Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-846/13 (J. R., L. S. i P. R.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 1043
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
Predmeti (1)
AP-846/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 846/13, rješavajući apelaciju Jelene Rešetar, Ljiljane Stajić i Puniše Rešetara na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Rešetar, Ljiljane Stajić i Puniše Rešetara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelena Rešetar, Ljiljana Stajić i Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 011559 12 Rev od 29. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 25. aprila 2013. godine donio odluku kojom je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Investiciono-komercijalne banke d.d. - Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. januara 2015. godine, a tužena 31. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 P 011559 08 P od 5. jula 2010. godine u pravnoj stvari apelanata protiv tužene radi predaje u posjed devizne štedne knjižice, obavezana je tužena da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje deviznu štednu knjižicu preciznije označenu u presudi, koja glasi na ime prednika apelanata – Radislava (Ilije) Rešetara, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25,00 KM, i to u roku od 30 dana.
7. Po ocjeni Opštinskog suda, sporan je osnov postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata, odnosno sporno je da li su apelanti vlasnici predmetne štedne devizne knjižice i da li imaju pravo da je posjeduju. U konkretnom predmetu, Opštinski sud je utvrdio da prema Zakonu o nasljeđivanju (,,Službeni list SRBiH“ broj 7/80) jasno proizlazi da su apelanti naslijedili, pored potraživanja po predmetnoj štednoj knjižici, i samu knjižicu kao ispravu-dokaz postojanja potraživanja kod tužene. Naime, prema odredbi člana 1043 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (,,Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) banka izdaje deponentu štednu knjižicu kao dokaz postojanja ugovornog odnosa, odnosno položenog novca deponenta kod banke koja smrću deponenta, u konkretnom slučaju prednika apelanata, po zakonu prelazi u vlasništvo apelanata kao njegovih zakonskih nasljednika na način kako je to utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju. Dalje se navodi da je Opštinski sud prihvatio iskaz apelanata, u kojem je navedeno da su predmetnu knjižicu predali tuženoj u postupku verifikacije, te da im je tada rečeno da će ona biti zadržana do okončanja navedenog postupka. Kako tužena nije postupila u smislu odredbe člana 12 stav 2 Uredbe o postupku verifikacije tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u FBiH (u daljnjem tekstu: Uredba) na način da apelantima po završetku verifikacije, odnosno u određenom roku vrati deviznu štednu knjižicu, to je Opštinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.
9. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o hartijama od vrijednosti koje predstavljaju pismenu ispravu kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu i koja može glasiti na donosioca, na ime ili po naredbi, te da je potraživanje iz hartije od vrijednosti vezano za samu hartiju od vrijednosti i pripada njenom zakonitom imaocu. Dakle, po mišljenju Kantonalnog suda, da je prvostepeni sud imao u vidu citirane odredbe ZOO, a u vezi s odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (Službene novine FBiH“ broj 6/98) i Zakona o nasljeđivanju, onda bi zaključio da je štedna knjižica hartija od vrijednosti koja glasi na ime prednika apelanata, da prema tome nije pokretna stvar u građansko-pravnom smislu jer ne može biti u prometu vlasništva. Takođe, dalje se navodi da apelanti nisu naslijedili štednu knjižicu niti je mogu naslijediti, te da nasljednici momentom smrti svoga prednika, odnosno zakonitog imaoca štedne knjižice nasljeđuju novčana potraživanja evidentirana u štednoj knjižici, što su apelanti i ostvarili Rješenjem o nasljeđivanju broj 0-384/93. Istaknuto je da su predmetna novčana potraživanja nakon nasljeđivanja uredno evidentirana kao tražbine građana (stara devizna štednja) u smislu Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00,7/01) na jedinstvenim računima apelanata. Kako je sporna devizna knjižica vrijednosni papir, a nije individualno određena stvar u građansko-pravnom smislu nad kojom može postojati pravo vlasništva, to apelantima, po mišljenju Kantonalnog suda, ne pripada pravo na podnošenje tužbe za povrat štedne knjižice. Stoga je Kantonalni sud žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelante odbio sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 011559 12 Rev od 29. novembra 2012. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine s obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi za dopustivost revizije propisani članom 237 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 85/03, 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.
12. Apelanti prigovaraju da je Kantonalni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je štedna knjižica hartija od vrijednosti, a ne individualno određena pokretna stvar, na koju treba primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima o povratu individualno određene stvari. Predlažu da Ustavni sud ukine obje osporene odluke, a ostavi na snazi Presudu Opštinskog suda broj 43 0 P 011559 08 P od 5. jula 2010. godine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.
Član 7.
Stvari na kojima postoji pravo vlasništva su u prometu. Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet određenih stvari ako za to postoje razlozi koji se u civiliziranom društvu smatraju opravdanim. Stvari u općoj upotrebi nisu u prometu.
Član 10.
Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari.
16. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ broj 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Predmet nasljeđivanja Član 2.
Nasljeđivati se mogu stvari i prava.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te („Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Štedna knjižica Član 1043.
(1) Ako je novčani depozit primljen kao ulog na štednju, banka, odnosno štedno-kreditna organizacija izdaje deponentu štednu knjižicu.
(2) Štedna knjižica može biti izdata samo na ime određenog lica ili na donosioca.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da je odlukom od 17. oktobra 2012. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3064/12 koju su apelanti podnijeli Ustavnom sudu 16. avgusta 2012. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije apelanata izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. jula 2012. godine. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 011559 12 Rev od 29. novembra 2012. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stanovišta, Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. jula 2012. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, zbog čega će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 3064/12 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž donesena 1 jula 2012. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 3016/10 podnesena 16. avgusta 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Apelanti smatraju da im je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno ispitao navode apelanata koje su oni isticali u toku parničnog postupka, dajući za svoja stanovišta dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
30. Apelanti su, takođe, ukazali da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelanti na kršenje ovih prava pozivaju u vezi s nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, iz čega proizlazi da apelanti povredu ovih prava zasnivaju na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te proizvoljnost pri utvrđivanju činjenica, pri čemu je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke za svoja stanovišta dao jasne i logične zaključke.
32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman