Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5691/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5691/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5691/15, rješavajući apelacije Energopetrol d.d. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Energopetrol d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 189933 13 Rev od 13.

oktobra 2015. godine;

Spasoje Žarković protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 035118 15 Rsž od 28. septembra 2015. godine;

Senada Memić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013395 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine;

Bojan Spaić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013221 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine;

Sead Novkinić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009796 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5691/15 Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 189933 13 Rev od 13. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljicama (M.Š., J.D. i M.H.) na ime razlike osnovnih plata određeni novčani iznos za određeni vremenski period, kao i da tužitelju uplati doprinose kod nadležnog fonda PIO na obračunatu i dosuđenu razliku plata za sporni vremenski period, te je obavezan da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu između tužiteljica i apelanta (2001. godina) apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 105. navedenog zakona propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog prodaje, spajanja, promjene oblika društva i sl.) ugovori o radu prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. Isto tako, utvrđeno je da je, u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom, predmetni ugovor iz 2001. godine, u koji je inkorporiran normativni dio GKU iz 2000. godine, prenesen na apelanta nakon promjene njegove vlasničke strukture, pa takav ugovor o radu obavezuje apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka. Također, utvrđeno je da se odredba člana 103. Zakona o radu ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa nije bilo uslova da se, suprotno stavu apelanta, tužba odbaci kao neblagovremena. Zatim, utvrđeno je da je neosnovan i apelantov prigovor da je prestao važiti GKU iz 2000. godine s obzirom da nije usklađen sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine). Naime, utvrđeno je da prelazne i završne odredbe OKU iz 2005. godine ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom relevantnom odredbom OKU iz 2005. godine može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 44. stav 2. OKU iz 2005. godine propisano da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2000. godine i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH. Dakle, utvrđeno je da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni u skladu sa relevantnom odredbom pomenutog zakona, a kolektivni ugovor zaključen na određeno vrijeme, ako tim ugovorom nije drugačije određeno, primjenjuje se do zaključenja novog kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-5692/15 Spasoje Žarković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jovan Čokorilo advokat iz Trebinja, podnio je 23. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 035118 15 Rsž od 28. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ispunjavanja uslova za odlazak u penziju, vraćanje apelanta na rad i isplata potraživanja iz radnog odnosa), te je apelant obavezan da tuženoj (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS) naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da apelant ima preko 40 godina staža osiguranja te da je ispunio uslove za penzionisanje, propisane odredbom člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima i člana 178. stav 1. točka v) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, sud je istakao da je postupak prestanka radnog odnosa u nadležnosti poslodavca a postupak utvrđivanja penzijskog staža u nadležnosti Fonda PIO, te da je poslodavac dužan da primjenjuje Zakon o policijskim službenicima u pogledu radnopravnog statusa policijskih službenika koji je usklađen sa Zakonom o PIO. S obzirom da je za apelanta rješenjem Fonda PIO utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u skladu sa članom 37. Zakona o PIO, što proizilazi iz uvjerenja Fonda PIO broj 000329/14 od 20. maja 2014. godine u kojem je utvrđen staž apelanta u ukupnom trajanju od 47 godina dva mjeseca i sedam dana (u koji je uračunat i poseban staž), to je odluka poslodavca (tužene kojom je prestao radni odnos apelanta) zakonita zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

3. AP-5717/15 Senada Memić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013395 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi nezakonitost rješenja tužene (Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane BiH) donesenih 21. februara i 28. maja 2013. godine (kojim je apelantica smijenjena sa komandne dužnosti uz zabranu imenovanja na takvu dužnost u trajanju od dvije godine), te je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica pripadniku sanitetske čete (vodniku A.H.) odobrila korištenje 21 slobodnog dana bez ikakvog pravnog osnova, čime je počinila disciplinski prestup iz člana 161. stav 1. tač. c) i e) Zakona o službi u oružanim snagama BiH i člana 6. stav 1. tač. c) i e) Pravilnika o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku. Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da član komisije A.M. nije bio podnosilac prijave (u predmetnom disciplinskom postupku protiv apelantice), te da nisu ostvareni uslovi propisani članom 34. stav 1. Pravilnika o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku za izuzeće navedenog člana i dovođenje u sumnju zakonitosti rada prvostepene disciplinske komisije tužene. Također, iz samog iskaza apelantice proizilazi da je ista imala ovlaštenje komadanta da može dati dva slobodna dana profesionalnim vojnim licima kojima je bila nadređena, te da je nesumnjivo utvrđena samovoljnost u odluci apelantice, posebno ako se ima u vidu da za svoju odluku nije imala ni uporište u odredbama čl. 57. do 60. Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Sud BiH je istakao da su zaključci o postojanju disciplinskog prestupa utvrđeni u pobijanim odlukama tužene zasnovani na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju koje proizilazi iz provedenih dokaza, odnosno da je na zakonit način utvrđena disciplinska odgovornost apelantice i izrečana propisana disciplinska kazna.

4. AP-5726/15 Bojan Spaić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alija Galijatović advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013221 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja tužene (Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane BiH) navedena u dispozitivu presude, da mu se uspostavi radnopravni status i isplate plaće sa pripadajućim doprinosima, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantu shodno odredbi člana 6. stav 1. tačka o) Pravilnika o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku utvrđena odgovornost za disciplinski prestup zloupotreba bolovanja jer je apelant svoje odsustvo u periodu od 15. do 26. avgusta 2012. godine pravdao bolovanjem iako u tom periodu nije bio na bolovanju (apelant je od 10. jula do 23. avgusta 2012. godine boravio u pritvoru u Kraljevini Švedskoj). Činjenica da je apelantov otac bez njegovog znanja otvorio bolovanje ne mogu ekskulpirati apelanta od odgovornosti u ovom slučaju, posebno ako se ima u vidu da je apelant lično predao u jedinicu kod tužene doznake sa kojima zaključuje bolovanje. Također, apelant kada putuje van granica BiH dužan je o tome upoznati svog pretpostavljenog, što apelant u konkretnom slučaju nije uradio već je bez odobrenja tužene izašao van granica BiH. Sud BiH je istakao, da je apelant nakon puštanja iz pritvora, svjestan da nije bio na bolovanju, lično 27. avgusta 2012. godine predao tuženoj doznake sa kojima zaključuje bolovanje, čime je narušio ugled pripadnika Oružanih snaga BiH. Naime, odredbom člana 6. stav 1. Pravilnika je propisano da je disciplinski prestup i zloupotreba bolovanja pod tačkom o) za koju u skladu sa odredbom člana 10. stav 1. tačka h) i stav 6) Pravilnika profesionalnom vojnom licu može izreći gubitak profesionalne službe, bez obzira što je u toku disciplinskog postupka otpao pravni osnov za vođenje disciplinskog prestupa iz člana 161. tačka dd) Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da su rješenja disciplinskog vijeća tužene zakonita, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

5. AP-5735/15 Sead Novkinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009796 15 Gž od 26. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene (Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti BiH-Granične policije BiH) i utvrdi da mu pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života uz obavezu tužene da mu isplati iznos od 3.063,20 KM, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života u skladu sa odredbom člana 90. Zakona o policijskim službenicima BiH. Naime, citirana odredba je u suprotnosti sa odredbom člana 37. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH koja propisuje da se ostvarivanje ovog prava reguliše podzakonskim aktom, u konkretnom slučaju Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i naknade za privremeno raspoređivanje, čijim donošenjem je prestala primjena postojećih zakona koji regulišu pitanje naknada u institucijama BiH. Članom 15. navedene Odluke je propisano da se naknada za privremeno raspoređivanje policijskog službenika uslovljava udaljenošći mjesta rada od mjesta stanovanja većom od 80 kilometara. Inajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da apelant utuženo pravo ne može ostvariti po odredbama Zakona o policijskim službenicima BiH i na osnovu udaljenosti mjesta rada po internom premještaju i mjesta ranijeg rada, na kojoj činjenici je zasnovan tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5691/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5691/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo i drugi) | Sudska praksa | Aktio