Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/14 (Z. I. i N. A.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1263/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-1263/14, rješavajući apelacije Zehrudina Ikanovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zehrudin Ikanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 047187 11 RSŽ od 23. januara 2014. godine, i Nedžad Alihodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 068044 10 RSZ od 14. januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zehrudin Ikanović i Nedžad Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. marta 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija br. AP-1263/14 i AP-1249/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1263/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
AP-1263/14
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u postupku po apelantovoj tužbu protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), obavezana je tužena apelantu isplatiti stvarne troškove prijevoza na posao i s posla u dane vikenda, počev od 9. jula 2004 do 31. decembra 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i troškove parničnog postupka.
4. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Federacije BiH na osnovu rješenja broj: 27-16-04-01-34-7-2296-96/05 od 22. decembra 2005.godine imao pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza na posao i sa posla od 9. jula 2004. godine. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je prvostepeni sud sam obračunao troškove prijevoza s posla i na posao bez da je imao relevantne dokaze. Tokom postupka pred prvostepenim sudom nije utvrđeno koji su to stvarni troškovi prijevoz, nije utvrđeno da je apelant koristio prijevoz u tačno naznačenom periodu, zbir broja vikenda, da li je stvarno putovao gradskim prijevozom, da li je bio stalno prisutan na radu ili je odsustvovao sa rada. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda apelant, u smislu odredaba člana 123. Zakona o parničnom postupku, bio dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev kako bi se na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje mogle primijeniti odredbe člana 3. stav 2. a u vezi sa članom 20 stav 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće.
AP-1249/14
5. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati troškove prijevoza na posao i s posla u dane vikenda za period od 1. septembra 2004. do 31. decembra 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i troškove parničnog postupka.
6. Presudom Kantonalnog suda djelomično je uvažena apelantov žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana apelantu na ime troškova prijevoza na posao i s posla u dane vikenda u periodu od 19. decembra do 31. decembra 2005. godine isplatiti iznos označen u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe. Istom je presudom određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio iz razloga što apelant nije dokazao da je imao stvarne troškove prijevoza, da je zaista koristio prijevoz u dane vikenda, odnosno zato što nije dostavio nikakav dokaz da je imao stvarne izdatke za prijevoz. Kantonalni sud je stava da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da je pred prvostepenim sudom dokazao odlučne činjenice. Iz spisa jasno proizlazi da je apelant predložio i izveo dokaz uvidom i čitanjem rješenja tužene broj 27-16-04-01-34-7-2296-19/05 od 28. decembra 2005. godine, iz kojeg je vidljivo da mu je priznato pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza na posao i s posla za period od 1. septembra 2004. godine pa nadalje, kao i potvrdu autoprijevoznika broj 3117-11//04 od 24. novembra 2004. godine iz koje se jasno vidi cijena karte. Kantonalni sud je stava da su osnovani i apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da mu na osnovu člana 20. stav 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće pripada pravo na naknadu troškova prijevoza. Odredbama navedenog člana predviđeno je da državni službenici i namještenici, čije se mjesto prebivališta nalazi van sjedišta federalnog organa uprave u kojem rade, imaju pravo na troškove prijevoza za dane sedmičnog odmora u skladu sa odredbom člana 3. stav 2. iste Uredbe, a sve u skladu sa članom 5. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće. Dakle, apelant osnovano potražuje troškove prijevoza u periodu od 19. decembra 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 31.decembra 2008. godine. Apelant je tražio i troškove prijevoza za period od 1. septembra 2004. godine do 31. decembra 2005. godine. Tužena je u toku prvostepenog postupka, po ocjeni Kantonalnog suda, za taj period pravilno isticala prigovor zastare. S obzirom da je tužba podnesena 19. decembra 2008. godine, Kantonalni sud je na temelju odredbe člana 106. Zakona o radu, prigovor zastare tužene djelomično uvažio, budući da je došlo do zastare apelantovog potraživanja za period od 1. septembra 2004. godine pa do dana podnošenja tužbe 19. decembra 2008. godine. U skladu s navedenim, Kantonalni sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu stvarnih troškova prijevoza za period od 1. septembra 2004. godine do 19. decembra 2008. godine.
8. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti u opširnim apelacionim navodima ponavljaju iste razloge koje su isticali u postupcima redovnim sudovima, i, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman