Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/14 (J.A. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-263/14, rješavajući apelacije J. A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

J. A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 032821 12 Rev od 24. septembra 2013. godine;

Vildana Alikalfić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 028837 13 Rev 2 od 11. aprila 2014. godine;

A. R., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 028888 13 Rev od 23. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-263/14 J. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Stoca, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 032821 12 Rev od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime dijela plate za period od oktobra 2004. do avgusta 2007. godine, zatim na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada za period od oktobra 2004. godine do decembra 2006. godine i regresa za 2005. godinu isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) 23. novembra 2011. godine, donio presudu broj U-29/11, kojom je utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika iz oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU/00) u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, konstatovano je da o apelantičinom tužbenom zahtjevu nije bilo pravosnažno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH, te se ista ima primjeniti u konkretnom slučaju (odluka djeluje od momenta njenog objavljivanja). Nadalje, imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda FBiH, utvrđeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari, za vremenske periode za koje je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, ne mogu primjeniti odredbe GKU/00, niti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu, a na kojima je apelantica zasnivala svoja potraživanja.

2. AP-3132/14 Vildana Alikalfić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 028837 13 Rev 2 od 11. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za 2004. i 2005. godinu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da se u odnosu na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa nisu mogle primjeniti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora iz 2000. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da se prema odredbi člana 2. navedeni ugovor primjenjivao u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom. Obzirom da je u konkretnom predmetu tuženi javna ustanova, zaključeno je da se u tom slučaju na njega nisu mogle primjeniti odredbe kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno apelantica nije mogla po osnovu navedenog ugovora zahtijevati isplatu regresa.

3. AP-5542/14 A. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 028888 13 Rev od 23. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike plaća za period od jula 2004. do januara 2009. godine, te naknade za regres za 2004. godinu isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je da je Ustavni sud FBiH odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da GKU/00, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da je navedena odluka objavljena prije nego što je pravosnažno odlučeno o potraživanju apelantice, jer odluke Ustavnog suda FBiH, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH utvrdio takvo djelovanje. Imajući u vidu dejstvo odluke Ustavnog suda FBiH, utvrđeno je da se za sporni vremenski period nisu mogle primjeniti odredbe GKU/00, kao ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine koji se primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a tuženi je javna ustanova, a ne preduzeće. Također, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju nisu mogle primjeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, koji ne propisuje odgovarajući koeficijent složenosti poslova, već je istim propisano da se odgovarajući koeficijenti složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-263/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/14 (J.A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio