Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5082/14 (E. K.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5082/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5082/14, rješavajući apelaciju Emira Kunića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Kunića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 011698 14 Kž 5 od 25. septembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Emir Kunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 011698 14 Kž 5 od 25. septembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2015. godine.
U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo pokušaja ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom
28. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da predmetno krivično djelo čini onaj ko drugog pokuša usmrti iz koristoljublja, te da iz predmetnih dokaza proizilazi da je apelant putem određenog internet portala, stupio u kontakt sa oštećenim kao kupcem tablet računara i da ga je doveo u zabludu navodeći mu da se zove Admir Husić i da će mu prodati četiri tablet računara za ukupan iznos od 3.200,00 KM, kao i da je oštećeni, po prethodnom dogovoru sa apelantom, u namjeri da kupi pomenute računare, dana 6. decembra 2013. godine došao u Tuzlu zajedno sa suprugom i sa sobom donio novac u iznosu od 3.200,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da se oštećeni kada mu je apelant rekao da se ti računari nalaze kod prijatelja njegovog brata, sa suprugom i apelantom, vjerujući da se isti nalaze kod navedenog lica, odvezao iz centra grada, prema naselju Ilinčica, kao i da je, kada mu je po dolasku u ulicu Put breze do broja 62 apelant rekao da se kuća tog bratovog prijatelja nalazi dalje i da moraju ići pješke, izašao iz auta i sa apelantom se uputio u pravcu repetitora BH Telekoma na Ilinčici, dok je njegova supruga ostala u autu. Budući da je apelant, znajući da oštećeni kod sebe ima novac u pomenutom iznosu, u namjeri da ga usmrti kako bi od njega uzeo taj novac i tako pribavio imovinsku korist, prišao oštećenom sa leđa, te mu nožem oštrice dužine 12 cm, koji je ponio sa sobom, zadao udarac u predjelu desne strane vrata, usljed kojeg udarca je oštrica noža pukla i ostala u vratu oštećenog i kojom prilikom je oštećeni zadobio teške i po život opasne tjelesne povrede u vidu ubodno-rezne rane desne strane vrata, nakon čega je otišao do vozila u kojem se nalazila supruga oštećenog i rukama udarao u bočno staklo i šoferšajbu, a potom pobjegao, sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela. Osim toga, kako je vještačenjem po vještaku neuropsihijatru utvrđeno da apelant ne boluje ni od kakvog trajnog ni duševnog poremećaja niti postoje znaci zaostalog duševnog razvoja, te da je uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila očuvana, sud je na osnovu relevantnih zakonskih odredbi zaključio da ima dovoljno dokaza o krivnji apelanta, te je prihvatio njegovu izjavu o priznanju krivnje, pa ga je oglasio krivim za navedeno krivično djelo.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman