Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4566/14 ("Hemoprodukt" a.d. Doboj)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4566/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4566/14, rješavajući apelaciju "Hemoprodukt“ a.d. Doboj, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Hemoprodukt" a.d.
Doboj podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 005065 14 Gž 2 od 29. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
"Hemoprodukt" a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, v.d. direktora Drago Tomanić, podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 005065 14 Gž 2 od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje o dosudi Osnovnog suda u Doboju od 25. decembra 2013. godine. Tim rješenjem dosuđene su u vlasništvo pokretne stvari po zaključku o prodaji pokretnih stvari putem javnog nadmetanja, tražiteljima izvršenja i drugim licima, kao kupcima, a sve to je taksativno navedeno pod rednim brojevima od 1. do 33. dispozitiva tog rješenja, te je određena predaja kupcima i naloženo da se odmah po prijemu rješenja izvrši predaja u posjed tih pokretnih stvari kupcima kako bi se spriječilo otuđenje i kako treće lice ne bi tražilo naknadu za čuvanje. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelantove tvrdnje da punomoćnik tražitelja izvršenja nije imao urednu punomoć za zastupanje, nemaju uporište u sadržini spisa, jer se u spisu nalazi punomoć za zastupanje od 20. septembra 2013. godine potpisana od strane svih tražitelja izvršenja. Osim toga, utvrđeno je da je apelant ukazivao da tražitelji izvršenja nisu dali polog za učešće na javnoj prodaji. Međutim, sud je zaključio da prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku proizlazi da tražitelj izvršenja na čiji je prijedlog određeno izvršenje nije dužan dati obezbjeđenje. Također, utvrđeno je da je Z.S., kao ponuditelj, koji nije stranka u konkretnom predmetu, izvršio uplatu sredstava obezbjeđenja prije održavanja ročišta za prodaju, što jasno proizlazi iz Zapisnika o prodaji pokretnih stvari putem javnog nadmetanja od 8. oktobra 2013. godine.
Nadalje, utvrđeno je da je apelant ukazivao na nepravilan rad sudskog izvršitelja prilikom popisa i procjene stvari koje su predmet ovog izvršnog postupka, ističući da se radi o stvarima koje su vlasništvo i posjed trećeg lica „Tatić“ d.o.o. Osječani. Međutim, sud je zaključio da se ovim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost osporenog rješenja, jer je prvostepeni sud svojim zaključkom od 31. decembra 2009. godine uputio treće lice na parnicu, pa kako je odredbom člana 53. stav 1. navedenog zakona propisano da upućivanje na parnicu trećeg lica ne sprečava provedbu izvršenja, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ovaj izvršni postupak nastavio a osnov za odlaganje ovog izvršnog postupka može biti rješenje kojim je u parničnom postupku određena sudska mjera obezbjeđenja o odlaganju izvršenja (član 53. stav 2. pomenutog zakona), koje rješenje nije doneseno u konkretnom slučaju. S tim u vezi, utvrđeno je da su neosnovani i navodi kojima apelant ukazuje na nalaz vještaka B.M., jer je treće lice upućeno na parnicu u vezi stvari koje su predmet izvršenja pa će u tom postupku provoditi dokaze kojim potkrepljuje svoje navode, zbog čega su neosnovani i svi drugi navodi kojima se osporava zakonitost osporenog rješenja i radnji preduzetih od strane sudskog izvršitelja prilikom popisa i procjene stvari izvršenika, tj. apelanta. Osim toga, sud je zaključio da apelant neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud nezakonito spajao i razdvajao predmete izvršenja, jer su u vrijeme donošenja rješenja o spajanju predmeta postojali opravdani razlozi za takvu odluku, a kako je to prvostepeni sud obrazložio u rješenju od 29. septembra 2009. godine. Isto tako, sud je zaključio da je radi ubrzanja raspravljanja u konkretnom predmetu izvršenja i ekonomičnosti postupka, naknadno bilo opravdano razdvajanje ovog predmeta od predmeta broj 85 0 Ip 000 160 07 Ip, kako je to prvostepeni sud pravilno uradio donošenjem rješenja od 5. septembra 2013. godine.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman