Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/13 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-552/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-552/13, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 013862 12 Gž od 18. decembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Zoran Palameta, Dragan Palameta i Josip Rudeš, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Palameta i Palameta iz Mostara, podnio je 6. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 013862 12 Gž od 18. decembra 2012. godine. Apelant je 21. januara 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Opštinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 68 0 P 013862 10 P od 25. aprila 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca Zorana Suše (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 1.799,46 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe tj. od 21. septembra 2010. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je tužilac u predmetnoj tužbi istakao da se 31. januara 2010. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo marke "Golf" (registarskih oznaka 419-M-996 osigurano kod Euroherc osiguranja) kojim je upravljao tužilac i vozilo marke "Ford" (koje nije bilo registrovano niti osigurano od autoodgovornosti) kojim je upravljao Renato Periša iz Dubrovnika (koji ne posjeduje vozačku dozvolu), na način da je vozilo "Ford" izlazilo sa parkinga i udarilo vozilo "Golf" koje se kretalo ulicom, kojom prilikom je pričinjena šteta na vozilu "Golf". Opštinski sud je naveo da je, s druge strane, apelant u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da se, pri tome, pozvao na odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju propisano da je Zaštitni fond (tj. apelant) obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu, kako u slučaju smrti ili fizičke povrede, tako i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama ukoliko je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. tog zakona (tj. ukoliko nema zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima), a vozilo posjeduje lice s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine. Opštinski sud je ukazao da je vozilo "Ford", koje je bilo učesnik u saobraćajnoj nezgodi, a koje nije bilo registrovano i osigurano, bilo u posjedu Renata Periše koji ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, kako to proizlazi iz službene zabilješke Policijske uprave u Livnu. Opštinski sud je ukazao da iz navedenog slijedi da apelant nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Opštinski sud je naveo da je odbio tužiočev tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta.
3. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 P 013862 12 Gž od 18. decembra 2012. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati novčani iznos od 1.799,46 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe tj. od 21. septembra 2010. godine pa do isplate, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi nesporna činjenica da je kritičnog dana vozilom marke "Ford", koje nije bilo registrovano i osigurano, upravljao Renato Periša sin Darka koji ne posjeduje vozačku dozvolu, a koje vozilo je vlasništvo i posjed njegovog oca Darka Periše iz Potočana, opština Livno. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o osiguranju propisano da je svaka osoba koja ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u područjima koja su dostupna javnosti, obavezna zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti). Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 1. alineja 2. navedenog zakona propisano da je Zaštitni fond (tj. apelant) obavezan oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. tog zakona, a vozilo posjeduje osoba s prebivalištem u Federaciji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je vozač vozila marke "Ford", koje nije bilo registrovano i osigurano, isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nezgodu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrdio da visina štete na tužiočevom vozilu iznosi 1.799,46 KM. Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, uvažio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati navedeni novčani iznos.
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je vozilo "Ford", koje je bilo učesnik predmetne saobraćajne nezgode, a koje nije bilo registrovano i osigurano, bilo u posjedu Renata Periše, koji ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. S obzirom na to, apelant smatra da je očigledno da apelant ne može biti pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredaba člana 16. Zakona o osiguranju. Takođe, apelant navodi da je osporenom presudom tužiocu dosuđen iznos koji je obračunat na bazi djelimične štete uprkos tome što je vještak mašinske struke u dopuni nalaza i mišljenja, kao i na glavnoj raspravi, jasno istakao da je ekonomski neopravdano vozilo popravljati, te da totalna šteta na vozilu iznosi 1.373,06 KM. Apelant traži naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 561,60 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant smatra da je Kantonalni sud pri izvođenju zaključka da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o osiguranju, te da prilikom odlučivanja o visini naknade štete (tj. da li se radi o djelimičnoj ili totalnoj šteti) nije u obzir dopunu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je kritične prilike vozilom marke "Ford" upravljao Renato Periša, ali da je vlasnik i posjednik navedenog vozila njegov otac Darko Periša, koji ima prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, te budući da je vozilo "Ford", koje nije bilo registrovano i osigurano, prouzrokovalo predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj je pričinjena šteta na tužiočevom vozilu, Kantonalni sud je zaključio da je apelant obavezan da naknadi tu štetu tužiocu u smislu odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. u vezi sa članom
3. Zakona o osiguranju. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju tj. u zaključku tog suda da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Takođe, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi kojima ukazuje na to da Kantonalni sud nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenje vještaka mašinske struke u kojem se vještak izjasnio u pogledu visine totalne štete, odnosno da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u kojem se vještak izjasnio u pogledu visine djelimične štete, sami po sebi opravdavaju apelantovu tvrdnju o kršenju njegovog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman