Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2192/13 (A. B. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neovlašteno lice
  • Građanski postupak
  • Nije dopunjena/precizirana apelacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2192/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2192/13, rješavajući apelaciju Đenane Buturović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i k), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Bajrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 06 P od 13. jula 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“ u ime Mate Beljana, Šemse Bektaševića i Mustafe Bavčića protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 06 P od 13. jula 2012.

godine zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đenane Buturović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192650 06 P od 13. jula 2012. godine, zato što imenovana u ostavljenom roku nije dopunila apelaciju.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Advokatsko društvo „Spaho“ iz Sarajeva je 22. maja 2013. godine u ime Đenane Buturović, Mate Beljana, Šemse Bektaševića, Abida Bajrovića i Mustafe Bavčića (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, podnijelo apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 192650 06 P od 13. jula 2012. godine. Kako uz apelaciju nije bila priložena punomoć za zastupanje apelanata od Advokatskog društva „Spaho“, koje je u ime apelanata podnijelo apelaciju, od navedenog advokatskog društva zatraženo je da je dostavi. Advokatsko društvo „Spaho“ nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, dostavljajući punomoć samo za apelanta Abida Bajrovića.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zatraženo je 26. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 14. jula 2015. godine. Banka u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 14. marta 2006. godine tužbom pokrenuli postupak protiv Banke i BiH, kojom su tražili utvrđenje prava apelanata na raspolaganje deviznim sredstvima položenim na računu Banke zajedno sa kamatama, te da im Banka i BiH solidarno isplate iznos koji su precizirali na ime naknade nematerijalne štete.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-06-001183 od 4. jula 2007. godine navedeni sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje, te je predmet proslijedio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na daljnje postupanje.

7. Iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je Sud BiH 22. oktobra 2007. godine kompletan spis vratio Općinskom sudu, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon), koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, kojima je prestala stvarna nadležnost sudova u ovakvim predmetima uz uputu Općinskom sudu da postupi u skladu sa članom 28. citiranog zakona.

8. Na ročištu održanom 10. oktobra 2011. godine apelanti su povukli tužbeni zahtjev kojim su tražili utvrđenje prava raspolaganja deviznim sredstvima položenim na računima kod Banke, a konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili isplatu naknade nematerijalne štete u visini od po 10.000,00 KM, odnosno 5.000,00 KM, temeljeći tužbeni zahtjev na presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Suljagić protiv BiH.

9. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su apelanti na ročištu održanom 26. aprila 2012. godine povukli tužbu u odnosu na Banku.

10. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 192650 06 P od 13. jula 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine, kojom je stavom 1. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo obavezivanje tužene BiH da apelantima Đenani Buturović i Abidu Bajroviću na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od po 10.000,00 KM, odnosno Mustafi Bavčiću po istom osnovu iznos od 5.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom, i to st. 2, 3. i 4. izreke, Općinski sud je primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na Banku, zatim, povlačenje tužbe u odnosu na apelante Matu Beljana i Šemsu Bektaševića, te povlačenje tužbe podnesene radi utvrđenja prava na raspolaganje deviznim sredstvima položenim na račun kod Banke, sve preciznije navedeno u izreci presude.

11. Nakon što se Općinski sud u obrazloženju presude iscrpno osvrnuo na stav Evropskog suda usvojen u predmetima Suljagić protiv BiH i Zadrić protiv BiH (str. od 2 do 5 obrazloženja), Općinski sud je prihvatio osnovanim navode BiH da je presuda Suljagić protiv BiH pilot-presuda i da ona ne može u svakom slučaju obavezivati tuženu BiH. Uz to je naglašeno da je Evropski sud u presudi Zadrić protiv BiH konstatirao da se „može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot-presudom“. Nadalje je Općinski sud istakao da apelanti tužbeni zahtjev temelje na nematerijalnoj šteti pri čemu štetu nisu dokazali, shodno članu 155. ZOO u vezi sa članom 200. ZOO, odnosno štetu nisu objektivizirali po pravilima domaćeg zakonodavstva, pa je to bio i osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva (o čemu se Općinski sud opširnije izjasnio na strani 5 obrazloženja). Budući da tokom postupka nisu pruženi dokazi kojim bi se dokazalo postojanje štete, vrsta štete, intenzitet i jačina postojanja duševnih bolova, ni odgovornost BiH za naknadu štete, niti uzročna veza između radnje BiH i štetne posljedice, u smislu čl. 7. i 123. stav 2. Zakona o parničnom odnosu (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 41. Evropske konvencije. Iscrpno obrazlažu da su kod pravne prednice Banke (Jugobanka) prije rata imali deponirana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije, ovu garanciju je solidarno sa ostalim državama nasljednicama preuzela tužena BiH. Navode da je Banka odbila njihov zahtjev da isplati deponirana novčana sredstva, odnosno njihovu imovinu zaštićenu članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su donošenjem Zakona grubo povrijeđena njihova prava, zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, jer oni nisu mogli ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka, odnosno duže od tri godine od donošenja pilot-presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.

13. Prema ocjeni apelanata, osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelanti podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njihovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštivati svi sudovi na području BiH. Prema ocjeni apelanata, osporavanje njihovog prava da vode sudski postupak radi zaštite svojih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom Evropska konvencija i njena ugradnja u pravni sistem BiH gubi svoj suštinski smisao. Ističu da se njihov tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 41. Evropske konvencije, koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, a koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.

14. Konačno, apelanti su predložili da se na temelju povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena BiH obaveže da svakom od apelanata isplati iznos od po 5.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim, traže od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona kojeg je tužena BiH donijela, ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena BiH donošenjem Zakona (konkretno odredba člana 28. Zakona) osporila pravo apelanata na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH, koji su, protivno zakonu ili pogrešnom tumačenju Zakona, apelantima osporili pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio sve prigovore neosnovanim, jer je postupak proveden blagovremeno od momenta kada su apelanti konačno opredijelili tužbeni zahtjev uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, posebno se osvrnuvši na apelante Matu Beljana i Šemsu Bektaševića, koji su povukli tužbene zahtjeve zbog čega je apelacija u odnosu na imenovane bespredmetna.

16. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka, ocijenivši sve apelacione prigovore neosnovanim, posebno imajući u vidu da su apelanti imali pristup sudu, da su u toku postupka imali opunomoćenika, da im nijedno pravo u okviru ZPP nije bilo uskraćeno, da je postupak vođen bez odugovlačenja, uz nastojanje da se onemogući svaka zloupotreba prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je postupak proveden uz pravilnu primjenu prava i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da osporenim presudama nije prekršeno niti jedno pravo apelanata zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju Član 123. stav 2.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:

c)Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge DD Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.

(Sudski postupci o toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelanticu Đenanu Buturović

23. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovanu apelanticu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav 3. tačka k) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;

24. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelanata podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“, a uz apelaciju nisu bile priložene punomoći za zastupanje, Ustavni sud je 27. augusta 2014. godine od navedenog advokatskog društva zatražio dostavu punomoći za zastupanje apelanata u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, Advokatsko društvo „Spaho“ je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu dostavljajući punomoć samo za apelanta Abida Bajrovića.

25. Budući da Advokatsko društvo „Spaho“ nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, te je propustilo da u ostavljenom roku dopuni apelaciju sa traženom punomoći za sve apelante, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda u odnosu na apelanticu Đenanu Buturović, koja je učestvovala u predmetnom postupku, odlučio kao u izreci ove odluke.

b)Dopustivost u odnosu na apelante Matu Beljana, Šemsa Bektaševića i Mustafu Bavčića

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelante, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

27. Ustavni sud podsjeća da je Advokatsko društvo „Spaho“ podnijelo predmetnu apelaciju u ime imenovanih apelanata bez priložene punomoći za zastupanje, pa je, s obzirom na takve okolnosti, od navedenog društva zatraženo da je dostavi. Advokatsko društvo „Spaho“ je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda.

28. Pored činjenice što Advokatsko društvo „Spaho“ nije udovoljilo u cijelosti zahtjevu Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da apelanti Mato Beljan i Šemso Bektašević nisu ni učestvovali u predmetnom postupku, budući da su tužbu prije raspravljanja u predmetnoj pravnoj stvari povukli iz čega proizlazi da se u predmetnom postupku nije raspravljalo o njihovim građanskim pravima i obavezama kako bi priskrbili pravo na podnošenje apelacije. S obzirom na navedeno, apelanti Mato Beljan i Šemso Bektašević nisu bili ni ovlašteni da podnesu apelaciju.

29. Nadalje, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza (Advokatska kancelarija „Spaho“ je umjesto punomoći za Mustafu Bavčića dostavilo rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 13. septembra 2012. godine iza umrlog Mustafe Bavčića i punomoć Jasmine Bavčić, supruge umrlog, kojom je ovlastila navedeno društvo da je zastupa u predmetnom postupku). Ustavni sud zapaža da je Mustafa Bavčić umro još u toku trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, a da je Advokatsko društvo „Spaho“, bez obzira na tu činjenicu i bez punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom, podnijelo predmetnu apelaciju u ime umrlog Mustafe Bavčića. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da su redovni sudovi tokom postupka o toj činjenici informirani, niti zapaža da je eventualno neko od zakonskih nasljednika Mustafe Bavčiča tokom postupka pred redovnim sudovima preuzeo parnicu, shodno procesnom zakonu. S obzirom na navedene okolnosti, Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može prihvatiti punomoć supruge umrlog Mustafe Bavčića, kojom je ovlastila Advokatsko društvo „Spaho“ za zastupanje pred Ustavnim sudom, budući da ona nije učestvovala u predmetnom postupku, niti je, shodno procesnom zakonu, preuzela parnicu nakon smrti supruga, niti je, u skladu sa članom 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda, u roku od 30 dana od podnošenja apelacije podnijela pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka pred Ustavnom sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Advokatsko društvo „Spaho“ neovlašteno podnijelo apelaciju i u ime umrlog Mustafe Bavčića.

30. Imajući u vidu član 18. stav (3) tačka d) prema kojem će se apelacija odbaciti ukoliko je podnese neovlašteno lice, Ustavni sud zaključuje da je Advokatsko društvo „Spaho“ neovlašteno podnijelo apelaciju u ime Mate Beljana, Šemse Bektaševića i Mustafe Bavčića, pa je, shodno tome, odlučeno kao u izreci ove odluke.

c)Dopustivost u odnosu na apelanta Abida Bajrovića

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 192650 12 Gž od 7. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 8. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovanog apelanta ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

36. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 2191/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2191/13 od 17. februara 2016. godine, st. 37-47, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je toj odluci, raspravljajući identične prigovore ovim, te prigovore ocijenio neosnovanim, zaključivši da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na što su apelanti neosnovano ukazali. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, između ostalog, naglasio da u osporenom postupku u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete nije uočena proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO i procesnog prava, pri čemu je Ustavni sud naglasio da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud je citiranoj odluci još naglasio da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO, neutemeljen zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet relevantnog zakonskog okvira koji se tiče pitanja stare devizne štednje, budući da redovni sudovi, odlučujući o meritumu tužbenog zahtjeva, nisu ni primijenili zakone koji reguliraju to pitanje. Ustavni sud, također, podsjeća da se u citiranoj odluci bavio i pitanjem primjene člana 41. Evropske konvencije podržavši u tom pravcu stav Kantonalnog suda koji se u obrazloženju svoje presude osvrnuo na identičan žalbeni prigovor.

37. U vezi sa prigovorima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se i u tom segmentu radi o gotovo identičnoj činjeničnoj situaciji kao i u citiranoj odluci. Naime, u konkretnom slučaju postupak je ukupno trajao sedam godina. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka na pravnu snagu stupio Zakon koji je isključio stvarnu nadležnost sudova u postupcima „stare devizne štednje“, tako da je apelant svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio na ročištu u aprilu 2012. godine, tražeći naknadu nematerijalne štete, nakon čega je u relativno kratkom vremenskom periodu od nepune dvije godine predmetni postupak na dvije instance okončan. Ustavni sud ni u konkretnom slučaju ne zapaža bilo kakvu aktivnost apelanata usmjerenu u pravcu ubrzanja postupka. Ustavni sud, također, podsjeća da se Ustavni sud u citiranoj odluci osvrnuo i na zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom gdje je apelantima ukazano da troškove postupka pred Ustavnim sudom snose sami.

38. Dakle, budući da predmetna apelacija pokreće identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“ i prava na imovinu, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2191/13, te iz istog razloga zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu nije bio kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na što je apelant neosnovano ukazao.

40. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. d) i k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2192/13 (A. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio