Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/13 (S. A.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1371/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Vlerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine u predmetu broj AP 1371/13, rješavajući apelaciju Safeta Aldžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Aldžića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 006533 12 Rsž od 15. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Aldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 1. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 006533 12 Rsž od 15. marta 2013. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 17 0 Rs 006533 09 Rs od 26. juna 2012. godine obavezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine, za bivše Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime razlike plate za period od marta do decembra 2006. godine isplati iznos od 6.798,60 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od 4. marta 2009. godine kao dana podnošenja tužbe i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 204,00 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike na ime regresa za 2006. godinu u iznosu od 683,76 KM odbijen zbog zastare potraživanja. Istom presudom apelant je oslobođen od plaćanja troškova sudske takse u iznosu od 248,00 KM.

3. Ocjenom izvedenih dokaza (str. 2., 3. i 4. obrazloženja presude) utvrđeno je da je nesporna činjenica da je apelant od 6. septembra 1997. godine bio u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH), da je nakon stupanja Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani), 1. januara 2006. godine tokom cijele 2006. godine nastavio da obavlja službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH), ali da mu je za period od marta do decembra 2006. godine isplaćivana manji iznos plate od iznosa koji mu je pripadao prema odredbama Pravilnika o plaćama pripadnika Vojske F BiH. S tim u vezi Općinski sud smatra da je tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu osnovan, jer je po ocjeni suda o njegovom radno pravnom statusu u OSBiH je odlučeno 7. marta 2007. godine naredbom Ministarstva odbrane BiH, kada je stavljen na raspolaganje koji rok je prema člana 184. stav 1. navedenog zakona u odnosu na apelanta istekao 1. januara 2007. godine. U okolnostima konkretnog slučaja Općinski sud je zaključio da je tužena dužna apelantu obezbijediti ostvarivanje prava na isplatu razlike plate i poslije 1. januara 2006. godine, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je dalje usvojio prigovor tužene i odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu isplate razlike regresa za 2006. godinu zbog zastare tog potraživanja apelanta, ukazujući da je apelant tužbeni zahtjev u tom dijelu istakao 4. aprila 2012. godine. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano, da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa protekom tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, iz čega slijedi da je u okolnostima konkretnog slučaja od dospjelosti predmetnog potraživanja apelanta pa do podnošenja zahtjeva za isplatu navedenog potraživanja proteklo šest godina, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Odluku o parničnim troškovima Općinski sud je donio primjenom člana 183., 386. stav 2. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijeneći da je apelant u pretežnom dijelu uspio sa tužbenim zahtjevom.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Rs 006533 12 Rsž od 15. marta 2013. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je apelant od 1. januara 2006. godine uposlenik OS BiH. Ovo iz razloga jer je nakon tog datuma u primjeni Zakon o odbrani formirano Ministarstvo odbrane BiH, pa stoga tužena nije odgovorna za ova potraživanja apelanta nastala nakon tog datuma. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 62. stav 1. Zakona o odbrani kojom je regulisano da 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen status državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je, također, ukazao na odredbu člana 72. stav 2. Zakona o odbrani kojom je propisano da su [..] entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstva odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Stoga Kantonalni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo da na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Svoje navode o povredama tih prava apelant u suštini temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na nediskriminaciju, koje navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant navode iz apelacije dovodi u vezu sa primjenom materijalnog prava i to pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu povrede od strane Kantonalnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu apelanta.

9. Ustavni sud zapaža da apelant, bivši pripadnik VFBiH, osporava presudu Kantonalnog suda, kojim je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev da mu tužena na ime potraživanja iz osnova radnog odnosa (razlike plaće i regresa) dužna isplatiti iznose pobliže označene predmetnom tužbom. Stoga Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda ogleda u primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i argumentirne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relavantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da je Kantonalni sud uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o odbrani jasno ukazao da tužena nije pasivno legitimisana za utuženo potraživanje jer je apelant nakon 1. januara 2006. godine, u smislu relevantnih odredbi navedenog zakona, postao državni službenik u Ministarstvu odbrane. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao u apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, te imajući u vidu da zaključak u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/13 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio