Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/13 (E. U.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1215/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1215/13, rješavajući apelaciju Esata Ugljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Esata Ugljanina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 078430 12 Gž od 31. januara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Esatu Ugljaninu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Esatu Ugljaninu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Esata Ugljanina izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 078430 12 Gž od 31. januara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Esat Ugljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 078430 12 Gž od 31. januara 2013. godine. Apelant se, također, žalio na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima koji je, po njegovoj tužbi od 9. aprila 2002. godine, okončan tek donošenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda od 31. januara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Hajre Muratović, Elvisa Muratovića, kao i malodobnih E.M. i K.M., koje zastupa zakonska zastupnica H.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. decembra 2015. godine, Općinski sud 4. januara 2016. godine, a tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 9. aprila 2002. godine pokrenuo postupak zbog smetanja posjeda. U tužbi apelant je tražio da sud utvrdi da je Kasum Muratović (prednik tuženih) smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu na način da je sagradio 4. aprila 2002. godine ogradu od betona i željeza i onemogućio apelantu prolaz, te je apelant tražio da se uspostavi pređašnje stanje, kao i da se zabrani buduće smetanje.

6. Općinski sud je donio Rješenje broj P-808/02 od 20. decembra 2004. godine kojim se proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tuženi Kasum Muratović u toku postupka umro, pa je apelant kao tuženu označio Hajru Muratović, koja nije prihvatila preinačenje tužbe i nastavak postupka u ovoj fazi. Također, s obzirom na to da je apelant već pokrenuo postupak pred upravnim organima, te je inspekcijski organ izašao na lice mjesta i sačinio zapisnik, Općinski sud je odbacio tužbu.

8. Apelant je 30. decembra 2004. godine izjavio žalbu na rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1198/05 od 7. januara 2009. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 42. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je za sporove zbog smetanja posjeda isključivo nadležan sud na čijem posjedu se nekretnina nalazi) u vezi sa članom 425. ZPP, odnosno da ispita da li je nastupilo smetanje posjeda bez obzira na nelegalnu gradnju kuće. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo, „pošto je prošao duži vremenski period i moguće je da će parnične stranke predlagati ponovo izlazak na lice mjesta, to sud nije mogao zakazivanjem rasprave otkloniti navedene odredbe ZPP“.

9. Općinski sud je donio Rješenje broj 65-0-P-078430-02-P od 20. augusta 2012. godine, kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a koji je glasio: „Utvrđuje se da je umrli Kasum Muratović iz Sarajeva smetao tužitelja [apelanta...] u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta radi prilaza svojoj kući koja se nalazi na dijelu parcele broj [precizirane parcele], na način što je 4. aprila 2002. godine sagradio ogradu šljako-betonski zid i tako onemogućio prilaz [apelantu] i članovima njegovog domaćinstva svojoj parceli; nalaže se tuženom da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje na taj način što će sa prilaznog puta ukloniti šljako-betonski zid, te na taj način omogućiti tužitelju [apelantu] i članovima njegovog porodičnog domaćinstva nesmetan prilaz parceli i stambenom objektu; zabranjuje se tuženom da ubuduće na isti ili sličan način smeta tužitelja [apelanta] u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta kojim prilazi svojoj kući pod prijetnjom zakonskih posljedica; tuženi je dužan tužitelju [apelantu] naknaditi troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana.“

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak tužbom 9. aprila 2002. godine. Nadalje, u ponovnom postupku apelant je kao tužene označio Hajru Muratović, Elvisa Muratovića, te mldb. R.M i K.M. Tuženi su osporili apelantov tužbeni zahtjev, te istakli prigovor pasivne legitimacije, prigovor zastare, te naveli da su spremni zaključiti nagodbu. Općinski sud je proveo dokazni postupak, te saslušao svjedoke, izvršio uviđaj na licu mjesta, proveo vještačenje i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Također, na ročište je trebalo da pristupi apelant radi davanja izjave, koji nije pristupio, pa je njegov opunomoćenik povukao prijedlog za njegovo saslušanje.

11. Općinski sud se u obrazloženju rješenja pozvao na član 75. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim je regulirano pravo služnosti i na odredbu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojom je regulirano da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Općinski sud je naveo da je ovaj rok prekluzivan i protekom tog roka posjednik gubi pravo na sudsku zaštitu. Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazivao, niti dokazao činjenicu kada je smetanje podizanjem ograde učinjeno. Činjenicu na kojoj zasniva svoje pravo, koje traži sudskim putem, dužan je dokazati tužitelj. Apelant u provedenom postupku nije niti dokazivao, niti dokazao da je smetanje posjeda prava služnosti podizanjem ograde od prednika tuženih učinjeno u godini dana koja je prethodila podizanju tužbe kako bi dokazao da je njegova tužba podnesena u zakonskom prekluzivnom roku. Apelant nije predložio svjedoke na okolnost vremena podizanja ograde, pa čak nije ni pristupio na ročište da bi dao izjavu u tom pravcu, dok je u tužbi naveo da nije duže vremena dolazio do svoje kuće koja je u izgradnji. Općinski sud je naveo da onaj ko tvrdi da ima neko pravo mora dokazati činjenice na kojima to temelji. U konkretnom slučaju pravo koje je apelant želio ostvariti uživa sudsku zaštitu godinu dana od dana smetanja, pa je apelant morao dokazati činjenicu od koje zavisi ostvarivanje tog prava, što nije učinio, jer nije proveo niti jedan dokaz na okolnost vremena učinjenog smetanja. Sud se pozvao na član 7. ZPP, te je naveo da apelant nije pristupio na ročište, zbog čega je povučen prijedlog za njegovo saslušanje, čime je onemogućio sud da utvrdi činjenicu vremena nastanka smetanja posjeda. Općinski sud je naveo, pozivajući se na član 167. ZPP, da ne može prinudno dovesti parnične stranke radi saslušanja.

12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 078430 12 Gž od 31. januara 2013. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant osporio prvostepeno rješenje ukazujući da su povrijeđene odredbe parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, da tuženi nisu istakli prigovor zastare, kao i da nema zastare u odnosu na prednika tuženih koji je zid podigao u vremenu februar-mart 2002. godine, kao i da se jedan od tuženih obavezao da će apelantu osigurati drugi prilaz kući. Kantonalni sud je ponovio utvrđenje i zaključak prvostepenog suda iz rješenja od 20. augusta 2012. godine, koje je apelant osporio žalbom, te je zaključio da je rješenje jasno i potpuno obrazloženo i u cijelosti ga je prihvatio i Kantonalni sud. Suprotno apelantovom žalbenom prigovoru, Kantonalni sud je naveo da rok za podnošenje tužbe za smetanje posjeda iz člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, prema građanskopravnoj podjeli rokova, ne spada u zastarne rokove koje sud razmatra tek po zahtjevu stranke, nego u prekluzivne rokove o kojima je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti. Apelant je u tužbi naveo da duže vrijeme nije dolazio do kuće zbog toga što je obustavljena gradnja, a kada je došao 4. aprila 2002. godine, nije mogao prići kući, jer je postavljana betonsko-željezna ograda, te je u tužbenom zahtjevu taj datum označio kao datum izgradnje ograde. Dakle, prvostepeni sud je pravilno smatrao da apelant navedeno nije dokazivao, jer se niko od saslušanih svjedoka nije izjašnjavao o vremenu podizanja ograde, a što predstavlja trenutak smetanja posjeda. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije dokazano da je apelant tužbu podnio u prekluzivnom roku od godinu dana od nastalog smetanja, u smislu odredbe člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava odlučenje Kantonalnog suda, ističući da je u toku postupka vještak utvrdio da je prednik tuženih smetao apelanta, kao i da su svjedoci izjavili da je apelant koristio put do kuće dok ga prednik tuženih nije onemogućio. Apelant ističe da je i svjedok (jedan od tuženih) istakao da je njegov prednik podigao zid, te da je spreman da apelantu osigura drugi put. Apelant navodi da, i pored utvrđenih činjenica, Kantonalni sud ga iz čisto formalnih razloga onemogućava da dođe do svoje kuće. Apelant nalazi da tuženi nisu istakli prigovor zastare. Apelant se žali da je postupak radi smetanja posjeda trajao više od deset, skoro 11 godina, što je nedopustivo. Apelant navodi da je ovakvim odlučenjem apelantu povrijeđeno pravo na imovinu i dom. Apelant je tražio kompenzaciju od 11.000,00 KM na ime nematerijalne štete sa zakonskom zeteznom kamatom.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao odlučnu činjenicu, vrijeme podizanja ograde, te da neće ponavljati odlučne razloge koje je dao u svojoj odluci. Također, Kantonalni sud je istakao da je žalbu protiv prvostepene odluke zaprimio 7. novembra 2012. godine, a odlučio 31. januara 2013. godine, te smatra da nema povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao ni povrede ostalih prava koja apelant navodi u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije.

16. Općinski sud je naveo tok postupka (koji je prethodio postupku u kojem je donijeto osporeno rješenje), te je naveo da je Kantonalni sud „nakon pet godina“ odlučio po žalbi (rješenje Kantonalnog suda od 7. januara 2009. godine), zbog čega je njegov doprinos dužini trajanja postupka veći. Također, Općinski sud je naveo da je apelant doprinio dužini trajanja postupka pred Općinskim sudom (u ponovljenom postupku), jer je apelant u više navrata pozvan da uredi tužbu u pogledu označavanja tuženih. Općinski sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u svojoj odluci (rješenje od 20. augusta 2012. godine), te da apelant ne može tražiti od Ustavnog suda drugačije utvrđenje činjenica iz nadležnosti redovnih sudova nakon provedenog postupka.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantno vrijeme donošenja osporenog rješenja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05,19/06 ) u relevantnom dijelu, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 31. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

27. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 9. aprila 2002. godine, te da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 31. januara 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao deset godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

29. Ustavni sud konstatira da predmet nije bio složene prirode, te da je trebalo utvrditi da li je došlo do smetanja apelantovog posjeda od tuženih, odnosno prednika tuženih. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred prvostepenim sudom postupak trajao dvije godine i osam mjeseci i da se sud proglasio apsolutno nenadležnim. Postupak po žalbi na prvostepeno rješenje trajao je četiri godine. Ustavni sud, dakle, primjećuje da je od ključnog doprinosa za dužinu trajanja postupka odlučivanje Kantonalnog suda po žalbi u roku od četiri godine, ali i činjenica da se prvostepeni sud proglasio nenadležnim, ali je predmet tek nakon skoro sedam godina vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni sud je donio odluku u roku od tri godine i sedam mjeseci. Drugostepeni sud je po žalbi odlučio u roku od pet mjeseci od donošenja prvostepenog rješenja. Prema tome, proizlazi da su u ponovnom postupku prvostepeni sud i drugostepeni sud očigledno pokušali biti aktivni i donijeti odluke u što kraćem vremenu, pogotovo Kantonalni sud. Međutim, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja postupka u roku od deset godina i devet mjeseci u postupku koji je zakonom propisan kao hitan i koji je specifičan po prirodi zaštite koju pruža, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.

30. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ukupnoj dužini predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud, kojem su trebale četiri godine da riješi po žalbi u predmetu hitne prirode, i to nakon što se prvostepeni sud (pogrešno) proglasio nenadležnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud referirao samo na rok u kojem je donijeto rješenje od 31. januara 2013. godine, ističući da nema mjesta za prigovor dužine trajanja postupka, a nije dao objašnjenje zašto su Kantonalnom sudu u prethodnom postupku trebale četiri godine da riješi po žalbi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Pitanje naknade nematerijalne štete

32. Apelant je tražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 11.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 3.000,00 KM s obzirom na to da se radilo o postupku hitne prirode koji je trajao deset godina i devet mjeseci. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja Kantonalnog suda, odnosno da je sud samo iz „formalnih razloga“, i pored utvrđenih činjenica, odbio njegov zahtjev.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak u kojem su kao ključnu činjenicu trebali utvrditi kada je nastupilo smetanje posjeda, odnosno da li je apelant u roku od godinu dana od dana smetanja podnio tužbu. Kao što je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja naveo, podržavajući zaključak prvostepenog suda, u konkretnom predmetu ne radi se o roku na koji sud pazi po prigovoru suprotne strane, već o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Kako apelant nije dokazao, niti je dokazivao kada je nastupilo smetanje, sud je primjenom člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i člana 7. ZPP odlučio da odbije tužbeni zahtjev. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud dao jasne i obrazložene razloze za svoju odluku, odnosno zašto je prihvatio stav prvostepenog suda, uz primjenu propisa koji se odnose na konkretnu materiju smetanja posjeda, a u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (kao i prvostepeni sud) u osporenom rješenju dao jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

37. Apelant je istakao da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na dom i imovinu. Ustavni sud primjećuje da u vezi sa navedenim pravima apelant, u suštini, iznosi iste argumente kao i u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zaključuje da je, zbog osporene odluke Kantonalnog suda, došlo do povrede i ovih njegovih prava. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa odlučenjem u osporenom rješenju, odnosno da je rješenje jasno i obrazloženo, te doneseno uz pozivanje na domaće propise i uz primjenu standarda pravičnog suđenja, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao deset godina i devet mjeseci u postupku zbog smetanja posjeda, koji je po svojoj prirodi hitan i čijoj je dužini najviše doprinio Kantonalni sud.

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/13 (E. U.) | Sudska praksa | Aktio