Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3025/15 (N. M.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3025/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3025/15, rješavajući apelaciju Nikole Mesarevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Mesarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 003161 14 Kž 6 od 30. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Nikola Mesarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 003161 14 Kž 6 od 30. marta 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, pored ostalog, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je verbalni sukob, koji je ubrzo prerastao u fizički, započeo apelant svojim ponašanjem, što proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka S.V., S.L. i T.T., a djelimično i iz iskaza svjedoka N.O.. Naime, utvrđeno je da je oštećeni kao radnik obezbjeđenja imao pravo i obavezu, spriječiti ulazak u lokal ili udaljiti iz lokala lica koja narušavaju javni red i mir ili ponašanjem pokazuju vidljive znakove alkoholisanosti, a iz iskaza saslušanog svjedoka S.V., upravo proizilazi takvo ponašanje apelanta i ostalih lica koja su kritične večeri zajedno sa njim ušla u lokal, dok iz iskaza svjedoka M.L., kao i iz vještačenja alkohola u krvi, proizilazi da su apelant, R.S. i svjedok M.L. bili u alkoholisanom stanju. Također, utvrđeno je da je u daljem toku događaja, došlo i do fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog.
Nadalje, u pogledu postojanju pištolja kod oštećenog, utvrđeno je da je pobijana presuda primjenom principa „in dubio pro reo“, prihvatila tvrdnje apelantove odbrane da je oštećeni imao pištolj u torbici i da ga je izvadio, međutim, navodi svjedoka (koji tvrde da su vidjeli pištolj), ukazuju da oštećeni nije imao pištolj u rukama prije nego što ga je apelant ubo nožem, već, eventualno nakon toga, a prije pada na tlo, kao posljedica prethodnog uboda nožem od strane apelanta, u lijevu stranu grudnog koša. Naime, utvrđeno je da je svjedok D.M. je iskazala da je vidjela oštećenog i da joj je bio okrenut leđima, na prvoj ili drugoj stepenici, u desnoj ruci je držao pištolj, uperen prema izlazu, a ubrzo zatim, vidjela je njegovo tijelo ispod stepeništa, dok je svjedok M.L. iskazao da je sa ulaza vidio nekog momka, da drži pištolj uperen prema izlazu, a optuženi R.S. je iskazao da je na podestu stepeništa prigrlio oštećenog lijevom rukom oko vrata (nije naveo da je tada imao pištolj), a da je na podiju kada je oštećenog rukama obuhvatio oko pasa, da je ovaj držao pištolj uperen u njegovo čelo, da ga je lijevom rukom odgurivao i da je posrćući počeo padati na tlo. Pri tome, utvrđeno je da prilikom uviđaja nije pronađen pištolj, te da niko od mnogobrojnih saslušanih svjedoka optužbe (osim M.L. koji je bio u društvu sa optuženima), nije vidio pištolj kod oštećenog, dok je svjedok S.V. bio čak kategoričan da oštećeni, nije imao pištolj. Isto tako, s obzirom na suštinu teze odbrane da je apelant lišio života oštećenog na mah, doveden u stanje jake razdraženosti napadom, teškim zlostavljanjem i teškim vrijeđanjem od strane ubijenog, utvrđeno je da ključno pitanje koje je pravilno riješio prvostepeni sud je zaključak da apelant u vrijeme kada je zadao oštećenom ubodnu ranu, nije bio doveden bez svoje krivice u stanje jake razdraženosti napadom, teškim zlostavljanjem, niti teškim vrijeđanjem od strane oštećenog, već je taj afekat uslovljen, prije svega, strukturom njegove ličnosti, a jednim djelom i stanjem jednostavne alkoholne opijenosti apelanta. Naime, utvrđeno je da su vještaci neuropsihijatri, kako optužbe, tako i odbrane, saglasni da se apelant u vrijeme izvršenja djela nalazio u stanju jakog afekta gnjeva, te da su njegove sposobnosti da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bile bitno smanjene. Nadalje, utvrđeno je da je ovo stanje prihvatio i prvostepeni sud, a zatim pravilno utvrdio da to stanje jakog afekta gnjeva nije posljedica napada, teškog zlostavljanja, niti teškog vrijeđanja od strane oštećenog, već da je ono prvenstveno posljedica prirode i strukture ličnosti apelanta (emocionalno nestabilni poremećaj ličnosti sa izraženom tendencijom ka impulsivnom reagovanju bez razmišljanja o posljedicama, kao trajna osobina, emocionalno nezrela ličnost, osjetljiv na odbijanje) i alkoholisanosti (pripito stanje ka lakom pijanstvu), a u neznatnom dijelu, ponašanja oštećenog. Osim toga, sud je zaključio da ovakvo utvrđenje prvostepenog suda proizilazi iz nalaza i mišljenja psihologa Danijele Ostojić, kojeg je koristila u svom nalazu vještak neuropsihijatar optužbe, zbog čega su neosnovani prigovori apelantovih branitelja da se radi o proizvoljnom mišljenju prvostepenog suda.
Prema tome, sud je zaključio da kada se dovede u vezu neuropsihijatrijsko vještačenje vještaka optužbe i nalaz i mišljenje psihologa Danijele Ostojić sa iskazima skoro svih saslušanih svjedoka, iz kojih proizilazi da se nije radilo o jednostranom napadu oštećenog na apelanta, već o svađi i guranju, gdje su učestvovali obojica, a da je nakon toga apelant nanio oštećenom ubodinu lijeve strane grudnog koša, onda nema sumnje u pravilnost ocjene dokaza i na njima izveden zaključak pobijane presude, da ponašanje oštećenog ne predstavlja teško vrijeđanje ili napad zbog kojeg bi apelant dospio u stanje jake razdraženosti i u takvom stanju preduzeo radnje izvršenja djela, već je reakcija apelanta, prije svega, posljedica strukture njegove ličnosti. Pri tome, sud je konstatovao da su oba vještaka neuropsihijatra svoj zaključak o stanju jakog afekta apelanta, izveli, prije svega, u situaciji da je oštećeni prije nego što je zadobio ubodinu nožem od strane apelanta, izvadio pištolj iz svoje torbice, dok je prema utvrđenju prvostepenog suda najprije apelant zadao ubodinu oštećenom. Dakle, sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije bio doveden bez svoje krivice u stanje jake razdraženosti napadom i teškim vrijeđanjem od strane oštećenog, pa time i da nije počinio krivično djelo ubistva na mah iz člana 150. navedenog zakona, kako to tvrdi apelantov branitelj. Isto tako, sud je u pogledu oblika vinosti i uračunljivosti apelanta zaključio (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka specijaliste neuropsihijatrije) da je isti u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, te jasno definisao psihički odnos apelanta prema djelu, određujući ga kao direktni umišljaj, jer je apelant bio potpuno svjestan da svojim radnjama (zadavanje ubodine oštećenom nožem sa sječivom dužine 20,5 cm u predjelu lijeve strane grudi, gdje se nalaze vitalni organi), može izazvati smrt oštećenog i da je to htio.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman