Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3283/15 (L. J. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3283/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3283/15, rješavajući apelacije Lazara Jaguzovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Lazar Jaguzović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009079 13 Uvp od 9. aprila 2015. godine;
Cviko Miljić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005101 15 U od 26. maja 2015. godine;
Mira Vučić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009661 13 Uvp od 21. maja 2015. godine;
Draženka Lukač, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 015697 14 U od 15. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3283/15 Lazar Jaguzović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 29. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009079 13 Uvp od 9. aprila 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalid (u daljnjem tekstu: RVI) koje mu je ranije bilo priznato za V kategoriju, sa 70% invaliditeta po osnovu oboljenja koje je zadobio za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Vojske Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu. U postupku je utvrđeno da je nakon izvršene revizije apelantovog invaliditeta od strane drugostepene ljekarske komisije zaključeno da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o postojanju bolesti, koje ne može bit starija od 30 dana od dana otpuštanja iz oružanih snaga (tj. u apelantovom slučaju najkasnije do 13. oktobra 1993. godine), kojom bi apelant potvrdio postojanje i liječenje šećerne bolesti, a koja bi mogla poslužiti za utvrđenje stepena oštećenja organizma po tom osnovu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant ne ispunjava uslove iz člana 4. u vezi sa članom 84. stav 4. Zakona pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske za priznanje statusa RVI.
2. AP-3676/15 Cviko Miljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić advokat iz Lopara, podnio je 17. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005101 15 U od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna refundacija troškova zdravstvene zaštite-bolničkog liječenja za period od 7. do 20. decembra 2014. godine u Centru za srce Bosne i Hercegovine u Tuzli. U postupku je utvrđeno da je rješenjem Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) apelantu odobreno liječenje u vidu operativnog zahvata na srcu u Univerzitetskom kliničkom centu u Tuzli-Klinici za kardiologiju, ali da je apelant pored ovakvog rješenja otišao na operaciju u Centar za srce Bosne i Hercegovine u Tuzli i za tu operaciju lično snosio troškove u ukupnom iznosu od 29.036,35 KM. Međutim, zaključeno je da je apelantov zahtjev za refundaciju bolničkih troškova neosnovan, budući da se nije radilo o hitnom slučaju (jer se radilo o planiranom operativnom zahvatu za koji nisu korištena kola hitne pomoći ili druge usluge koje se koriste u hitnim slučajevima), te da nije provedena propisana procedura za odlazak u privatnu kliniku sa kojom Fond nema zaključen ugovor o liječenju osiguranika iz Republike Srpske, a apelant je bio upućen na liječenje u Univerzitetski klinički centar u Tuzli.
3. AP-3921/15 Mira Vučić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 8. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009661 13 Uvp od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za refundaciju troškova stomatoloških usluga u stomatološkoj ambulanti „Simić Dent“ u iznosu od 2.050,00 KM. U postupku je utvrđeno da Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske sa navedenom zdravstvenom ustanovom nema zaključen ugovor o pružanju stomatoloških usluga, zbog čega nisu ispunjeni uslovi propisani relevantnim odredbama Pravilnika o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, te da apelantica nema prvo na naknadu traženih troškova.
4. AP-5326/15 Draženka Lukač (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 015697 14 U od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je priznato pravo na invalidsku penziju u iznosu od 80,02 KM, počev od jula 2014. godine. Sud je zaključio da se u apelantičin staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je ona, kao osiguranik, provela u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koji su uplaćeni doprinosi za PIO, dok apelantici nije u penzijski staž uračunat period za koji joj nisu uplaćeni doprinosi za PIO od strane njenog poslodavca, te da nije bilo zakonskog osnova da se za taj period apelantici prizna penzijski staž. U skladu sa navedenim, sud je pozivajući se na odredbe člana 24. Zakona o PIO donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3283/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman