Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3163/15 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3163/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3163/15, rješavajući apelacije Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv:

-presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 024297 14 Gž od 25. maja 2015. godine;

-presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 030951 14 Gž od 18. juna 2015. godine;

-presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 063092 15 Gž od 22. juna 2015. godine;

-rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 Mal 018788 15 Rev od 22. septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3163/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupaju Josip Krešić i Bojan Krešić, advokati iz Čapljine, podnio je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 024297 14 Gž od 25. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Livnu na način što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški), te je apelant obavezan da tužitelju (F.T.) isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 3.562,00 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da u vrijeme prometne nezgode vučno vozilo nije bilo osigurano dok je prikolica bila osigurana kod drugotužene, te da zbog navedenog za predmetnu štetu odgovara apelant u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je žalbu drugotužene uvažio i preinačio prvostepenu odluku u odnosu na drugotuženu zbog nedostatka pasivne legitimacije.

2. AP-3890/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta&Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 7. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 030951 14 Gž od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev mldb. D.K. (kojim je tražio da mu apelant naknadi nematerijalnu štetu) i odlučeno je da svaka strakna snosi svoje troškove postupka, dok je potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je obavezan apelant da tužiteljici (S.K.) naknadi materijalnu štetu u iznosu od 400,00 KM. U odnosu na dosuđenu materijalnu štetu tužiteljici, Kantonalni sud je istakao da je prvostepena odluka pravilna i zakonite, te da u potpunosti prihvata dato obrazloženje prvostepenog suda (na osnovu izvedenih dokaza i medicinske dokumentacije prvostepeni sud je o visini troškova prevoza odlučio prema svojoj ocjeni temeljem razumnog odmjeravanja utemeljenog na pravilima logičkog i općeg iskustva). Vezano za dio tužbenog zahtjeva mldb. D.K. koji je odbijen osporenom odlukom, Kantonalni sud je istakao da tokom postupka ničim nije dokazano da je isti bio sudionik prometne nezgode, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene presude.

3. AP-4037/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 24. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 063092 15 Gž od 22. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (E.T.) na ime regresnog duga isplati iznos od 2.160,00 KM, koji je apelant isplatio oštećenom na ime naknade materijalne štete. U postupku je utvrđeno da lividacioni upravnik (osiguranja kod kojeg je bio osiguran tuženi) nije postupio u skladu sa odredbama člana 29. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom vlasništvu, odnosno da nije dokazano da je tuženi propisno obaviješten da je osiguranju kod kojeg je osiguran oduzeto odobrenje za rad. Naime, utvrđeno je da je polisa osiguranja tuženog u momentu nastanka saobraćajne nezgode (27. oktobra 2006. godine) bila formalno pravno valjana jer je ista važila do 2. novembra 2006. godine, pa kako apelant u toku postupka nije dokazao svoju tvrdnju da je vozilo tuženog u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode bilo neosigurano, to apelantu ne pripada regresno pravo za isplaćenu naknadu štete oštećenom, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene presude.

4. AP-5110/15 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 17. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 Mal 018788 15 Rev od 22. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Mal 018788 14 Gž od 27. januara 2015. godine u pravnoj stvari radi naknade materijalne štete. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-954/14 od 24. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-1600/15), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 27. januara 2015. godine, kojom je obavezan apelant da tužitelju (M.K.) isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 889,75 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je do predmetne prometne nezgode u kojoj je nastala šteta za tužitelja došlo isključivom krivnjom vozača motornog vozila-motocikla koji je u trenutku saobraćajner nezgode bio neregistrovan i neosiguran kod ovlaštene osiguravajuće kuće, zbog čega je sud naložio apelantu da tužitelju naknadi štetu. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prema uspjehu stranaka u postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3163/15.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na nediskriminaciju), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3163/15 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio