Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5664/14 (D. T. iz Zagreba i O. T. iz Švedske)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5664/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5664/14, rješavajući apelaciju Darinke Tinjić i Ozrena Tinjića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darinke Tinjić i Ozrena Tinjića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 073334 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Darinka Tinjić iz Zagreba i Ozren Tinjić iz Švedske (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant; apelanti), koje zastupa Smiljana Delić, advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 30. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 073334 14 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen dana 1. decembra 1993. godine između njih kao prodavaca i tuženog kao kupca, po kom ugovoru su oni prodali tuženom stan i garažu u Banja Luci. Istom presudom djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog te je naloženo apelantima da trpe uknjižbu tuženog kao vlasnika i posjednika kupljenih nekretnina. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno, da je navedeni kupoprodajni ugovor zaključen slobodnom voljom ugovarača i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Naime, utvrđeno je da je apelantica, saslušana kao stranka izjavila da je iz Banja Luke otputovala u Zagreb autobusom u februaru 1992. godine, tj. prije otpočinjanja ratnih dejstava na teritoriji BiH, kada se moglo slobodno putovati, te da prije toga nije imala nikakvih problema sa komšijama, kao i da se više nikad nije vratila u Banja Luku jer u Zagrebu posjeduje stan u vlasništvu. S druge strane utvrđeno je da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu stranke naveo da su on i njegova majka, tj. apelantica 1993. godine dogovorili da se proda sporni stan u Banja Luci, da je osim tuženog bilo i drugih zainteresovanih kupaca i da stan nisu htjeli prodati prvom koji naiđe već su čekali da im se ponudi realna cijena. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su apelanti diktirali iznos kupoprodajne cijene, sud je zaključio da je sporni ugovor zaključen dobrovoljno odnosno da apelanti kao prodavci nisu bili ni na koji način prisiljeni da ga zaključe već su imali slobodu izbora da li će zaključiti ugovor ili ne i sa kojim licem će ga zaključiti.
Nadalje, utvrđeno je da je neosnovan prigovor apelanata da se tuženi složio sa ništavošću ugovora time što je prilikom izvršenja ranije pravosnažne presude, donesene u predmetnoj parnici, primio povrat kupoprodajne cijene, čime je taj ugovor raskinut. Naime, utvrđeno je da je tačno da je u ranijoj fazi postupka bio usvojen tužbeni zahtjev i da je nakon pravosnažnosti te presude proveden izvršni postupak u kojem je apelantima vraćen sporni stan i garaža, a tuženom vraćen iznos kupoprodajne cijene. Međutim, utvrđeno je da je ta pravosnažna presuda ukinuta od strane Vrhovnog suda Republike Srpske i u vrijeme vođenja novog postupka, koji je prethodio donošenju pobijane presude, vodio se postupak protivizvršenja u kome će se uspostaviti stanje koje je postojalo prije izvršenja, tj. prema odredbi člana 55. Zakona o izvršnom postupku će se tuženom vratiti u posjed predmetne nekretnine, a on će apelantima vratiti predmetni novčani iznos. Isto tako, utvrđeno je da taj postupak protivizvršenja nije ni u kakvoj vezi sa odlukom o valjanosti spornog kupoprodajnog ugovora. Također, utvrđeno je da i okolnost da je apelantica 2009. godine ponovo otkupila isti stan, protivno relevantnoj odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova, nema uticaja na rješenje ovog spora, a to je učinjeno samo iz formalnih razloga (da bi apelantica ishodovala svoj upis u knjigu uloženih ugovora o otkupu stanova).
Najzad, utvrđeno je da tvrdnja apelanata da oni u vrijeme zaključenja spornog ugovora nisu bili vlasnici nekretnina koje su prodali tuženom, nisu osnovane. Naime, utvrđeno je da je apelantica bila vlasnik stana, a apelant vlasnik garaže, što proizilazi i iz materijalnih dokaza (ovjeren ugovor o otkupu stana od 3. septembra 1993. godine, rješenje o nasljeđivanju doneseno nakon smrti apelantovog oca i posjedovni list). Isto tako, utvrđeno je da među strankama nije bilo sporno da je apelantica 1993. godine otkupila stan na kome je do tada imala stanarsko pravo, te je tim ugovorom stekla pravo vlasništva na tom stanu, bez obzira što u javnim knjigama na njoj nije upisano pravo vlasništva (u to vrijeme nisu ni postojale knjige u koje se upisuje tzv. etažno vlasništvo). Nadalje, utvrđeno je da je otkup stana izvršen na osnovu odredaba zakona tadašnje SR Jugoslavije, obzirom da se radilo o stanu u svojini te države, a taj zakon je dozvoljavao otkup i propisao sve bitne uslove za zaključenje ugovora o otkupu, počev od subjekata prava na otkup do načina utvrđivanja otkupne cijene. Dakle, utvrđeno je da to znači da pravo otkupa izvire iz samog zakona, a ne prava vlasništva prednika, te da je u pitanju takvo sticanje kod koga preovlađuje element originarnog sticanja, a za originarno sticanje (sticanje po osnovu zakona, nasljedstva i odlukom državnog organa) upis nije nužan uslov, on ima samo deklaratoran karakter. Također, utvrđeno je da među strankama nije bilo sporno da je apelant na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju iza smrti svog oca stekao pravo vlasništva na garaži i kao takav se upisao u katastarskom operatu. Konačno, utvrđeno je da su pravilno prvostepeni i drugostepeni sud udovoljili dijelu protivtužbenog zahtjeva za uknjižbu tuženog u javne knjige. Naime, utvrđeno je da pri tome treba imati u vidu da pomenuti kupoprodajni ugovor sadrži klauzulu kojom apelanti ovlašćuju tuženog da se u javnim knjigama uknjiži kao vlasnik i posjednik kupljenih nekretnina, pa se odluka o navedenom dijelu protivtužbenog zahtjeva temelji na obavezama koje su parnične stranke preuzele prilikom zaključenja ugovora.
U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman