Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2693/13 (S. A.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2693/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2693/13, rješavajući apelaciju Sinana Alimanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sinana Alimanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009880 07 Gž od 14. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sinan Alimanović (daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tanja Hadžagić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009880 07 Gž od 14. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda te Šemsudina Memića (i „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. za proizvodnju i prodaju konfekcije, Export-Import u mješovitom vlasništvu u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 6. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno drugotuženom vratilo s naznakom pošte „nepoznat“, Ustavni sud je dostavljanje pismena drugotuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 2. februara 2016. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Kantonalni sud i prvotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 16. i 18. novembra 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj P-3201/04 od 27. oktobra 2006. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja upisa prava vlasništva, u stavu I izreke utvrđeno je da je ništavo rješenje drugotuženog o dodjeli stana prvotuženom. Stavom II izreke presude utvrđeno je da je ništav ugovor o korištenju stana, zaključen između Stambenog fonda Grada Sarajevo i prvotuženog od 29. maja 2000. godine. Stavom III izreke presude utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, zaključen u Sarajevu između drugotuženog kao prodavca i prvotuženog kao kupca, ovjerenog pred Općinskim sudom II Sarajevo 31. maja 2001. godine na osnovu kojeg je prvotuženi kupio stan koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Ante Babića broj 3, površine 56 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa su shodno tome tuženi dužni trpiti da se u Knjizi položenih ugovora Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu u podulošku broj 16562 Općine Novi Grad briše upis prava vlasništva na predmetnom stanu i pripadajućem dijelu zajedničkih prostorija i uređaja, te zemljišta ispod zgrade u korist prvotuženog kao isključivog vlasnika. Stavom IV izreke presude tuženi su obavezani apelantu solidarno naknaditi troškove spora u iznosu od 967,20 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je koristio po osnovu zamjene stanova, te po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog između Samoupravne interesne zajednice stanovanja i apelantovog oca kao nosioca stanarskog prava. Iz provedenih dokaza, čitanjem ugovora o korištenju stana od 24. februara 1992. godine, te potvrde „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo od 30. januara 2004. godine, prvostepeni sud je na nedvosmislen način utvrdio da su pored nosioca stanarskog prava predmetni stan koristili i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, i to supruga i njegov sin-apelant.
7. Dalje je utvrđeno da je apelantov otac umro 25. jula 1996. godine. Također je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, ali da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 30. marta 2003. godine odbijen sa zahtjevom za vraćanje predmetnog stana u posjed. Rješenjem Kantonalnog ministarstva stambenih poslova od 25. decembra 2003. godine poništeno je navedeno rješenje od 30. marta 2003. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
8. Nadalje je utvrđeno da je drugotuženi predmetni stan rješenjem dodijelio prvotuženom, te da je rješenje o dodjeli stana postalo pravomoćno 13. aprila 2000. godine. Na osnovu navedenog rješenja prvotuženi je zaključio ugovor o korištenju stana sa Stambenim fondom Grada Sarajevo, a u daljem postupku otkupa stanova prvotuženi je s drugotuženim zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo 15. decembra 2000. godine, te je po osnovu navedenog ugovora ishodio uknjižbu prava vlasništva u z. k. uredu Općinskog suda u Odsjeku knjiga položenih ugovora.
9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. od 11/98 do 29/03 - u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi je istaknuto da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da prvotuženi koristi predmetni stan po osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje od 3. aprila 2000. godine, ugovora o korištenju stana od 29. maja 2000. godine, te ugovora o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo od 15. decembra 2000. godine. Po ocjeni Općinskog suda navedeni akti su ništavi po sili zakona, a u smislu odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene. Ukazano je da je odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo navedeno da stan mogu kupiti samo nosioci stanarskog prava, dok je odredbama člana 9. navedenog zakona propisano da stan pod uvjetima iz navedenog zakona mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti, te da se članovima užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima. Ukazano je da u konkretnom slučaju iz ugovora o korištenju stana, zaključenog između Samoupravne interesne zajednice Grada Sarajeva i apelantovog oca kao nosioca stanarskog prava od 24. februara 1992. godine, jasno vidljivo da će pored nosioca stanarskog prava predmetni stan koristiti i članovi porodičnog domaćinstva, i to supruga i sin-apelant.
10. Po ocjeni Općinskog suda, primjenom odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene, te odredbi čl. 7. i 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđeno je da su citirane odredbe imperativne prirode, te da su ugovori o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koje zaključe osobe koje nisu legalni nosioci stanarskog prava na stanu apsolutno ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su u suprotnosti s prinudnim propisima. Stoga, kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba u smislu odredbi člana 109. ZOO to je Općinski sud, primjenom navedenih zakonski odredbi, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, te mu udovoljio primjenom navedenih odredbi. Istaknuto je da je prvostepeni sud posebno cijenio navode podneska „tuženog“ od 28. augusta 2006. godine u kojem je istaknuto da stanovi nisu ušli u stečajnu masu jer su privatizirani prije otvaranja stečajnog postupka od 3. novembra 2004. godine.
11. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 009880 07 Gž od 14. februara 2013. godine žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu II, III i IV izreke preinačio tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a tuženi su solidarno obavezani da apelantu naknade troškove spora u iznosu od 322,40 KM. U preostalom dijelu žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena (stav I izreke prvostepene presude).
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana od 29. maja 2000. godine naveo da je prvostepeni sud propustio cijeniti okolnost da tužbom, kao jedan od tuženih, nije obuhvaćen Stambeni fond Grada Sarajeva, odnosno njegov pravni sljednik kao ugovorna strana u tom ugovoru. Istaknuto je da je tužbom kojom se traži utvrđenje ništavosti ugovora neophodno obuhvatiti sve ugovorne strane koje su taj ugovor zaključile jer presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev ima dejstvo prema svim ugovornim stranama. U tom smislu, po mišljenju Kantonalnog suda, legitimacija na strani tuženih u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva je nepotpuna. Iz tog razloga Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan, te odlučio u smislu odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu. ZPP).
13. Istaknuto je da, budući da se kao razlog ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 20. decembra 2000. godine navodi okolnost da je ugovor zaključila osoba koja nije bila nosilac stanarskog prava, to se bez utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana ne može smatrati ni da je ništav ugovor o kupoprodaji. Prema tome, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan i u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji.
14. Protiv drugostepene presude prvotuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 65 0 P 383839 14 Rev od 15. januara 2015. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. st. 2. i 3. važećeg ZPP-a. Istaknuto je kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, te da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u svojoj tužbi (1.050,00 KM). Stoga kako navedeni iznos ne prelazi iznos od 10.000,00 KM revizija nije dopuštena sa stajališta odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava. Ističe da apelant nije označio kao tuženog Stambeni fond Grada Sarajeva, a niti njegovog pravnog sljednika iz razloga što su rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana prestali da važe ex lege 13. aprila 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene. Ističe da je apelant u skladu s odredbom čl. 103. i 109. ZOO kao tužene označio ugovorne strane i tražio od suda da utvrdi ništavost ugovora. Smatra da je Kantonalni sud, umjesto da preinači prvostepenu presudu, trebao predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak s uputama da se izvrši pravilna oznaka tuženih. Ukazuje da je u drugom predmetu Kantonalni sud odlučio drugačije, a što ukazuje na pravnu nesigurnost.
16. U predmetu na koji apelant ukazuje, a koji se tiče sličnog činjeničnog i pravnog pitanja redovni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio poništenje rješenja o dodjeli stana, utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana kao i brisanje upisa prava vlasništva na stanu, primjenjujući odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO. U tom predmetu Kantonalni sud u svojoj Presudi broj Gž-2502/05 od 23. oktobra 2007. godine, rješavajući po žalbi, nije primijenio odredbu člana 229. tačka 4. ZPP-a kao u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka donesena na osnovu primjene odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u osporenoj presudi. Istaknuto je da u konkretnom slučaju osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Kantonalni sud je ukazao da je Vrhovni sud Rješenjem broj 65 0 P 383839 14 Rev od 15. januara 2015. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju prvotuženog podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 009880 07 Gž od 14. februara 2013. godine.
18. U odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da je apelant protiv presude Kantonalnog suda podnio prijedlog za ponavljanje postupka, a koji je Kantonalni sud odlukom od 1. jula 2014. godine odbio kao neosnovan.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 229. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 009880 07 Gž od 14. februara 2013. godine 42 0 P 000413 11 Rev od 14. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora i brisanje upisa prava vlasništva, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, rješavajući po žalbi tuženih, preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju stana od 29. maja 2000. godine, zatim ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i dosljedno tome brisanja upisa prava vlasništva na predmetnom stanu, kao i u dijelu kojim je prvostepeni sud odlučio o troškovima parničnog postupka (st. II, III i IV izreke prvostepene presude), te u tom dijelu odbio apelanta s tužbenim zahtjevom i tužene obavezao da apelantu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 322,40 KM. U preostalom dijelu, odnosno u odnosu na stav I izreke prvostepene presude, žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena (utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli stana). Navedeno odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva Kantonalni sud je obrazložio činjenicom da je prvostepeni sud propustio cijeniti okolnost da apelantovom tužbom nije bio obuhvaćen Stambeni fond Grada Sarajeva, odnosno njegov pravni sljednik koji je ugovorna strana u ugovoru o korištenju stana od 29. maja 2000. godine. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je tužbom, kojom se traži utvrđenje ništavosti ugovora, neophodno obuhvatiti sve ugovorne strane koje su taj ugovor zaključile budući da presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev ima dejstvo prema svim ugovornim stranama. Prema tome, kako se radilo o nepotpunoj legitimaciji na strani tuženih, drugostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu, primjenjujući odredbe člana 229. tačka 4. ZPP-a.
30. U navedenom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava na apelantovu štetu. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantov navod o tome da je osporenom presudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer je Kantonalni sud povodom sličnog činjeničnog i pravnog pitanja donio drugačiju odluku, Ustavni sud ističe da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je naglasio da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da se predmet na koji apelant ukazuje kao uporedni slučaj tiče sličnog činjeničnog i pravnog pitanja, te da se u tom predmetu Kantonalni sud nije uopće očitovao na okolnost da tužilac i u tom predmetu tužbom nije obuhvatio sve ugovorne strane koje su zaključile ugovor o korištenju stana, čije je utvrđenje ništavosti tužilac tražio. Dakle, u tom postupku nesporno je da Kantonalni sud, rješavajući po žalbi, nije primijenio odredbu člana 229. tačka 4. iako i u tom postupku tužilac nije označio Stambeni fond Grada Sarajeva, odnosno njegovog pravnog sljednika kao ugovornu stranu, već je odlučivao isključivo primjenjujući odgovarajuće odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO.
32. Imajući u vidu navedeno postavlja se pitanje da li činjenica da u uporednom slučaju Kantonalni sud nije primijenio odredbu člana 229. stav 4. ukazuje na arbitrarnost odlučivanja u konkretnom slučaju, a samim tim i na kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Po mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud primijenio odredbu člana 229. tačka 4. ZPP-a, te na taj način odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje ugovora o korištenju stana i brisanje upisa prava vlasništva, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost učinjenu od strane Kantonalnog suda, a što bi za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Navedeno iz razloga što je Kantonalni sud za takvo odlučenje u osporenoj presudi dao jasne i argumentirane razloge zbog čega smatra da je bilo neophodno da apelant svojom tužbom obuhvati sve ugovorne strane iz ugovora, čije utvrđenje ništavosti traži. Naime, Kantonalni sud je dao jasne odgovore zbog čega je ovo pitanje u konkretnom slučaju bilo važno za presuđenje predmetne stvari i Ustavni sud u navedenom ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga činjenica da u uporednom slučaju Kantonalni sud nije tako postupio ne znači automatski proizvoljnu primjenu odredbi ZPP-a, niti bilo kakvu drugu arbitrarnost učinjenu na apelantovu štetu. Ovo iz razloga jer je Kantonalni sud postupao shodno ovlaštenju propisanom odredbom člana 229. tačka 4. ZPP-a, te u okolnostima kada je, dakle u smislu navedene odredbe „činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“, djelimično preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana, ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i brisanju prava upisa vlasništva na predmetnom stanu. Prema tome, proizlazi da ovakvim odlučivanjem u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, odredbi ZPP-a od strane Kantonalnog suda, pa dosljedno tome nije došlo do kršenja načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1853/11 od 10. juna 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35).
33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju ovih prava, također, neosnovani. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, kao i kada nije došlo do povrede načela pravne sigurnosti.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman