Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/16 (B. Š.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

  • Javna funkcija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izborni zakon
  • Izbori
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-707/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP 707/16, rješavajući apelaciju Bore Škeljića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka (h), članka 57 stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Škeljića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 020542 16 Iž od 13. siječnja 2016. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-1263/15 od 23. prosinca 2015.

godine, u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Bore Škeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Radmila Plavšić, odvjetnica iz Banja Luke, podnio je 12. veljače 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 020542 16 Iž od 13. siječnja 2016. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 06-1-07-1-1263/15 od 23. prosinca 2015. godine.

2. Apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom se nalaže CIK da do donošenja odluke Ustavnog suda, odloži izvršenje svoje odluke broj 06-1-07-1- 1263/15 od 23. prosinca 2015. godine.

3. Odlukom CIK broj 06-1-07-1-1263/15 od 23. prosinca 2015. godine, utvrđeno je da je postupak opoziva apelanta kao načelnika Općine Kneževo (u daljnjem tekstu: načelnik Općine) proveden sukladno zakonu i da apelantov mandat prestaje danom pravomoćnosti odluke.

4. U obrazloženju navedene odluke je između ostalog navedeno da je Skupština općine Kneževo (u daljnjem tekstu: Skupština) na temelju inicijative 10 odbornika od ukupno 17, donijela Odluku broj 36-10/15 od 31. listopada 2015. godine o pokretanju postupaka opoziva načelnika Općine. Dalje je navedeno da je 29. studenog 2015. godine proveden postupak opoziva, da je Komisija za provođenje postupka opoziva načelnika Općine Kneževo (u daljnjem tekstu: Komisija) dostavila Skupštini Izvještaj o provedenom postupku i rezultatima izjašnjavanja građana o opozivu načelnika Općine broj 59-12/15 od 2. prosinca 2015. godine, a da je Skupština Odlukom broj 60-12/15 od 5. prosinca 2015. godine usvojila Izvještaj Komisije. CIK je dalje naveo da je navedenu odluku Skupština, sukladno odredbama Izbornog zakona Republike Srpske, dostavila Republičkoj izbornoj komisiji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička izborna komisija) koja je na temelju dostavljene dokumentacije, konstatirala da u postupku opoziva načelnika Općine nije bilo nepravilnosti koje su mogle uticati na konačne rezultate izjašnjavanja građana, odnosno da je postupak opoziva u postupnosti proveden u skladu sa zakonom, o čemu je Republička izborna komisija na sjednici održanoj 10. prosinca 2015. godine usvojila izvještaj o provedenom postupku za opoziv načelnika broj 01.2-03-41/15, i navedeni izvještaj dostavila CIK. Imajući u vidu naprijed navedeno, CIK je utvrdila da je postupak opoziva načelnika Općine proveden sukladno odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, i da su ispunjeni uvjeti iz članka 1.10 stavak (1) točka 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine za prestanak apelantovog mandata.

5. Sud BiH je rješenjem broj S1 3 Iž 020542 16 Iž od 13. siječnja 2016. godine odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv odluke CIK broj 06-1-07-1-1263/15 od 23. prosinca 2015. godine. U obrazloženju navedene odluke, Sud BiH je konstatirao da je CIK analizirala cjelokupan materijal dostavljen od Komisije, i to zaštitu izbornog prava i aktivnog biračkog prava birača, te da je pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje da je svim biračima bilo omogućeno biračko pravo; da je izvršeno informiranje birača i da je Komisija provela sve radnje utvrđene zakonom. S tim u vezi, Sud BiH je konstatirao da je odluka Skupštine o pokretanju postupka opoziva načelnika Općine Kneževo, donesena na temelju relevantnih izbornih propisa i to Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ( Službeni glasnik BiH broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 1/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13 i 7/14) i Izbornog zakona Republike Srpske (Službeni glasnik RS broj 34/02, 24/04, 19/05, 24/12 i 109/12), i to na osnovu obrazložene inicijative 10 odbornika (od ukupno 17), što je u skladu sa odredbom članka 45. stavak 6. Izbornog zakona Republike Srpske. Također, Sud BiH je naveo da je ispunjen i uvjet iz članka 45a. stavak 4. Izbornog zakona Republike Srpske, obzirom da se u predmetnoj stvari se radilo o situaciji da načelnik Općine nije bio opozvan u ranijem postupku koji je proveden 26. listopada 2014. godine, a da je nova odluka o ponovnom provođenju postupka opoziva donesena dana 31. listopada 2015.godine, jer je prema shvaćanju Suda BiH, u konkretnom slučaju, odlučujući datum donošenja odluke o opozivu, a ne datum podnošenja inicijative. Cijeneći Izvještaj Republičke izborne komisije od 21. prosinca 2015.godine, Suda BiH je zaključio da je CIK pravilno utvrdila da je Komisija primijenila i poštovala odredbe izbornih propisa i provela postupak opoziva u skladu sa zakonom. U navedenom izvještaju Republičke izborne komisije broj 01.2-03-41/15 od 10. prosinca 2015.godine konstatirano je da nije bilo nepravilnosti koje su mogle uticati na konačne rezultate izjašnjavanja građana, iz čega proizlazi da je postupak u potpunosti proveden u skladu sa zakonom. Od ukupnog broja 9.589 birača koji su upisani u izvod i Centralnog biračkog spiska za Općinu Kneževo, glasalo je 5.597 birača od kojih se 3.071 birača izjasnili ,,za“ opoziv načelnika Općine, a 2.441 birača se izjasnilo „protiv“ opoziva, dok je 85 glasačkih listića proglašeno nevažećim. Dakle, „za“ opoziv se izjasnilo 630 birača više u odnosu na izjašnjenje „protiv“, tako da je Sud BiH zaključio da se za opoziv načelnika izjasnila natpolovična većina od broja birača koji su izašli na opoziv. Razmatrajući apelantove žalbene navode kojima se ukazuje na navodnu okolnost da je grupa od 50 osoba uticala na ishod postupka opoziva jer je organizirano odlazila do biračkih mjesta i uvodila po jednog birača na glasanje koji nije bio nepismen ni hendikepiran, te navode koji se odnose na financiranje postupka opoziva načelnika, način objave u službenim glasilima odluka Skupštine općine Kneževo kao zakonodavnog tijela, te iznošenje sumnje da je Komisija za provođenje postupka opoziva uništila originalne izvode iz Centralnog biračkog popisa, Sud BiH je iste ocijenio paušalnim i neutemeljenim, obzirom da ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, kao i da ne utiču na zaštitu izbornog prava i aktivnog biračkog prava birača. Iz navedenih razloga Suda BiH je zaključio da je pobijana odluka CIK pravilna i zakonita a žalba apelanta neutemeljena.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13 Europske konvencije i pravo na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo kako smatra da su u ovom slučaju, CIK i Sud BiH proizvoljno cijenili izvedene dokaze i da su proizvoljno primijenili odredbe mjerodavnih prava - Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o statusu funkcionera jedinice lokalne samouprave, Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o upravnim sporovima, Izbornog zakona Republike Srpske i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, te da su na taj način očigledno, povrijeđena prava apelanata zagarantirana Ustavom i Europskom konvencijom. U odnosu na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13 Europske konvencije, apelant je istakao da je povodom svakog pravnog lijeka kojeg je podnio, bila donesena odluka kojom se pravni lijek odbija, čime su njegova prava ostala neostvarena i nezaštićena. S druge strane, u odnosu na povredu prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju apelant je naveo da referendum za opoziv apelanta sa funkcije načelnika nije odražavao slobodu pri odlučivanju jer je na svakom biračkom mjestu bio organiziran aktivista koji je uvodio glasače na glasanje (koji nije ni nepismen, ni fizički hendikepiran), čime se odlučno utjecalo na ishod postupka opoziva. Imajući u vidu naprijed navedeno apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporeno rješenje Suda BiH i naloži da donošenje nove odluke.

7. U Zakonu o lokalnoj samoupravi («Službeni glasnik Republike Srpske» 101/04, 42/05, 118/05, 98/13) relevantne odredbe glase:

Članak 29.

Organi općine su:

- Skupština općine,

- Načelnik općine.

2.3 Načelnik općine Članak 40.

Načelnik općine zastupa i predstavlja općinu, nositelj je izvršne vlasti u općini. Načelnik rukovodi općinskom upravom i odgovoran je za njen rad.

Članak 42.

Načelnika općine biraju građani na opštim neposrednim izborima za period od četiri godine u skladu sa Izbornim zakonom.

Razrješenje prije isteka mandata i opoziv načelnika općine provodi se u skladu sa Izbornim zakonom.

U slučaju ostavke i trajne spriječenosti načelnika da obavlja funkciju, a preostalo je više od godinu dana mandata, raspisuju se izbori u roku od 60 dana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

a)Dopustivost ratione materiae– pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na odluke donesene u postupku u kojemu se odlučivalo o opozivu apelanta kao načelnika Općine. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku, koje se apelacijom osporava, odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta.

10. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ustaljenu praksu Europskog suda koja podržava stav da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Europski sud je takav stav usvojio u predmetu Pierre-Bloch v. Francuske (vidi, Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija broj 24194/94, presuda iz 1997. godine), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi, ostajući dosljedan stavu da sporovi u vezi sa pravima i obvezama koji izviru iz pasivnog biračkog prava, u pravilu, ne spadaju u okvire građanskog ni kaznenog aspekta članka 6. Europske konvencije (vidi, između ostalih, Mutalibov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 31799/03, presuda iz 2004. godine, Paksas protiv Litvanije, aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine, i Karimov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 12535/06, presuda iz 2014. godine). Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvajao sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3804/08 od 15. lipnja 2010. godine i AP 4702/11 od 23. veljače 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o sporu koji je izvan okvira članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, zbog čega su navodi apelanta inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13 Europske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu navedenog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Europskog suda za ljudska prava pravo na djelotvoran pravni lijek akcesorno pravo. To znači da članak 13. Europske konvencije ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek, već se na djelotvoran pravni lijek neka osoba može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom». Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanta o povredi prava pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13 Europske konvencije također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)Dopustivost ratione materiae–pravo na slobodne izbore

13. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno pasivno biračko pravo kao sastavni dio prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, navodeći da referendum za opoziv apelanta sa funkcije načelnika Općine nije odražavao slobodu pri odlučivanju. S tim u vezi prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste primjenjivost članka 3. Protokola broj 1. u konkretnom slučaju.

14. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da obveza države, koja proističe iz članka 3. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, predviđa aktivno i pasivno biračko pravo: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo da se učestvuje kao kandidat na izborima. Međutim, ova prava se odnose samo na izbor „zakonodavnih tijela“. S tim u vezi, Europski sud ima dosljedno mišljenje da se ovaj članak primjenjuje samo u odnosu na izbor tijela koja vrše značajnu zakonodavnu funkciju (Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije od 2 ožujka 1987, stavovi 46-54).

15. Ustavni sud, prema tome, mora odgovoriti na pitanje da li izbori za načelnike općina potpadaju pod „okvire“ ili „opseg“ članka 3. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. U skladu s navedenim, Ustavni sud ukazuje da se pojam „zakonodavnog organa“ mora tumačiti u svjetlu ustavne strukture svake države (vidjeti Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24833/94, ECHR 1999-I, točka 40.). Također, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Europskog suda za ljudska prava izbori za predsjednika, izbori za lokalne vlasti ili tijela lokalne samouprave koje nemaju dovoljnu zakonodavnu ulogu u smislu opsega ili jačine od svojih ovlasti i utjecaja na važna pitanja, ne smatraju izborima za „zakonodavna tijela" za svrhe ove odredbe, bez obzira na važnost takvih izbora za demokraciju u svakoj zemlji (vidi Europski sud, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 24833/94, ECHR 1999-I, tačka 40; The Georgian Labour Party protiv Gruzije, aplikacija broj 9103/04, presuda iz 2007 godine; Booth-Clibborn protiv Ujedinjenog kraljevstva, 43 DR 236, presuda iz 1985. godine; Cherepkov v Russia, aplikacija broj 51501/99, presuda iz 2000. godine). Osim toga, Europski sud je u pogledu opoziva sa izabrane funkcije, zauzeo stajalište da se dio predstavke koji se tiče podnositeljeve smjene s dužnosti ili zabrane kandidiranja na predsjedničkim izborima nesuglasan ratione materiae s odredbama Europske konvencije i stoga je nedopušten (Paksas protiv Litve, aplikacija broj 34932/04, presuda iz 2011. godine).

16. Prema tome, ocjenjujući ulogu i pravni položaj funkcije načelnika općine u pravnom sustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da iz odredbe članka 40. Zakona o lokalnoj samoupravi Republike Srpske proizlazi da “Načelnik općine zastupa i predstavlja općinu, nositelj je izvršne vlasti u općini. Načelnik rukovodi općinskom upravom i odgovoran je za njen rad“. Dakle, iz naprijed citirane odredbe proizlazi da je načelnik općine „izvršni organ“ na razini općine, odnosno da ovlasti načelnika općine, koje se sastoje u zastupanju i predstavljanju općine, te rukovođenja općinskom upravom, nemaju karakter ovlasti „zakonodavnih tijela“, zbog čega Ustavni sud nalazi da se pitanja izbora, a samim time i pitanja opoziva načelnika općine ne potpadaju u djelokrug obveze Bosne i Hercegovine prema članku 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da, navodi apelanta ne pokreću pitanje u pogledu primjene članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega su ratione materiae inkompatibilne sa ustavom.

17. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/16 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio