Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1406/13 (S. T.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
  • Kontrola korištenja
  • Oduzimanje imovine
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1406/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1406/13 rješavajući apelaciju Stojanke Tošić i Branislava Smiljanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojanke Tošić i Branislava Smiljanića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013.

godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Tošić i Branislava Smiljanića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013.

godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stojanka Tošić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Banjaluke, podnijela je 4. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 1406/13.

2. Branislav Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 1412/13.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će da vodi jedan postupak i da donese jednu odluku pod brojem AP 1406/13.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 4. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. januara 2016. godine, a Okružno tužilaštvo 15. januara 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine djelimično je usvojen Zahtjev Okružnog tužilaštva broj T13 0 KT 0012954 12 od 2. oktobra 2012. godine za privremeno oduzimanje imovine, pa je apelantkinji privremeno oduzet dvosoban stan i ostava u podrumu opisani u tački 1. dispozitiva navedenog rješenja, a apelantu je privremeno oduzeto parking-mjesto, opisano u tački 2. dispozitiva navedenog rješenja.

8. Osnovni sud je pokrenuo istragu protiv apelanta i lica S. K. uz osnovanu sumnju da su izvršili veći broj krivičnih djela, i to: zelenaštvo iz člana 245 stav 2 i iznuda člana 242 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (KZRS), iskorišćavajući teško materijalno stanje većeg broja lica. Sud je proveo veliki broj dokaza koji su opisani na str. 6-9 prvostepenog rješenja a koji su obuhvatili saslušanje svjedoka, te vršenje uvida u materijalnu dokumentaciju radi razjašnjenja okolnosti i načina izvršenja krivičnih djela koje se apelantu stavljaju na teret. Sudija za prethodni postupak je utvrdio da za oba osumnjičena postoji osnovana sumnja da je imovina koja je konkretizovana pobijanim rješenjem nastala izvršenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret.

9. Osnovni sud je, u smislu člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupka RS (u daljnjem tekstu: ZKP), u vezi sa članom 4 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je zahtjev Okružnog tužilaštva djelimično osnovan. Nadalje, sud je utvrdio da osnovana sumnja da je imovina opisana u st. 1 i 2 dispozitiva ovog rješenja stečena izvršenjem krivičnih djela opisanih u uvodu ovog rješenja proizlazi prvenstveno iz dokaza pribavljenih u toku dosadašnje istrage, koja je vođena paralelno sa finansijskom istragom koja je predmet ovog postupka. Kada su u pitanju nepokretnosti opisane u stavu 1 tačka 1 dispozitiva ovog rješenja, sud je poklonio punu vjeru iskazu apelantkinje datom u istrazi u kojem ona detaljno opisuje da je ugovor zaključila na nagovor svoje sestre, upravo kako bi se prikrila činjenica da je Branislav Smiljanić stvarni vlasnik stana. Da je ovaj iskaz dat u skladu sa pravilima ZKP-a potvrdili su i saslušani svjedoci Milan Vrhovac i Zoran Ćetković, koji su kao inspektori i uzimali izjavu od ovog svjedoka. S tim u vezi, sud nije mogao pokloniti vjeru iskazu ovog svjedoka datom na ročištu, smatrajući da je svjedok, kao tazbinski srodnik osumnjičenog apelanta, zainteresovan da osumnjičeni, kako izbjegne krivično gonjenje, tako i ostvari korist iz vlasništva, tačnije pretpostavljenog vlasništva, na predmetnom stanu.

10. Protiv prvostepenog rješenja žalbu je izjavila apelantkinja lično, dok je u ime apelanta žalbu podnio njegov branilac. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe izjavljene protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine

11. Po ocjeni vijeća Osnovnog suda navodi žalbi nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost zaključka sudije za prethodni postupak kojim je djelimično usvojen zahtjev Okružnog tužilaštva i privremeno oduzeta imovina apelantkinji i apelantu, te Veselinu Vukašinoviću i Miodragu Pejiću, a u ostalom dijelu zahtjev Okružnog tužilaštva odbijen odnosno odbijeno privremeno oduzimanje imovine kao što je to navedeno u pobijanom Rješenju 71 0 K 151263 12Kpp od 5. decembra 2012. godine.

12. O tome su u obrazloženju pobijanog rješenja dati jasni i za vijeće u svemu prihvatljivi razlozi. Kako navodi vijeće Osnovnog suda, Sudija za prethodni postupak je zaključke o postojanju osnovane sumnje da je naprijed navedena imovina stečena izvršenjem krivičnog djela, donio na osnovu savjesne analize dokaza koji su prikupljeni u dosadašnjem toku postupka i sudu dostavljeni, a prije svega iskaza do sada saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza prikupljenih u dosadašnjem toku istrage. U situaciji kada tužilaštvo nudi materijalne dokaze zajedno sa iskazima velikog broja svjedoka ne može se, po ocjeni vijeća, prihvatiti kao osnovana tvrdnja iz žalbi apelanata da tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza o postojanju osnovane sumnje za izvršenje predmetnih krivičnih djela. Nadalje, vijeće, takođe, prihvata stanovište iz pobijanog rješenja da svi osumnjičeni u ovom postupku imaju status odgovornog lica u skladu sa članom 147 stav 4 KZRS.

13. Vijeće smatra da su neosnovani žalbeni navodi kada su u pitanju nepokretnosti opisane u stavu 1 tačka 1 dispozitiva pobijanog rješenja gdje je sud poklonio punu vjeru iskazu apelantkinje datom u istrazi u kojem ona detaljno opisuje da je ugovor zaključila na nagovor svoje sestre, upravo kako bi se prikrila činjenica da je apelant stvarni vlasnik stana. Da je ovaj iskaz dat u skladu sa pravilima ZKP-a potvrdili su i saslušani svjedoci Milan Vrhovac i Zoran Cetković, koji su kao inspektori i uzimali izjavu od ovog svjedoka. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, prilikom razmatranja svih uloženih žalbi, vijeće je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih se žalbama pobija rješenje o privremenom oduzimanju imovine apelantkinji i apelantu, da u postupku donošenja tog rješenja, a ni samim tim rješenjem, nije učinjena bitna povreda krivičnog postupka niti je povrijeđen Krivični zakon na štetu osumnjičenih te da je istim pravilno utvrđeno činjenično stanje u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za privremeno oduzimanje predmetne imovine u odnosu na apelante zbog čega su sve žalbe odbijene kao neosnovane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije AP 1406/13

14. Apelantkinja tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelantkinja navodi joj je kao vlasniku stana uskraćeno da učestvuje u postupku u kojem joj se oduzima njena imovina. U pobijanim rješenjima se navodi da se postupak vodi protiv apelanta, a imovina se oduzima i apelantkinji. Apelantkinji, kao stvarnom vlasniku, nije omogućeno da iznosi svoje dokaze da je ona vlasnik imovine jer nije stranka u postupku. Njen iskaz dat u postupku sud smatra paušalnim, jer „nije dokazala svoje navodeˮ, a niko je nije upozorio da ima pravo, a po prvostepenom rješenju i obavezu, da dokaže svoje vlasništvo, jer se njenom iskazu datom pred sudom i javnim ispravama ne vjeruje.

16. Kako navodi apelantkinja, u postupku se zanemaruju osnovni postulati krivičnog prava da je tužilac taj koji treba da dokaže navode svoga zahtjeva; da svjedoci daju svoj iskaz kako bi mogli da daju svoje objašnjenje o krivičnom djelu i o drugim važnim okolnostima, u skladu sa odredbama od člana 146 do 156 ZKP-a. Nikada se od svjedoka nije tražilo da predoče dokaze o onome o čemu su svjedočili. Ako se svjedok poziva na neki dokaz, sud ima pravo da od istoga traži, ako smatra da je to relevantno, da svjedok donese taj dokaz. Nejasno je kako sud tvrdi, ako sud nije tražio od apelantkinje da dokaže svoje navode, da je njen iskaz neargumentovan a nijedan dokaz izveden pred sudom nije demantovao njen iskaz. Ovakva konstatacija suda je paušalna i proizvoljna, a zaključak ne može da zadovolji ni minimalni standard obrazloženja sudske odluke, a pogotovo ako se uzme u obzir da su oba rješenja, i prvostepeno i drugostepeno, donesena na osnovu ove konstatacije suda o „nedokazanosti iskaza svjedokaˮ. Imovina se može nekome ograničiti, samo ako je neko učestvovao u postupku i ako je upoznat sa onim što mu se stavlja na teret i omogućeno mu da iznese svoje dokaze. Apelantkinja navodi da joj to nije omogućeno, a oduzima joj se imovina, bez mogućnosti da ista učestvuje u postupku, bez da je upoznata sa onim što joj se stavlja na teret i bez mogućnosti da svoje navode dokaže. Apelantkinja je saslušana kao svjedok, a od nje se tek pobijanim rješenjima traži da dostavi dokaze, a ne kad je ista saslušavana pred sudom.

AP 1412/13

17. Apelant pobija osporena rješenja, jer mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola br 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant prvenstveno prigovara da mu je onemogućeno da učestvuje u ovom krivičnom postupku. Prvostepeni sud navodi da je cijenio svaki dokaz pojedinačno, kao i u vezi sa ostalim dokazima ali to ne proizlazi iz kontradiktornog obrazloženja prvostepenog rješenja. Odbrana se u završnom izlaganju veoma jasno pozvala na pozitivne zakonske propise. Prvostepeno rješenje se ne izjašnjava na iste, a radi se o Zakonu o stvarnim pravima, koji reguliše vlasništvo i koje bilo koji propis ne može derogirati, a naročito ako se ima u vidu i direktna primjena člana 1 Prvog protokola Evropske konvencije. Na sve ove žalbene navode drugostepeno rješenje ne daje nikakve razloge. Imovina se može nekome ograničiti, samo ako je neko učestvovao u postupku i ako je upoznat sa onim što mu se stavlja na teret i omogućeno mu da iznese svoje dokaze. U suštini, apelant osporava dokazni postupak u cjelini.

19. Apelant navodi da je Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, propisao uslove, postupak i organe nadležne za otkrivanje, oduzimanje i upravljanje imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela. U skladu sa članom 4 navedenog zakona, je jasno propisano, da ako nešto nije regulisano tim zakonom, da se primjenjuju odredbe ZKP-a. Odredbe ZKP-a su veoma jasne i decidne, kada se govori o dokazima (član 10 ZKP-a) i na osnovu kojih dokaza sud donosi odluku (član 295 stav 2, a u vezi sa članom 3 stav 2 ZKP-a), te šta tužilac treba da dokaže, da bi se smatralo da je dokazano bez ikakve sumnje. Pobijana rješenja ove odredbe ZKP-a u cijelosti zanemaruju i sud traži od odbrane i svjedoka da dokazuju svoje tvrdnje, a dokaze i stavove odbrane ne obrazlaže ili paušalno navodi da svoje tvrdnje isti nisu ničim argumentovali.

20. Sud je u obavezi da u obrazloženju odluke određeno i potpuno iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, i da pri tome primijeni standard obrazloženja, koji mora da bude jasan, nedvosmislen i koji ne smije da bude kontradiktoran. ZKP i Evropska konvencija zahtijevaju da se obrazloži zašto se uzima da je pravno relevantna činjenica dokazana tj. utvrđena. Sud u svom prvostepenom rješenju nigdje ne daje jasno i nedvosmisleno obrazloženje svoje odluke, jer se sama odluka suda se ne može zasnivati na pretpostavkama. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi postojanje povrede ustavnih prava, te da se istom naloži da po hitnom postupku donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da sud ostaje pri stavu iz osporenog rješenja i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružno tužilaštvo navodi da radi se o privremenom oduzimanju stana, a kod suda teče postupak za konačno oduzimanje istog, pri čemu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanta, kako se detaljno u apelaciji obrazlaže. Naime, kod privremenog oduzimanja ne provode se dokazi osim onih koji daju osnov sumnje da je imovina stečena krivičnim djelom, odnosno sredstvima ostvarenim krivičnim djelom. U sadašnjem postupku koji teče apelantkinja ima pravo da iznosi sve dokaze. Prema tome, u postupku koji teče moći će se dokazivati kako je imovina stečena, a onda će sud konačno da donese odluku. Prema tome, kod privremenog oduzimanja imovine koja je samo blokirana nije povrijeđeno nikakvo pravo.

I.Relevantni propisi

23. Krivični zakon RS („Službeni glasnik RSˮ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06), u relevantnom dijelu glasi:

Član 242.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tude imovine, ili ko na takav način utjeruje dug, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog clana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000KM, učinilac ce se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, ili ako je pri izvršenju djela upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili je djelo učinjeno od strane više lica ili na narocito grub i ponižavajuci način, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina.

Član 245.

(1) Ko za davanje novca ili drugih potrošnih stvari na zajam ili za vršenje usluge koju učini nekom licu, primi ili ugovori za sebe ili drugog nesrazmjernu imovinsku korist iskorištavajući njegovo teško imovno stanje, teške prilike, nuždu, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili sma njenu sposobnost rasuđivanja, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.

(2) Ako su usljed djela iz stava 1. ovog clana nastupile teške posljedice za oštećenog ili je učinilac pribavio imovinsku korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina i novčanom kaznom.

24. U Zakonu o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik RSˮ broj 12/10), relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ako odredbama ovog zakona nije posebno propisano, u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ, br. 50/03, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08).

Član 22.

[....] (2) Rješenje o privremenoj mjeri oduzimanja imovine donosi nadležni sud po službenoj dužnosti i dostavlja nadležnom organu radi zabilježbe.

[....] Član 25.

(1) Po okončanju ročišta sud donosi rješenje kojim usvaja ili odbija zahtjev za privremeno oduzimanje imovine.

(2) Rješenje o privremenom oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom sadrži podatke o vlasniku, opis i zakonski naziv krivičnog djela, podatke o imovini koja se oduzima, okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela, razloge koji opravdavaju potrebu za privremenim oduzimanjem imovine i vrijeme na koje se oduzima.

(3) Rješenjem iz stava 2. ovog člana sud ostavlja vlasniku dio imovine ukoliko bi bilo dovedeno u pitanje izdržavanje vlasnika ili lica koja su oni dužni da izdržavaju u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ, br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07).

(4) Rješenje iz stava 1. ovog člana sud dostavlja vlasniku, njihovom braniocu, odnosno punomoćniku, tužiocu i Agenciji.

II.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenja br. 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013. godine i 71 0 K 151263 12 Kpp od 5. decembra 2012. godine koja su donesena u krivičnom postupku protiv apelanta, a po zahtjevu Tužilaštva za privremeno oduzimanje imovine. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prvenstveno treba da odgovori na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanata.

Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da su apelanti, dakle, u konkretnom slučaju osporili odluke kojim je odlučeno o mjeri privremeno oduzimanje imovine, a koja je određena u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta i dr. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li su se osporene odluke odnosile na utvrđivanje „krivične optužbeˮ u smislu člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept „krivične optužbeˮ autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A.P., M.P. i T.P. protiv Švajcarske, presuda od 29. avgusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, str. 1488& 39 i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, Serija A broj 73, str. 18. i 50).

Ustavni sud podsjeća na to da je slično pravno pitanje riješio u svojoj novijoj praksi u predmetu AP 20/12 od 26. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), a povodom apelacije apelanata (fizičko i pravno lice) za koje je postojao osnov sumnje da su izvršili određena krivična djela, a koji su apelacijom osporili rješenje Suda BiH o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom koja je određena u fazi istrage na prijedlog Tužilaštva. U navedenoj Odluci AP 20/12 Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti, predstavka broj 26315/03, 18. septembar 2006. godine) u kojem je Evropski sud (u vezi sa sličnim pravnim pitanjem zamrzavanja imovine podnosioca predstavke) zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav uticaj na krivični dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da se isti stav može usvojiti u predmetu AP 20/12, te je naveo, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da osporene mjere imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmoch imala bilo kakav uticaj na krivični dosje osumnjičenih apelanata, zbog čega ne mogu da se smatraju kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu apelanti osporavaju rješenja kojim se ne utvrđuje krivična optužba protiv njih nego im se, privremeno, do okončanja postupka, zabranjuje raspolaganje imovinom. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u toku istrage i da je njihov primarni cilj bio, kako to proizlazi iz rješenja Osnovnog suda, da se osigura u početnoj fazi postupka da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom bude otuđena, u skladu s odredbama krivično-pravnog zakonodavstva. Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela, imovinska korist stečena krivičnim djelom oduzima (trajno) sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, te u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi apelantova krivična odgovornost za krivična djela za koja je osumnjičen. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene na privremenom osnovu, dakle, da imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da su navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda i Ustavnog suda imala bilo kakav uticaj na apelantov krivični postupak (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2753/13 od 30. septembra 2015. godine, tač. 36. i 37)

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u domen člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

31. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 151263 12 Kv 4 od 12. marta 2013. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 12. marta 2013. godine, a apelacije su podnesene 4. aprila 2012. godine odnosno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, taj dio apelacije ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na apelante ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

III.Meritum

33. Apelanti osporavaju rješenje Osnovnog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

34. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51). Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora da odgovori na pitanje da li ta imovina predstavlja imovinu apelanata u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o imovini, budući da je nesporno utvrđeno da su apelanti vlasnici sporne imovine odnosno apelant je vlasnik parking-mjesta a apelantkinja je vlasnica predmetnog stana pa, stoga, Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.

Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Miroslaw Garlicki protiv Poljske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 36921/07, presuda od 14. septembra 2011. godine). Evropski sud je utvrdio da je aplikacija očigledno neosnovana u vezi s navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u pogledu zapljene aplikantove imovine. Naime, protiv aplikanta je pokrenut krivični postupak zbog više krivičnih djela, između ostalog i zbog krivičnog djela izlaganje pacijenta životnoj opasnosti, krivotvorenje medicinske dokumentacije, zlostavljanje lica, primanje dara i drugo (što je u toku postupka mijenjano). U toku postupka aplikantu je određen pritvor, izvršen pretres stana i kancelarije, a glavni tužilac je donio naredbu o zapljeni imovine. Zatim je naredba o zapljeni imovine proširena i na pokretnu imovinu, na aplikantove bankovne račune i plate, kao i na novac pronađen u stanu aplikanta i njegovih roditelja. Okružni sud u Varšavi donio je odluku kojom je odbio aplikantovu žalbu izjavljenu protiv naredbe o zapljeni imovine utvrdivši da je ona donijeta u skladu za Zakonom o krivičnom postupku i da se u tom trenutku postupka ne može smatrati da je tužiočeva naredba proizvoljna, imajući u vidu dokaze koji su prikupljeni. Osim toga, sud je našao da je mjera zapljene nametnuta kako bi se osigurala mogućnost naplate predviđene novčane kazne aplikantu. U vrijeme odlučivanja pred Evropskim sudom postupak protiv aplikanta pred domaćim sudovima još je bio u toku. Evropski sud je utvrdio da zapljena imovine nesporno predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine u skladu s „trećim pravilomˮ. Evropski sud je konstatirao da je mjera propisana Zakonom o krivičnom postupku, dakle, u skladu je s domaćim pravom, te je Okružni sud u Varšavi, koji je preispitao mjeru i utvrdio da je zakonita, odbacio aplikantove navode. Evropski sud je prihvatio navod Vlade da je donesena mjera u javnom interesu, a što ni aplikant nije osporio. U vezi s proporcionalnošću, Evropski sud je istakao da je široko polje procjene ostavljeno zemljama ugovornicama u polju zaštite od kriminala. Sud je naveo da je zapljena aplikantove imovine bila privremenog karaktera, a kazna koja se može izreći aplikantu biće određena u krivičnom postupku koji je u toku. Sud je naveo da je naredbu o zapljeni koju je izdao tužilac ispitao sud i da u tom postupku aplikant nije uspio osporiti zakonitost i proporcionalnost naredbe o zapljeni. Evropski sud je posebno skrenuo pažnju na to da je domaći sud naveo da u tadašnjoj fazi postupka nema osnova za tvrdnju da je tužiočeva naredba arbitrarna, imajući u vidu prikupljene dokaze. Takođe, navedeno je da je naredba izdata kako bi se osiguralo plaćanje značajne novčane kazne koja se može izreći aplikantu. Prema mišljenju Evropskog suda, u okolnostima navedenog predmeta nema naznaka da je u postupku pred domaćim organima propušteno da se aplikantu osigura adekvatna mogućnost da izloži svoj predmet pred nadležnu vlast i da se žali na nezakonitost ili neosnovanost postupanja. Evropski sud je naveo i odluku Ustavnog suda Poljske, koji je ispitao zakonitost te odredbe, te je na osnovu svega zaključio da su aplikantovi navodi u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vezano za zapljenu imovine, očigledno neosnovani.

S obzirom na navedeno Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg interesa.

35. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata na način da se radi o kontroli korišćenja njihove imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina nije apelantima konačno oduzeta nego to privremeno oduzimanje traje najduže do isteka roka predviđenog za okončanje postupka po zahtjevu za trajno oduzimanje imovine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1 Protokola broj 1 „koji daje pravo Državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesimaˮ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32 do 37 te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

36. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštivanja uslova iz drugog stava člana 1 Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i KZRS, kao i Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su Osnovni i Okružni sud osporene odluke donijeli u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi člana 22 stav 2 Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela kojom je propisano: „Rješenje o privremenoj mjeri oduzimanja imovine donosi nadležni sud po službenoj dužnosti i dostavlja nadležnom organu radi zabilježbe.ˮ Dakle, u konkretnom slučaju osporena rješenja donijeta su u skladu s odredbom 22 stav 2 navedenog zakona, tako što je određena privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine uz obrazloženje, kako je to eksplicitno navedeno, kako bi se spriječilo otuđenje te imovine do okončanja krivičnog postupka protiv osumnjičenog apelanta i dr. Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da se osnovano sumnja da predmetna imovina potiče od nezakonitih radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret, te s obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da su očigledno neosnovani apelantkinjini navodi da joj je onemogućeno da učestvuje u predmetnom postupku, obzirom da iz obrazloženja osporenih rješenja nesporno proizlazi da je apelantkinja saslušana na ročištu koje je održano povodom prijedloga nadležnog tužioca da se predmetna imovina privremeno oduzme, a takođe je nesporno i da je apelantkinji dostavljeno prvostepeno rješenje na koje je ona izjavila žalbu. Redovni sudovi su cijenili apelantkinjin iskaz na način što nisu prihvatili iskaz sa ovog ročišta već iskaz koji je apelantkinja dala u istrazi, a obrazloženje koje je dato u vezi s tim ne može da se smatra proizvoljnim po mišljenju Ustavnog suda.

37. Odgovarajući dalje na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelante nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korišćenja te imovine (predmetna imovina je apelantima privremeno oduzeta), ali je kako proizlazi iz osporenih rješenja bilo neophodno da se donese mjera te privremeno zabrani i onemogući apelante da imovinu otuđe ili eventualno prenesu na treća lica. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da se predmetnom mjerom koja se isključivo odnosi na privremeno oduzimanje imovine, ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelante u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da navedeno korespondira sa stavom Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. februara 1994. godine, tačka 27) u kojem je Evropski sud zaključio da je privremena mjera o zapljeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera koja za cilj ima da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice, može kasnije biti oduzeta, ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati opštim interesom.ˮ

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelante nije stavljen pretjeran teret.

40. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1406/13 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio