, na koju se apelant pozvao, u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu. Ustavni sud je u toj odluci zaključio da je u okolnostima tog slučaja apelant (kojem je vozilo bilo oduzeto više od pet godina i u vrijeme rješavanja apelacije istraga u tom predmetu još uvijek nije bila okončana) trpio „teret neizvjesnosti hoće li mu ili kada će mu biti vraćena ta imovina“, a koje okolnosti u bitnom taj predmet razlikuju od apelantovog slučaja. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i zaključak iz prethodne točke ove odluke, Ustavni sud smatra da navedena odluka nije od utjecaja na konkretni predmet.

43. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer se apelant žali na proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud nije našao da su ovi navodi utemeljeni, niti da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Budući da je kontrola korištenja apelantove imovine određena na temelju zakona, u javnom interesu i da je bila proporcionalna zakonitom cilju kome se teži, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1457/13 (Z. Ć.) | Sudska praksa | Aktio