Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1186/15 (J. D.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1186/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-1186/15, rješavajući apelaciju Josipa Drmača, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Drmača, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 070449 10 RSZ od 17. februara 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070449 09 P od 22. jula 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Drmač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. Apelanti je pokrenuo parnični postupak protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca, radi isplate novčanih potraživanja na ime naknade deminerskog dodatka za neposredno angažiranje na poslovima deminiranja u Iraku, te naknada dnevnica za službeno putovanje u Irak. Svoja je potraživanja zasnovao na odredbama Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, odredbama Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u sastavu koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku „Iračka sloboda“, odredbama Uredbe o naknadama troškova za službena 4 putovanja u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja o visini dnevnica u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine te odredbama Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane. Apelant je profesionalni vojnik u službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, Naredbom Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine je upućen u mirovnu misiju u Iraku u sastavu jedinice za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava u sastavu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
3. Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Federacije Bosne i Hercegovine upućen u mirovnu misiju u Irak gdje je bio u sastavu jedinice za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava iz sastava Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i to na temelju odluke Federalnog ministarstva odbrane i Naredbe Federalnog ministarstva odbrane. U članu 4. navedene Naredbe određeno je da ovlasti operativnog komandovanja i kontrole nad jedinicom prelazi u nadležnost Zajedničkog štaba Bosne i Hercegovine, dok administrativna komanda i kontrola nad pripadnicima Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ostaje u nadležnosti Feudalnog ministarstva odbrane i Zajedničke komande Federacije Bosne i Hercegovine osim pitanja koja su regulirana Ugovorom između Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine i pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da je sud utvrdio da je apelant ugovor zaključio s Ministarstvom odbrane bosne i Hercegovine, proizlazi da obaveza isplate naknada za rad i troškove nastale u vezi s radom ne mogu biti na strani tužene. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je utemeljen prigovor pasivne legitimacije tužene, zbog čega apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i presuda Općinskog suda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka našao da je apelant na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika jedinica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u sastavu koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku bio angažiran u mirovnoj misiji u Iraku. S obzirom da su apelanti u ugovornom odnosu bili s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MO BiH), Općinski sud je zaključio da su apelanti potraživanja po osnovu dnevnice i deminerskog dodatka mogli ostvarivali samo na osnovu tog ugovora, pa tužena nije pasivno legitimirana na isplatu ovih potraživanja, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 7. Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim, novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO-a propisano da vojnim licima raspoređenim na formacijsko mjesto deminera i licima koja su neposredno angažirana na poslovima deminiranja, pripada deminerski dodatak u visini 150% osnovice mjesečno. Međutim, apelant naknadu na ime deminerskog dodatka potražuju za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u Iraku u kojoj je sudjelovao kao pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH), što proizlazi iz člana I. Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinicama OS BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku, proizlazi da tužena nije imala obavezu apelantu isplaćivati deminerski dodatak za poslove koje je obavljao kao pripadnici OS BiH, posebno cijeneći činjenicu da su sva apelantova prava i obaveze za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji bila regulirana tim Ugovorom sa državom Bosnom i Hercegovinom, odnosno njenim organom uprave.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant u opširnim apelacionim navodima ponavlja iste razloge koje je isticao u postupcima redovnim sudovima, i, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 398/14 od 14. oktobra 2015. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-398/14 od 14. oktobra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da nema proizvoljnosti u obrazloženjima presuda redovnih sudova da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da apelanti nisu bili u ugovornom odnosu s tuženom, nego s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine, pa ne postoji obaveza tužene da im isplati novčana potraživanja po osnovu dnevnica i deminerskih dodataka.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman