Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/15 (V. K. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni spor
- Građanski postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3186/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3186/15, rješavajući apelacije Vojislave Kovačević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vojislava Kovačević protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015877 12 U od 14. aprila 2015. godine;
Smail Fejzić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 060626 14 Rev od 28. maja 2015. godine;
I.P. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023296 15 U od 6. oktobra 2015. godine;
N.L. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001895 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine;
Hadžo Pekušić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017125 13 U od 27. oktobra 2015. godine;
Goran Derajić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010738 14 Uvp od 1. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3186/15 Vojislava Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tarčina, podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015877 12 U od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelantice podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu preuzimanja isplate porodične penzije od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, nakon smrti bračnog druga apelantice. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelanticin prednik (muž) bio korisnik lične penzije koja mu je isplaćivana od strane Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, te da pelantica u skladu sa odredbom člana 11. stav 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ne ispunjava uslove da isplatu porodične penzije pruzme Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, članom 11. stav 2. navedenog Sporazuma je propisano da, kada se porodična penzija ostvaruje iza smrti korisnika starosne ili invalidske penzije, tada porodična penzija pada na teret onog nosioca osiguranja koji je do dana smrti korisnika starosne ili invalidske penzije po odredbama ovog Sporazuma vršio isplatu ili bio obavezan da vrši isplatu starosne ili invalidske penzije, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
2. AP-3929/15 Smail Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 060626 14 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (Federalni zavod PIO), ukinute su nižestepene presude i odbačena je tužba apelanta kojom je tražio isplatu neisplaćene razlike penzija za vremenske periode i iznose pobliže označene u dispozitivu rješenja. Vrhovni sud je naveo da tuženi u reviziji osnovano ukazuje da sud nije nadležan da u parničnom postupku odlučuje o zahtjevu kojim se traži isplata razlike priznatih i isplaćenih penzija. Naime, prema odredbama člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je odredbom člana 101. stav 1. navedenog zakona propisano da se, u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, osigurava zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa tim zakonom, kao i sudska zaštita. Vrhovni sud je istakao da je apelantu presudom Kantonalnog suda od 3. aprila 2008. godine priznato pravo na starosnu penziju u određenom novčanom iznosu mjesečno, pri čenu je kod utvrđivanja visine penzije primijenjen član 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji (iz razloga što je apelant sa funkcije tužioca penzionisan 15. juna 2004. godine). Iz obrazloženja navedene presude Kantonalnog suda proizilazi da će se apelantu umjesto tako priznate penzije isplaćivati limitirani iznos penzije propisan članom 50. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je apelantu iz navedenih razloga isplaćivana penzija u manjem iznosu od priznate. Vrhovni sud je zaključio da se sudska zaštita pruža pokretanjem upravnog spora nakon što se iscrpi mogućnost vođenja upravnog postupka u okviru nosioca osiguranja, a ne u predmetnom parničnom postupku kako su nižestepeni sudovi postupili odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, te su na taj način počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 16. Zakona o parničnom postupku, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
3. AP-5418/15 I.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023296 15 U od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant ostvario ukupni penzijski staž od 24 godine, četiri mjeseca i 25 dana, te da je na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje starosne penzije (30. septembra 2010. godine) imao navršenih 65 godina života tj. da je ispunio uvjete iz člana 30. Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju. Također, Kantonalni sud je istakao da su u konkretnom slučaju organi uprave u skladu sa odredbama čl. 42. i 50. Zakona o penzijskom i invaliskom osiguranju pravilno odredili apelantov penzijski osnov. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
4. AP-5668/15 N.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trnova, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001895 13 Uvp od 15. oktobra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je usvojen zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) za vanredno preispitivanje sudske presude i preinačena je presuda Okružnog suda od 21. maja 2013. godine tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na ortopedski dodatak. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da apelant nije osporio utvrđena prava po osnovu invalidnosti, da se ne radi o slučaju iz odredbe člana 96. stav 4. Zakona o pravima boraca, te da tuženi, suprotno stavu nižestepenog suda, nije bio dužan pribaviti mišljenje drugostepene ljekarske komisije. Ovo tim prije što u konkretnom slučaju nije sporno utvrđeno pravo (invaliditet), već samo momenat od kojeg apelantu treba priznati pravo na ortopedski dodatak, o kojem pravu i vremenskom priznavanju tog prava odlučuje tuženi na osnovu relevantnih odredaba Zakona o pravima boraca. S obzirom da je organ tužene u osporenom aktu dao potpune i jasne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo potrebno pribavljati nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, te kada je jasno obrazložio početak ostvarivanja prava apelanta na ortopedski dodatak, proizilazi da je tuženi upravni organ osporenim aktom odlučio na pravilan i zakonit način. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
5. AP-5711/15 Hadžo Pekušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica advokatica iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017125 13 U od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu po zahtjevu apelanta za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi primjenom odredbe tačke IV. stav 1. Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz Budžeta Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 63/12), bio dužan primjenjivati isplatni koeficijent utvrđen tačkom 1. Odluke na sve korisnike penzija kojima je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, dakle koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba Uredbe I, Uredbe II. i Uredbe III, među kojima je i apelant koji je ostvario pravo na penziju primjenom Uredbe I., pa apelant primjenom navedene Odluke nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava na povoljnije umirovljenje. Kantonalni sud smatra da su organi tuženog pravilno utvrdili da je neosnovan zahtjev apelanta za isplatu penzije primjenom isplatnog koeficijenta 1,73, te su pravilnom primjenom odredaba Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima i odredaba Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz budžeta Federacije BiH pravilno utvrdili isplatni koeficijent za isplatu penzije apelanta. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
6. AP-5713/15 Goran Derajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Valentina M. Stanić advokatica iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010738 14 Uvp od 1. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 25. februara 2014. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VI kategorije sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, zadobijenog vršeći dužnosti u Oružanim snagama Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 24% od osnovice počev od 1. novembra 2012. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Okružnog suda kojom je odbijena tužba apelanta jer u spisu upravnog predmeta ne postoji medicinska dokumentacija koja bi ukazala na postojanje neke od bolesti, odnosno oštećenja organizma iz ocjenske T-223 Liste da bi se vršila ocjena invaliditeta apelanta po ovoj ocjenskoj tački. Također, apelant u tužbi, kao ni u zahtjevu za preispitivanje, ne prilaže bilo kakvu drugu medicinsku dokumentaciju koja bi potvrdila njegove navode u pogledu nepravilne primjene ocjenskih tačaka iz Liste, zbog čega su apelantovi paušalni prigovori u odnosu na pravilnost ocjene invaliditeta neosnovani. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3186/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman