Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-97/16 (I. R.)
Odluka donesena 16. 02. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-97/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP 97/16, rješavajući zahtjev Ive Raguža za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ive Raguža za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž advokat iz Stoca, podnio je, 11. januara 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. novembra 2015. godine i S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. juna 2015. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu presudom Suda BiH broj S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. juna 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 005528 11 Kri od 13. januara 2014. godine apelant i Veselko Raguž (u daljnjem tekstu: saosuđeni) oslobođeni su optužbi da su na način, u vrijeme i na mjestu preciziranim u presudi, počinili i to apelant-krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BIH) a saoptuženi krivično djelo precizirano u presudi. Presudom je odlučeno da troškovi krivičnog postupka kao i nužni izdaci i nagrade braniteljima padaju na teret budžetskih sredstava Suda BiH, a na osnovu člana 198. stav 3. Zakona o krivčnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da Tužiteljstvo nije ponudilo dokaze koji bi po svom kvalitetu i sadržaju, izvan svake razumne sumnje, upućivali na zaključak da su apelant i saosuđeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
3. Protiv navedene presude Tužiteljstvo BiH je podnijelo žalbu koju je Apelaciono vijeće Suda BiH ( u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) djelimično uvažilo te presudom broj S1 1 K 005528 14 Krž3 od 1. oktobra 2014. godine. godine u odnosu na apelanta u cjelosti ukinulo osporenu presudu od 13. januara 2014. godine a u odnosu na saoptuženog u dijelu tačke II-1 izreke osporene presude te je u odnosu na ukinute dijelove presude naloženo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Nakon održanog pretresa Apelaciono vijeće je donijelo presudu broj S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. juna 2015. godine kojom su apelant i saosuđeni oglašeni krivim da su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona te su im izrečene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Presudom su apelant i saosuđeni obavezani da solidarno naknade troškove postupka o čijoj visini će odlučiti taj sud posebnim rješenjem dok su oštećeni sa eventualnim imovinsko pravnim zahtjevima upućeni na parnični postupak.
4. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, među kojima su iskazi svjedoka detaljno navedeni u presudi i obima dokukmentacija također navedena u presudi, nesporno dokazano da su apelant i saosuđeni počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Navedeno je da je taj sud cijeneći iskaze svjedoka-oštećenih utvrdio da su oni međusobno saglasni kako u pogledu načina dovođenja na mjesto događanja (limena garaža u krugu logora Dretelj) kao i na načine zlostavljanja (mučenje priključivanjem na struju induktorskog telefona, udaranjem te stavljanjem soli na rane) koje su vršili, između ostalih i apelant i saosuđeni i to u svojstvu saizvršilaca. Apelaciono vijeće je navelo da je s posebnom pažnjom analiziralo razlike u iskazima saslušanih svjedoka-oštećenih a posebno u odnosu na razlike u iskazima datim na glavnom pretresu i u toku istrage ali da je i pored prisutnih razlika, cijeneći da one ne umanjuju pouzdanost njihovih iskaza nego da odražavaju subjektivni doživljaj svakog od svjedoka koji je ujedno i oštećeni odnosno žrtva zloslavljanja, te je zaključeno da je nesporno da su se događaji zbili na način kako je to detaljno prezentirano u presudi, odnosno da su apelant i saosuđeni počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i to u svojstvu saizvršitelja. S tim u vezi je navedeno da je prilikom odmjeravanja kazni apelantu i saosuđenom to vijeće imalo prvenstveno u vidu svrhu kažnjavanja propisanu članom 33. preuzetog KZ SFRJ, koja se tiče osiguranja specijalne ali i generalne prevencije kao i okolnosti koje utiču na eventualno ublažavanje kazne, te je zaključilo da su izrečene kazne zatvora od po tri godine adekvatne težini djela i stepenu njihove krivične odgovornosti. Imajući u vidu navedeno Apelaciono vijeće je donijelo presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelant i saosuđeni su podnijeli žalbe Apelacionom vijeću koje je presudom broj S1 1 K 005528 14 Kžž od 10. novembra 2015. godine koje je u odnosu na saosuđenog žalbu uvažilo i preinačilo osporenu presudu na način da je saosuđeni oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a u odnosu na apelanta žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani navodi iz apelantove žalbe vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer po mišljenju tog suda odbrana nije u toku postupka uspjela da dovede u pitanje postojanje limene garaže u krugu logora Dretelj u kojoj su se, kako je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, predmetni događaji i odrigrali. Navedeno je i da su neosnovani žalbeni navodi da apelant nije počinio radnje koje su mu stavljene na teret, obzirom da iz osporene presude jasno proizlazi da je na osnovu, prije svega iskaza svjedoka-oštećenog poimenično navedenog u presudi, utvrđeno da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret. Osim toga je navedeno da nije osnovan ni navod da je iskaz tog svjedoka-oštećenog nepouzdan, jer je isti svjedok na iste okolnosti već davao iskaz u postupku koji je vođen protiv Ante Krešića pred Kantonalnim sudom u Mostaru, ali da tada nije identificirao apelanta kao osobu koja mu je stavila sol na ranu obzirom da je, kako je navelo Apelaciono vijeće, taj svjedok-oštećeni na istovjetan način opisao predmetni događaj i tom prilikom identificirao apelanta kao lice koje je počinilo predmetne radnje. Također je navedeno da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da je sud prilikom odlučivanja izašao iz okvira optužnice jer je, kako je obrazložio taj sud, apelant oglašen krivim za krivično djelo čiji su svi potrebni elementi sadržani u samoj optužnici, te da je drugostepeni sud, suprotno navodima apelanta, određene navode iz optužnice samo prilagodio u svrhu preciziranja, a ne da je tom prilikom izmijenio činjenično stanje prikazano optužnicom. Kao neosnovani su odbijeni i žalbeni prigovori apelanta da oštećeni nisu bili civili nego vojne i naoružane osobe jer je, kako je naveo taj sud, u postupku nesporno utvrđeno da se radilo o civilima koji su izvedeni iz svojih kuća. Odbijeni su i žalbeni navodi da radnje stavljanja soli na rane i puštanja struje iz induktorskog telefona u tijela svjedoka-oštećenih nemaju karakter mučenja, budući da je nesporno da se radi o mučenju. Imajući u vidu navedeno Apelaciono vijeće je u odnosu na apelanta donijelo presudu kao u izreci.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. tač. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske kovencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje mu je izrečena zatvorska kazna i da je time prekršen princip in dubio pro reo. Navodi da odbrana u žalbenom postupku nije predložila nove dokaze koje ranije nije mogla predložiti jer ih je trebalo pribaviti iz Arhiva Republike Hrvatske u Zagrebu, a apelant je imao mjeru zabrane napuštanja prebivališta zbog čega nije ni mogao otići po te dokaze, a njegov advokat je bio prezauzet da bi mogao otputovati po iste. Navodi i da se Apelaciono vijeće nije uopće osvrnulo na žalbene navode vezane za povredu prava na odbranu koja se odnosila na nedopuštanje odbrani da detaljno ispita „krunskog svjedoka optužbe“ svjedoka-oštećenog poimenično navedenog u presudi, na osnovu čijeg iskaza je apelant i osuđen i koji nije na istovjetan način interpretirao događaje na glavnom pretresu i u istrazi. Apelant navodi i da ničim nije dokazano postojanje limene garaže u kojoj su se navodi događaji desili te da je nesporno da je sud prekoračio optužnicu a ne da ju je precizirao. Apelant smatra i da je diskriminiran jer je za potpuno iste činjenične radnje saoptuženi oslobođen od optužbe, a njemu je izrečena zatvorska kazna iako su za obojicu korišteni istovjetni dokazi. Zbog svega navedenog kao i zbog činjenice da je jedini zaposlen u svojoj višečlanoj porodici i da izdržava roditelje, suprugu i troje djece (dvoje studenata i jednog srednjoškolca), te da su mu roditelji bolesni i da ih stalno mora voditi u bolnicu pa bi njegovim odlaskom u zatvor svi oni ostali bez pomoći i sredstava za život, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu presudom Suda BiH broj S1 1 K 005528 14 Kžk od 10. juna 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji a na čije izdržavanje je već pozvan.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant predlaže donošenje privremene mjere, kojom bi se odložilo izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena i na čije izdržavanje bi trebao biti upućen 2. marta 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da je jedini zaposlen a da ima višečlanu porodicu koja bi njegovim odlaskom u zatvor ostala bez primanja i pomoći, kao i da smatra da navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman