Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4876/14 (M. I.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Apelacija preuranjena
  • Izuzeće
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4876/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4876/14, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), te člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007860 14 Uvp 3 od 2. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011 0 Su 14 000780 od 20. juna 2014. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 17. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 11 0 U 007860 14 Uvp 3 od 2. oktobra 2014. godine, odnosno rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 Su 14 000780 od 20. juna 2014. godine.

Postupak u predmetu 11 0 U 007860 14 Uvp 3 U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom (presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 007860 14 Uvp 3 od 2. oktobra 2014. godine) odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 29. januara 2014. godine, kojom je odbijena njegova tužba od 2. septembra 2011. godine protiv rješenja tuženog Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 2. augusta 2011. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 6. maja 2011. godine. Tim rješenjem jje utvrđena isplata naknade za alternativni smještaj svim privremenim korisnicima koji to pravo ostvaruju putem tuženog. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjem vršitelja dužnosti predsjednika Okružnog suda u Banja Luci od 20. juna 2014. godine odbijen apelantov zahtjev za izuzeće S.Š. kao postupajućeg sudije u predmetu tog suda broj 11 0 U 007860 13 U 2, pa činjenica da je taj sudija donio presudu, prije nego što je odlučeno o apelantovom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije u tom predmetu, nije takvog karaktera da bi donijetu presudu činila nezakonitom. Pogotovo što je utvrđeno da apelant predmetni zahtjev nije obrazložio u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, pa je nakon što je Vrhovni sud vratio spis Okružnom sudu, vršitelj dužnosti predsjednika Okružnog suda pozvao apelanta da navede razloge i obrazloži svoj zahtjev čime su se tek tada stekli uslovi da se odluči o tom zahtjevu.

Nadalje, utvrđeno je da nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer mu je omogućen pristup sudu budući da je apelant protiv odluka organa uprave podnio brojne tužbe i nakon toga zahtjeve za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, kao i apelacije Ustavnom sudu. Posebno je utvrđeno da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, o čemu se izjasnio i Ustavni sud u odluci broj AP-4514/11 od 23. februara 2012. godine kada je apelacije apelanta izjavljene u određenim predmetima odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane, jer su i Okružni sud i Vrhovni sud postupali dovoljno ažurno i efikasno, budući da je apelant tužbu u predmetu 11 0 U 007860 11 U podnio 2. septembra 2011. godine (inače apelant je podnio ukupno devet tužbi), a Okružni sud je odlučio o tužbi presudom od 9. novembra 2012. godine u roku od jedne godine i dva mjeseca. Zatim, utvrđeno je da je protiv te presude apelant 28. decembra 2012. godine izjavio zahtjev za vanredno preispitivanje o kojem je Vrhovni sud odlučio 5. decembra 2013. godine na način da je zahtjev uvažio, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Dakle, utvrđeno je da je o zahtjevu odlučeno u roku kraćem od godinu dana, te da je Okružni sud ponovo donio presudu 29. januara 2014. godine u roku od mjesec i po dana, kao i da je protiv te presude apelant ponovo podnio zahtjev o kojem je Vrhovni sud odlučio predmetnom presudom, odmah nakon što mu je spis dostavljen na odlučivanje.

Također, utvrđeno je da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je apelant ostvario pravo na novčanu naknadu po osnovu alternativnog smještaja, a u skladu sa rješenjem tuženog od 27. aprila 2011. godine kojim su utvrđeni iznosi na ime visine zakupnine u zavisnosti od broja članova domaćinstva, pa je tako za dvočlano domaćinstvo, koje kategorije je apelantovo, određena zakupnina u iznosu od 50,00 KM mjesečno, na osnovu čega je apelantu na ime alternativnog smještaja za period od 1. januara do 31. marta 2011. godine isplaćen iznos od 150,00 KM. Zatim, utvrđeno je da ne stoji ni tvrdnja da je tuženi pogrešno primijenio odredbe čl. 42. i 43. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine na koje se tuženi organ pozvao u uvodnom dijelu prvostepenog rješenja, jer su tim odredbama propisani uslovi pod kojima određeno lice ima pravo na alternativni smještaj, odnosno koji organ je nadležan za obezbjeđenje alternativnog smještaja, dok je prvostepenim rješenjem tuženog od 6. maja 2011. godine određena zbirna isplata novčane naknade za alternativni smještaj za 522 korisnika od kojih je apelant na 156 mjestu. Isto tako, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da je prema njemu postupljeno diskriminatorski, jer je prema apelantu postupljeno jednako kao i prema svim ostalim korisnicima kojima je priznato pravo na alternativni smještaj i po tom osnovu isplaćena novčana naknada na ime individualnog zakupa prema broju članova domaćinstva, a saglasno rješenju tuženog. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Postupak u predmetu 011 0 Su 14 000780 U konkretnom slučaju, osporenom odlukom (rješenjem Okružnog suda u Banja Luci broj 011 0 Su 14 000780 od 20. juna 2014. godine) apelantov zahtjev, za izuzeće S.Š., sudije Okružnog suda, od postupanja u predmetu istog suda broj 11 0 U 007860 14 Uvp 2, odbijen je kao neosnovan. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelantovo nezadovoljstvo presudama u kojima je sudija S.Š. postupajući sudija ili je učestvovala kao član vijeća ne dovodi u najmanju sumnju njenu nepristrasnost. Naime, utvrđeno je da stranke u sporu mogu imati drugačije pravno stajalište od onoga koje je navedeno u odluci i ako je koja od stranaka u postupku nezadovoljna odlukom suda, može izjaviti redovne i vanredne pravne lijekove, o kojima odlučuje viši sud. Također, utvrđeno je da se sud nižeg stepena ne mora složiti sa pravnim shvatanjem višeg suda u konkretnom pravnom slučaju i može primijeniti pravnu normu koja po njegovoj ocjeni odgovara utvrđenom činjeničnom stanju.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant tvrdi da mu je u predmetu broj 11 0 U 007860 14 Uvp 3 pravo na suđenje u razumnom roku povrijeđeno zbog toga što je od momenta podnošenja tužbe Okružnom sudu, tj. od 2. septembra 2011. godine, do datuma uručenja presude Vrhovnog suda, koja mu je uručena 4. novembra 2014. godine prošao vremenski period od tri godine i dva mjeseca, a odugovlačenju postupka su doprinijeli Okružni i Vrhovni sud. Isto tako, apelant navodi da je u predmetu broj 011 0 Su 14 000780, Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke od 20. juna 2014. godine.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost prima facie (postupak u predmetu broj 11 0 U 007860 14 Uvp 3) Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od tri godine i jednog mjeseca, i u kojem periodu su donesene četiri presude, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Preuranjenost (postupak u predmetu 011 0 Su 14 000780) Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

U konkretnom slučaju apelant je Vrhovnom sudu 6. oktobra 2014. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (rješenja Okružnog suda od 20. juna 2014. godine). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak u toku pred Vrhovnim sudom, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4876/14 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio