Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3489/15 (M.H.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekid postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3489/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3489/15, rješavajući apelacije M.H., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M.H. podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 115721 15 Pž od 17.

juna 2015. godine i broj 32 0 I 228701 15 Gži od 6. augusta 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1.AP-3489/15 i AP-3809/15

M.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 13. jula 2015. godine apelaciju zavedenu pod brojem AP-3489/15 Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 115721 15 Pž od 17. juna 2015. godine. Apelantica je 31. jula 2015. godine ponovo podnijela istu apelaciju zavedenu pod brojem AP-3809/15 kojom je osporila istu odluku, kao i u ranije podnesenoj apelaciji.

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantičina žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 2. decembra 2014. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelantičin prijedlog za nastavak postupka podnesen dana 19. septembra 2014. godine, kojim je tražen nastavak postupka prekinutog rješenjem tog suda od 24. jula 2014. godine. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a suprotno navodima apelantice, pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio prijedlog apelantice za nastavak postupka prekinutog navedenim rješenje od 24. jula 2014. godine, jer nisu bili ispunjeni razlozi predviđeni odredbom člana 381. stav 1. Zakona o parničnom postupku za nastavak prekinutog postupka. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što apelantica u podnesenom prijedlogu od 19. septembra 2014. godine, dakle nakon izvršenog brisanja poslovnog subjekta „Antikorozija“ d.o.o. Tuzla u likvidaciji, nije pravilno označila tuženu kao stranku u postupku, odnosno nije pravilno označila pravnog sljednika pravne osobe da preuzme postupak (član 291. stav 1. u vezi sa članom 381. stav 1. navedenog zakona). Shodno tome, utvrđeno je da istrajavanje apelantice na navodima da je u pismenom podnesku od 19. septembra 2014. godine predložila da postupak preuzmu N.M., zakonski zastupnik privrednog društva „Antikorozija“ d.o.o. Tuzla i E.H., imenovani likvidator navedenog privrednog društva, u cijelosti se ukazuje neprihvatljivim, obzirom da navedeno privredno društvo, a označeno kao tužena, više i ne postoji. Također, utvrđeno je da je neosnovan i apelantičin prijedlog koji se tiče donošenja presude zbog propuštanja u odnosu na Kantonalnu agenciju za privatizaciju TK, u situaciji kada iz stanja spisa slijedi da nije dozvoljeno proširenje tužbe na Kantonalnu agenciju za privatizaciju TK, kao što je neosnovan i apelantičin prijedlog za donošenje presude zbog izostanka u odnosu na pomenuto privredno društvo jer tako označena tužena kao pravni subjekt više i ne egzistira. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

2. AP-4483/15 Apelantica je 30. septembra 2015. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 1 228701 15 Gži od 6. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantičina žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 10. aprila 2015. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelantičin prijedlog za nastavak postupka podnesen dana 9. marta 2015. godine, kojim je tražen nastavak postupka prekinutog rješenjem tog suda od 12. februara 2015. godine. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dostavila dokaze iz kojih se može utvrditi da li su prestali razlozi zbog kojih je postupak prekinut (da li je Kantonalna agencija za privatizaciju TK pravni sljednik pravne osobe koja je prestala postojati, odnosno izvršenika u konkretnom postupku, te da li je eventualno nad izvršenikom otvoren stečajni postupak u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o likvidacijskom postupku, kako bi stečajni upravnik preuzeo predmetni postupak), zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi za nastavak postupka koji je prekinut zbog prestanka postojanja izvršenika kao pravne osobe. Isto tako, utvrđeno je da pogrešno apelantica rezonuje da se postupak, koji je prekinut zbog prestanka postojanja izvršenika kao pravne osobe, može nastaviti nakon što ga preuzme likvidator privrednog društva „Antikorozija“ d.o.o. Tuzla, jer je rješenjem Općinskog suda od 7. marta 2012. godine zaključen likvidacioni postupak nad navedenim privrednim društvom uz istovremeno razrješenje dužnosti likvidatora, koji je imenovan rješenjem istog suda od 22. decembra 2011. godine, kada je i otvoren likvidacioni postupak nad izvršenikom. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3489/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, Ustavni sud je zaključio da apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima odluka osporenih pomenutim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3489/15 (M.H.) | Sudska praksa | Aktio