Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/14 (R. M., F. M., I. F., N. L. i V. S.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 2
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2420/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2420/14, rješavajući apelacije Ramiza Muharemovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ramiz Muharemović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 047200 11 RSŽ od 13. februara 2014. godine;
Fikret Mujezinović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 062823 10 RSZ od 16. oktobra 2014. godine;
Ibrahim Fejzić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 041210 11 RSZ od 14. novembra 2014. godine;
Nedžad Lonić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047083 13 Rev od 29. maja 2015. godine;
Vahidin Salihović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 327785 13 Rev od 9. jula 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Muharemović, Fikret Mujezinović, Ibrahim Fejzić, Nedžad Lonić i Vahidin Salihović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 27. maja 2014. godine do 13. jula 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-2420/14, AP-5604/14, AP-5605/14, AP-3451/15 i AP-4406/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2420/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti, zaposlenici u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, su tužbama podnesenim Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuli parnične postupke radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to troškova odvojenog života za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve zasnovali na odredbama Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta Općinski sud je presudama obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa, naknada za odvojeni život, isplati iznose bliže označene u izrekama prvostepenih presuda. U predmetu AP-3451/15 Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
6. Presudama Kantonalnog suda uvažene su žalbe tužene, i prvostepene presude su preinačene na način da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. U predmetu AP-3451/15 apelantova žalba je, kao neosnovana, odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da nije ispravan stav Općinskog suda da apelantima pripada naknada za odvojen život od obitelji iz razloga što su apelanti, da bi ostvarili pravo na tu naknadu, bili dužni u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku dokazati da je raspored u službu koju su obavljali van mjesta svog prebivališta bio privremenog karaktera. Da su apelanti tokom postupka dokazali da su privremeno premješteni iz mjesta stanovanja u mjesto rada, pravo na naknadu bi im pripadalo. S obzirom da apelanti tu činjenicu nisu dokazali, Kantonalni sud je primjenom člana 33. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti utvrdio da im ne pripada pravo na naknadu.
7. U predmetu AP-3451/15 Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelant u spornom periodu bio zaposlenik kod tužene, da mu tužena nije isplatila naknadu za odvojeni život za period od decembra 1998. godine do decembra 2002. godine, kao i da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je stava da nije prihvatljiv prigovor apelanta da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima kada je našao da zastarijevanje nije prekinuto priznanjem duga donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je stava da je tim Zakonom utvrđen dug Federacije u određenom periodu i za obaveze iz osnova neisplaćenih plaća, propisan način izmirenja tih obaveza te određen period izvršenja tih obaveza, no da ne predstavlja priznanje duga sa posljedicom prekida zastarjelosti potraživanja, budući da iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi priznanje duga, niti se može prihvatiti da je priznanje učinjeno. S obzirom na činjenicu da nema prekida zastarijevanja, proizlazi da su apelantova potraživanja zastarjela, kao i da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
8. U predmetu AP-4406/15 Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant smatra da mu pravo na naknadu za odvojeni život pripada temeljem odredbi člana 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, člana 33. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 44/98 i 49/00) koji su bili u primjeni u vremenskom periodu za koji traži naknadu za odvojeni život. U periodu za koji apelant potražuje navedenu naknadu primjenjivana je Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) kojom je izmijenjen član 2. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 44/98) i glasi: „Djelatniku i službeniku koji je sukladno zakonu privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu“. Dakle prema navedenoj, izmijenjenoj, odredbi Uredbe pretpostavka za ostvarenje naknade za odvojeni život je privremeno raspoređivanje ili upućivanje na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji. Na isti način, odnosno pod uvjetom privremenog raspoređivanja ili upućivanja na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji, naknada za odvojeni život službeniku, propisana je i odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. S obzirom da je apelant bio privremeno raspoređen na dužnost van mjesta prebivališta njegove obitelji jedino u periodu od augusta 2000. do oktobra 2001. godine, no ne i naredbama koje su donesene poslije, Vrhovni sud je zaključio da mu ne pripada naknada za odvojeni život.
9. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti u opširnim apelacionim navodima ponavljaju iste razloge koje su isticali u postupcima redovnim sudovima, i, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman