Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3293/15 (A. Ž. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3293/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3293/15, rješavajući apelacije Adnana Žabića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Adnan Žabić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 077260 13 Rev od 21. aprila 2015. godine;
Milan Jovičić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135084 13 Gž od 10. juna 2015. godine;
Našid Oruč protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 080814 14 Rev od 28. jula 2015. godine;
Ivan Knezović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 046969 14 Rev od 5. novembra 2015.
godine;
D.Ć. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 022514 15 Rev od 10. septembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3293/15 Adnan Žabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatko Garić advokat iz Tuzle, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 077260 13 Rev od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime neisplaćene naknade za topli obrok (za period od 17. maja 2008. godine do 19. marta 2012. godine) isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je primljeno na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje na ime jubilarne nagrade. U postupku je utvrđeno da su plaće, naknade i druga materijalna prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika u FBiH utvrđena Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da odredbama navedenog zakona nije propisano pravo sudija, tužitelja i stručnih saradnika na naknadu za topli obrok u toku rada. Dalje se navodi, da je članom 17. navedenog zakona regulisano da odredbe sadržane u drugim zakonskim propisima ili Odlukama Federacije BiH, koje su u suprotnosti sa odredbama ovog Zakona prestaju važiti danom stupanja na snagu ovog Zakona. Također, utvrđeno je da se presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine, kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija u Federaciji Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužitelja i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, ne primjenjuje u konkretnom slučaju. Naime, odluke Ustavnog suda FBiH djeluju po pravilu od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), ukoliko presudom nije utvrđeno njihovo retroaktivno djelovanje. Dakle, imajući u vidu da pravo apelanta na naknadu toplog obroka nije regulisano relevantnim zakonom koji se primjenjuje na sudije, tužitelje i stručne saradnike, te kako se presuda Ustavnog suda FBiH iz koje bi se crpila osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta ima primjenu od objavljivanja, a potraživanje apelanta se odnosi na utuženi period prije primjene navedene Odluke Ustavnog suda, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Također, Vrhovni sud je istakao da apelant u prvostepenom postupku, za utuženi period, nije učinio vjerovatnim da postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima na naknade sudija u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
2. AP-3867/15 Milan Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 6. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135084 13 Gž od 10. juna 2015. godine. U postupku koji je apelant pokrenuo 30. decembra 2011. godine (tužba ispravljena i uređena 7. februara 2012. godine), tužbom kojom je tražio da mu tuženi („Čajavec Uslužne djelatnosti“ a.d. Banjaluka) isplati naknadu za članstvo u Upravnom odboru, Osnovni sud u Banjaluci je 22. maja 2013. godine donio presudu kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude, kao i da mu naknadi troškove postupka. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 135084 13 Gž od 10. juna 2015. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda. U postupku je utvrđeno da je apelant imenovan za člana Upravnog odbora tuženog, te da istom nisu isplaćene naknade za rad u Upravnom odboru za utuženi period. Dalje je utvrđeno, da je tuženi priznao da nije platio apelantu naknadu za rad u Upravnom odboru za period od 10. oktobra 2005. godine do 16. avgusta 2008. godine, čime je izvršio priznanje duga apelantu i odricanje od zastarjelosti u skladu sa odredbama čl. 366. i 387. Zakona o obligacionim odnosima za navedeni period, dok potraživanje apelanta na ime naknade za period od 30. decembra 2008. godine do 1. jula 2011. godine, shodno odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, nisu zastarjela imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 30. decembra 2011. godine. Okružni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda koji je pravilno prihvatio dati nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je i prema mišljenju ovog suda urađen prema pravilima struke. S obzirom da je apelant tokom postupka dokazao da je na zakonit način imenovan za člana Upravnog odbora tuženog, te da mu za utuženi vremenski period nije isplaćena tražena naknada, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
3. AP-4861/15 Našid Oruč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 080814 14 Rev od 28. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužene (Postabank BH Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo u stečaju) i preinačena je drugostepena presuda u stavu I izreke (odluka o poništenju rješenja o otkazu) tako što je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u tom dijelu (odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje tužene o otkazu i da se vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije donošenja rješenja). U ostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta (kojim je traženo da se obaveže tužena da apelantu isplati plate za navedeni period i troškove postupka) drugostepenom presudom je ukinuta prvostepena presuda u tom dijelu i vraćena je na ponovni postupak. U postupku je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu apelantu zakonit budući da je tužena u toku postupka dokazala da je apelant učinio težu povredu radne dužnosti (čl. 88. stav 1. i 91. Zakona o radu), da je proveden postupak otkaza ugovora o radu u skladu sa odredbom člana 90. Zakona o radu na način da je apelantu pružena mogućnost prava na odbranu. Naime, kod činjenice da je apelant kod tužene obavljao jedno od rukovodećih mjesta, te činjenice da je na radnom sastanku svih direktora održanom 2. septembra 2009. godine, na kojem je prisustvovao i apelant, zatražena maksimalna angažovanost svih zaposlenika zbog najavljene kontrole rada od strane Agencije za bankarstvo FBiH (koja se ogledala u organizovanju prekovremenog rada i smanjenja korištenja godišnjeg odmora na najmanju moguću mjeru), apelant se oglušio na navedeni nalog i otišao na godišnji odmor a da o tome nije obavijestio svoje rukovodioce, te da se po pozivu tužene nije vratio na posao. Dakle, imajući u vidu navedeno, tužena kao poslodavac nije morala apelantu omogućiti da iznese svoju odbranu, jer su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tužene da to učini. Vrhovni sud je istakao, da je tužena kao poslodavac u postupku pred sudom u skladu sa odredbom člana 91. Zakona o radu dokazala postojanje razloga za otkaz, da ponašanje apelanta kao zaposlenika predstavlja težu povredu radne obaveze koja ima za posljedicu gubitak povjerenja druge ugovorne strane i da tužena nije ni bila obavezna apelantu omogućiti da iznese svoju odbranu. Također, Vrhovni sud je istakao da je nakon pravosnažnog okončanja predmetnog postupka (donošenjem drugostepene presude 5. juna 2013. godine) nad tuženom otvoren stečajni postupak (23. marta 2015. godine), te da je apelant svoja potraživanja iz predmetnog postupka prijavio u stečajnom postupku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
4. AP-5656/15 Ivan Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 23. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 046969 14 Rev od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za period od 1. jula 2005. godine do 1. oktobra 2008. godine i regresa za 2005. godinu, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), te je obavezan apelant naknaditi tuženoj (Klinička bolnica Mostar) troškove postupka u iznosu od 1.684,80 KM. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelanta za period od 2005. godine do 2007. godine nije mogao primijeniti navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega apelantu ne pripada pravo na razliku plaće u navedenom periodu. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelanta. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelanta za period od 1. septembra 2007. godine do 1. oktobra 2008. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer taj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
5. AP-5670/15 D.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedeljko Ripić advokat iz Mostara, podnio je 24. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 022514 15 Rev od 10. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tužene (Federacije Bosne i Hercegovine-Vojske FBiH), da se utvrdi da je bio zaposlenik tužene u periodu od 1. januara 2002. godine do 28. februara 2007. godine, te da mu se za navedene periode isplate neisplaćene plaće, uplate pripadajući doprinosi i naknade troškovi postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tužene kod koje je obavljao poslove vozača na osnovu rješenja tužene (iz 1996. godine, 1998. godine i 1999. godine), te da je apelantu radni odnos prestao na osnovu rješenja tužene od 23. avgusta 2002. godine, donesenog u skladu sa odredbama člana 122. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, iz razloga što se apelant neopravdano nije javio na posao uzastopno pet radnih dana u mjesecu martu 2001. godine. Vrhovni sud je istakao, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant u konkretnom postupku, u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da se od marta mjeseca 2001. godine javljao na posao kod poslodavca (tužene), niti da je opravdao svoj izostanak sa posla, te da nije dokazao da se javio na posao do 15. juna 2001. godine do kada je bio krajnji datum javljanja po javnom pozivu tužene.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3293/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-3867/15 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-3867/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman