Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-864/13 (Ć. R.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Ratna šteta
- Propisano zakonom
- Legitimno očekivanje
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-864/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-864/13, rješavajući apelaciju Ćamila Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ćamila Ramića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 001295 11 Rev od 30. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 001295 10 Gž od 12. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 001295 08 P od 2.
septembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ćamil Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Salčin Džanić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 001295 11 Rev od 30. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 001295 10 Gž od 12. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 001295 08 P od 2. septembra 2010. godine. Apelant je 27. januara 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tuženih Općine Bratunac i Republike Srpske, zatraženo je 14. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 22. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Pravobranilaštvo 25. januara 2016. godine i Vrhovni sud 16. februara 2016. godine, dok Osnovni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 001295 08 P od 2. septembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu solidarno isplate naknadu materijalne štete u iznosu od 196.504,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to iznos od 157.250,23 KM na ime uništene kuće u Hrnčevićima – Konjević-Polje, iznos od 12.129,00 KM na ime uništene garaže, iznos od 5.312,50 KM na ime uništene štale, iznos od 7.740,00 KM na ime oštećenja vodovoda i iznos od 14.076,01 KM na ime oštećenja kuće u Bratuncu, te da mu naknade troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini posjedovao imovinu za čije uništenje i oštećenje traži naknadu štete u predmetnom postupku. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakle tužene. Osnovni sud je ukazao da je, prema apelantovim navodima, šteta na njegovoj imovini pričinjena u ratnom periodu od 1992. do 1995. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je, zbog rata, nastupio zastoj zastarijevanja, koji je trajao do 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku o prestanku ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i štetnika, te da je stavom 2. tog člana propisano da to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Osnovni sud je ukazao da je apelant 10. decembra 2001. godine saznao za štetu i štetnika, kada mu je odlukom nadležnog upravnog organa imovina vraćena u posjed. Budući da je apelant predmetnu tužbu podnio 4. septembra 2008. godine, Osnovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je apelant propustio kako subjektivni, tako i objektivni rok da zahtijeva naknadu štete. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakle tužene, te je stoga odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 360. stav 1. ZOO (kojima je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze).
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 82 0 P 001295 10 Gž od 12. novembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se objektivni rok zastarijevanja potraživanja naknade štete od pet godina primjenjuje tek kada subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika ističe izvan roka od pet godina. Okružni sud je naveo da, u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO, početak subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzrokovane štete zavisi od saznanja oštećenika za štetu i lice koje je učinilo štetu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelant za štetu i štetnika saznao 2001. godine, a da je tužbu podnio 4. septembra 2008. godine, iz čega jasno proizlazi da je tužba radi naknade štete podnesena po isteku zakonom predviđenog roka. Okružni sud je naveo da apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je tužbu podnio u zakonom propisanom roku, tako da nije bilo mjesta za primjenu relevantnih odredaba ZOO kojima bi se utvrdila solidarna obaveza tuženih na naknadu štete apelantu. Okružni sud je naveo da apelant nije mogao imati realno očekivanje da će njegov zahtjev biti usvojen s obzirom na to da nije dokazao da je podnio tužbu u roku propisanom zakonom, te da stoga u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 82 0 P 001295 11 Rev od 30. januara 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, te da je stavom 2. tog člana propisano da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud je naveo da je apelant, prema utvrđenju nižestepenih sudova, za štetu, obim štete i za štetnika saznao nakon što su mu nekretnine vraćene u posjed na osnovu odluke nadležnog upravnog organa od 10. decembra 2001. godine. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da apelant ni u tužbi ni u svom iskazu nije naveo kada je šteta nastala, osim što je tvrdio da je poslije rata došao i vidio da su njegovi objekti uništeni, te da smatra da je za to odgovorna drugotužena (tj. Republika Srpska) ako je šteta nastala u toku rata, odnosno prvotužena (tj. Općina Bratunac) ako je šteta nastala nakon rata. Vrhovni sud je naveo da je trogodišnji (subjektivni) rok istekao 10. decembra 2004. godine, računajući od dana vraćanja nekretnina u posjed (tj. 10. decembra 2001. godine). Budući da je apelant tužbu radi naknade štete podnio 4. septembra 2008. godine, Vrhovni sud je naveo da je predmetna tužba podnesena po isteku trogodišnjeg roka (član 376. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je prigovor tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja osnovan, te da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da se odredbe ZOO ne mogu primjenjivati na razrješenje spora o naknadi štete prouzrokovane ratnim djejstvima. Naime, Vrhovni sud je naveo da su zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih okvira, u ovom slučaju rokova za realizaciju naknade štete, opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da, nasuprot apelantovim revizionim navodima, nižestepeni sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo na imovinu time što su usvojili prigovor zastarjelosti potraživanja, već je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period izgubio pravo na sudsku zaštitu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bavili pitanjem na koji način je nastala šteta na njegovim objektima, niti visinom te štete, već samo pitanjem zastarjelosti potraživanja, što u konkretnom predmetu nije trebalo. Apelant navodi da je šteta na njegovoj imovini nastala za vrijeme ratnih djejstava, te da je apelant u toku postupka dokazao da je štetu počinila Vojska Republike Srpske, i to tako što je neke nekretnine zapalila, a neke na drugi način uništila. Apelant navodi da se u toku postupka pozivao na međunarodne akte koji imaju primat nad domaćim propisima, te na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali da su redovni sudovi sve to zanemarili.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da osporena presuda tog suda sadrži jasne i valjane razloge zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba ZOO koje propisuju zastarjelost potraživanja naknade štete. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka iznesenih u presudi tog suda, te da osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje ukazuje u apelaciji.
11. Okružni sud je naveo da je neosnovana predmetna apelacija iz razloga koji su bliže navedeni u osporenim presudama redovnih sudova.
12. Pravobranilaštvo je navelo da je apelant 4. septembra 2008. godine podnio tužbu radi naknade štete iako je za štetu saznao 10. decembra 2001. godine iz čega jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja shodno odredbama člana 376. ZOO. Pravobranilaštvo je navelo da iz toga slijedi da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da u konkretnom slučaju nije bilo arbitrarnog postupanja redovnih sudova.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo na kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Član 360. stav 1.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 001295 11 Rev od 30. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
21. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud ukazuje da je apelant, u smislu odredaba člana 189. stav 1. ZOO, imao "legitimno očekivanje" da će ostvariti naknadu štete za porušene i oštećene objekte (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo potraživanje naknade štete predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete, uz obrazloženje da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 360. ZOO propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (stav 1), da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze (stav 2) i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao (stav 3). Dakle, sud ne pazi na zastarjelost potraživanja ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što su tužene učinile u konkretnom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da su apelantu predmetne nekretnine vraćene u posjed 10. decembra 2001. godine (na osnovu odluke nadležnog organa), što znači da je apelant tada imao saznanje o pričinjenoj šteti na njegovim nekretninama. S obzirom na to, te budući da je apelant tužbu radi naknade štete podnio tek 4. septembra 2008. godine, redovni sudovi su ukazali da je predmetna tužba podnesena po isteku trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, slijedom čega su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakle tužene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan odredbama člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u stavu 1. tog člana propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u stavu 2. tog člana objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete u kojima je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Izuzetak od ovog pravila je sadržan u odredbama člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekla iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Međutim, budući da apelant u toku sudskog postupka nije ukazivao na to da je šteta proistekla iz krivičnog djela, te da se samim tim ni redovni sudovi nisu izjašnjavali u tom pogledu, niti apelant to tvrdi u apelaciji (u stvari, smatra da se na naknadu štete koja je pričinjena u ratu ne mogu primijeniti nikakvi rokovi zastarjelosti), Ustavni sud se u ovom apelacionom postupku neće posebno baviti tim pitanjem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa odredbama člana 376. stav 1. ZOO, koje odredbe nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije.
26. S obzirom na to da je, dakle, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha i u kojoj je jasno izražen stav da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni svi postavljeni standardi organa Evropske konvencije, pa da je miješanje u pravo na imovinu apelanata izvršeno u javnom interesu. Naime, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu je pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju "prevagnuo" nad apelantovim pojedinačnim interesom. Stoga, Ustavni sud smatra da se samo zbog apelantovog pasivnog držanja u vezi s blagovremenim podnošenjem tužbe za naknadu štete ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanta. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u toj situaciji na apelanta nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman