Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3469/14 (Z. B.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3469/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 03. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3469/14, rješavajući apelaciju Zijada Begića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4), te člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Begića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010800 14 Gž od 14. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Begića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010800 14 Gž od 14. maja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

Zijad Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 010800 14 Gž od 14. maja 2014. godine, odnosno protiv navedene presude Kantonalnog suda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 19.500,00 KM za traktor i iznos od 7.800,00 KM za samoutovarnu prikolicu, odnosno ukupan iznos od 27.300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj kao prodavatelj, a apelant kao kupac 16. aprila 2008. godine zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji pokretnih stvari ovjeren kod notara 19. maja 2008. godine i da je predmet ugovora kupoprodaja četiri pokretne stvari među kojima traktor po cijeni od 19.500,00 KM i samoutovarna prikolica po cijeni od 7.800,00 KM, te sistem za mužu krava po cijeni od 10.000,00 KM i traktorska prikolica po cijeni od 5.850,00 KM, odnosno sve po ukupnoj cijeni od 43.150,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj kao prodavatelj predao sve četiri prodane pokretne stvari apelantu kao kupcu i da ih je on preuzeo. Shodno tome, utvrđeno je da je na apelantu bio teret dokazivanja svojih tvrdnji da je isplatio kupoprodajnu cijenu za traktor i samoutovarnu prikolicu, što on nije dokazao. Naime, utvrđeno je da je apelant dokazao da je na ime kupljenih stvari isplatio ukupan iznos od 16.000,00 KM, ali prema iskazima saslušanih svjedoka (I.D. i A.D.) taj iznos se odnosi na kupoprodaju sistema za mužu krava i druge traktorske prikolice, a takvi iskazi se opravdano doimaju istinitim, pa im je prvostepeni sud pravilno vjerovao jer ukupno isplaćeni iznos od strane apelanta od oko 16.000,00 KM upravo odgovara cijeni ove dvije prodane stvari, kako je to i navedeno. Shodno tome, sud je zaključio da se neisplaćeni utuženi iznos odnosi na neisplaćene a prodane dvije pokretne stvari (traktor i samoutovarna prikolica) u ukupnom traženom iznosu od 27.300,00 KM. Dakle, utvrđeno je da apelant nije dokazao svoje činjenične tvrdnje da je platio taj iznos na ime kupovine ove dvije pokretne stvari, a nesporno je da ih je kupio po toj cijeni i preuzeo u posjed. Osim toga, sud je zaključio da plaćeni dio cijene i neplaćeni (utuženi) dio cijene upravo čine ukupno ugovoreni iznos cijene prodaje svih stvari (neznatno odstupanje se odnosi na preračun u valutu KM iz valute Euro u kojoj je vraćen dio duga). Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da iz predmetnog ugovora apelant zasigurno duguje utuženi iznos, jer je on dokazao samo djelimičnu isplatu, ali ne i isplatu utuženog iznosa duga.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da je tužba podnesena 24. septembra 2010. godine, a drugostepena presuda je donesena 14. maja 2014. godine.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od tri godine i skoro osam mjeseci, i u kojem periodu su donesene dvije presude, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

U konkretnom slučaju apelant je, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, mogao protiv predmetnog presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine što, prema stanju spisa, apelant nije učinio. Iz navedenog proizilazi da apelant nije iscrpio redovne pravne lijekove koje je imao shodno relevantnim odredbama navedenog zakona. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3469/14 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio