Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-598/13 (J. D. i S. Z.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-598/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 598/13, rješavajući apelaciju Jasmine Dujaković i Sanele Zec, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Dujaković i Sanele Zec izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000195 11 Rev od 22. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 000195 11 Gž od 9. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000195 06 P od 16. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmina Dujaković i Sanela Zec (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Prnjavora, koje zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 11. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000195 11 Rev od 22. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000195 11 Gž od 9. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000195 06 P od 16. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, kao i „Standarda“ a.d. Prnjavor ( u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Opštine Prnjavor, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao suprotne strane u postupku, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 31. decembra 2015. godine, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore 14. i 15. decembra 2015. godine, drugotuženi je dostavio odgovor 21. decembra 2015. godine, a prvotužena je dostavila odgovor na apelaciju 18. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud u Prnjavoru donio je Presudu broj 78 0 P 000195 06 P od 16. februara 2011. godine kojom je obavezao drugotuženog da apelantkinjama na ime nezakonito stečene i ostvarene imovinske dobiti, stečene bez osnova, isplati iznos od 34.613,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom od marta 1998. godine, kao i da im plati troškove postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da im tuženi solidarno na ime naknade za uništene mašine i opremu isplate precizirani iznos, te na ime stečene novčane dobiti, stečene bez osnova, sa pripadajućom zateznom kamatom, u odnosu na prvotuženu odbijen je u cijelosti, a u odnosu na drugotuženog je odbijen preko dosuđenog iznosa na ime stečenog bez osnova. Apelantkinje su obavezane na plaćanje troškova postupka prvotuženoj. Takođe, protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio da mu apelantkinje na ime čuvanja opreme naknade određeni precizirani iznos je odbijen.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo tužbeni zahtjev apelantkinja koje su (konačno uređenim tužbenim zahjevom) tražile da se tuženi obavežu da im solidarno isplate na ime sticanja bez osnova 1.633.333,33 KM, na ime naknade štete za uništene mašine 254.153,84 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te na ukupan iznos da im plate obračunate zakonske zatezne kamate, kao i da im isplate troškove postupka. Prvotužena je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare, dok je tuženi osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i istakao identične prigovore, ali iz drugačijih razloga. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelantkinje zakonske nasljednice roditelja, kao i da su predmetne mašine i oprema pripadale njihovim roditeljima i bile smještene u preduzeću „Drvoimpex“, čiji je osnivač bio Irfan Zec, otac apelantkinja, te je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Takođe, Osnovni sud je na osnovu naredbe prvotuženog od 24. februara 1993. utvrdio da je prvotužena naredila direktoru drugotuženog da organizuje fizičko obezbjeđenje opreme i objekata preduzeća „Drvoimpex“. Nadalje, sud je utvrdio da je prvotužena, odnosno nadležna služba, izvršila procjenu imovine preduzeća, a što je sve zapisnički konstatovano. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu zaključka prvotužene iz 2000. godine utvrdio da je Opština naredila drugotuženom da vrati opremu prednicima apelantkinja. Nadalje, iz vansudskog poravnanja koje je zaključeno između direktora drugotuženog i majke apelantkinja proizilazi da su se dogovorili o predaji mašina i opreme, te su mašine i oprema vraćeni prednicima apelantkinja 13. decembra 2000. godine.

7. Polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud se pozvao na čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je nadalje istakao da apelantkinje nisu predložile na pripremnom ročištu da se sprovede vještačenje vještaka odgovarajuće struke, kako bi dokazale visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na glavnoj raspravi apelantkinje su predložile nadvještačenje, nakon vještačenja koje je sprovedeno po prijedlogu drugotuženog, ali je to sud odbio pozivajući se na član 77 ZPP, jer su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu činjenice na kojima temelje zahtjeve. Nadalje, pozivajući se na odredbe čl. 147, 148 i 150 ZPP, sud je naveo da nije prihvatio nalaze vještaka mašinske i ekonomske struke (dostavljene uz tužbu koje su apelantkinje same angažovale), jer to nije određeno odlukom suda, pa apelantkinje nisu uspjele dokazati visinu potraživanja. S druge strane, drugotuženi je predložio vještačenje kako bi osporio nalaz vještaka koje su apelantkinje dostavile uz tužbu kao nestručan, te kako bi utvrdio dobit koju je imao upotrebom mašina, te visinu naknade za opremu i mašine koje su bile smještene u njegovim prostorijama. Prema izvještaju vještaka ekonomske struke, za period od 1998. godine do 2000. godine proizilazi da drugotuženi ni sa sopstvenim mašinama nije pozitivno poslovao, dok je vještak mašinske struke trebalo da utvrdi o kakvim se mašinama radi i njihovu vrijednost na dan preuzimanja, period korišćenja i drugo navedeno u presudi. Osnovni sud je na osnovu nalaza ovog vještaka utvrdio da je drugotuženi korišćenjem mašina i opreme apelantkinja povećao vrijednost svoje imovine u dobiti koju je ostvario stavljanjem u funkciju ovih mašina za iznos od 34.613,11 KM.

8. Osnovni sud je utvrdio da je prvotužena naredila da se imovina, oprema i mašine zaštite od krađe i otuđenja, te se nije mogao prihvatiti navod apelantkinja da su tuženi dužni solidarno naknaditi novčani iznos po osnovu sticanja bez osnova, pogotovo što prvotužena nije ništa stekla upotrebom i korišćenjem stvari, niti je postupala bez pravnog osnova, već je postupala sa predmetnom imovinom u skladu sa Zakonom o napuštenoj imovini. Zbog navedenog, Osnovni sud je uvažio prigovor pasivne legitimacije prvotužene i u cijelosti odbacio tužbeni zahtjev apelantkinja u odnosu na prvotuženu.

9. U odnosu na drugotuženog, Osnovni sud je istakao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije djelimično osnovan. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je drugotuženi u periodu od marta 1998. godine do decembra 2000. godine koristio mašine i ostvario dobit, koju je vještak utvrdio, te se pozvao na član 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Uslijed korišćenja mašina (od marta 1998. godine do decembra 2000. godine), drugotuženi je postupao bez pravnog osnova i ostvario dobit, zbog čega je obvezan na plaćanje, uz zakonsku zateznu kamatu u skladu sa članom 214 ZOO. Osnovni sud je zaključio da je on bio nesavjestan, budući da je znao da bez pravnog osnova upotrebljava tuđu stvar i time ostvaruje dobit. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, Osnovni sud je naveo da apelantkinje nisu dokazale visinu štete na ime uništene opreme i mašina, te na ime stečene i ostvarene dobiti. Osnovni sud je ocijenio prigovor zastare, kao i protivtužbeni zahtjev drugotuženog o čemu se očitovao u odluci.

10. Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 000195 11 Gž od 9. juna 2011. godine kojom je žalbu apelantkinja odbio i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu (u odnosu na tužene), kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu. Okružni sud je odbio zahtjev apelantkinja za naknadu troškova za sastav žalbe i drugotuženog za sastav odgovora na žalbu.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa izvedenim dokazima, pravilno primijenjeno materijalno pravo i nisu počinjene povrede parničnog postupka koje su od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Okružni sud je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor da su tuženi solidarno odgovorni, jer su bez valjanog pravnog osnova koristili imovinu tužiteljki. Okružni sud je pozvao na odredbu člana 210 stav 2 ZOO, koju je citirao, te je naveo da su predmetne mašine i oprema, svojina prednika apelantkinja, imale status napuštene imovine i kako je predmetnim stvarima prvotužena raspolagala na osnovu tada važećih propisa, tako da isto raspolaganje nema elemenata protivpravnosti, to proizilazi da se u konkretnom slučaju, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, na strani prvotužene nisu stekli uslovi za sticanje bez osnova kao instituta obligacionog prava kada se imovina jednog lica uvećava na račun imovine drugog lica bez pravnog osnova. Okružni sud je, takođe, naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da navedeni vještaci nisu stalni sudski vještaci kod činjenice da ih je imenovao sud na prijedlog drugotuženog i da se apelantkinje nisu protivile imenovanju navedenih vještaka. Takođe, nije od uticaja navod iz žalbe da se navedeni vještaci ne nalaze na listi vještaka zbog toga što je tačkom II iste liste regulisano da vještaci postavljeni po dosadašnjim propisima nastavljaju da obavljaju dužnosti do objavljivanja iste liste, odnosno do završetka već započetog vještačenja.

13. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud o odbijanju prijedloga apelantkinja da se sprovede nadvještačenje. Okružni sud je isto utvrdio u vezi sa odlukom o dosuđenim troškovima postupka, koja je donesena u skladu sa odredbom člana 386 stav 1 ZPP i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 000195 11 Rev od 22. januara 2013. godine kojom je reviziju apelantkinja odbio, kao i zahtjev drugotuženog za sastav odgovora na reviziju.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 7 stav 1 i 123 stav 1 ZPP, te je naveo da su apelantkinje bazirale svoj zahtjev na odredbama člana 219 ZOO , kao i čl. 154 i 155 ZOO, te tražile da sud obaveže tužene da solidarno plate na ime stečenog bez osnova i na ime naknade štete, te u prilog tim svojim zahtjevima priložile nalaz i mišljenje vještaka. Kako ovaj nalaz i mišljenje, koje su apelantkinje priložile uz tužbu, nisu potpisani, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da isti kao takvi i ne postoje, pa da stoga nemaju snagu dokaznog sredstva koje podrazumijeva izvor saznanja o postojanju ili nepostojanju činjenice čije je utvrđenje od značaja u parnici. Kada se ima u vidu da u toku postupka apelantkinje nisu izvele ni dokaz saslušanja vještaka čiji su nalaz priložile uz tužbu, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužiteljke nisu dokazale da je drugotuženi u periodu od marta 1998. godine do decembra 2000. godine ostvario dobit u iznosu od 1.633.333,33 KM i da su pretrpjele štetu zbog uništenja i oštećenja mašina u ukupnom iznosu od 254.153,84 KM. Ovo tim prije što su mašine, uređaji i oprema, koje je majka apelantkinja preuzela u decembru 2000. godine od drugotuženog, bile ispravne i u punom pogonu, a iz stanja nižestepenih spisa proizilazi da je do oštećenja na opremi, uređajima i mašinama došlo prilikom njihove demontaže 2000. godine, koju su, shodno vansudskom poravnanju zaključenom između majke apelantkinja i drugotuženog, vršili „tužioci“.

16. Pri tome apelantkinje su tužbu radi naknade štete zbog oštećenja i uništenja uređaja i mašina podnijele nakon šest godina od dana kada su ih one preuzele. Stoga su pravilne i odluke nižestepenih sudova kojima je zahtjev apelantkinja na ime naknade štete, kao i odluke nižestepenih sudova kojima je zahtjev po osnovu sticanja bez osnova iznad dosuđenog iznosa od 34.613,11 KM odbijen u odnosu na drugotuženog, a u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženu.

17. Vrhovni sud je naveo da se neosnovano revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešnom ocjenom sprovedenih dokaza, tj. povredama odredaba člana 8 ZPP došli do pogrešnog zaključka u pogledu osnovanosti zahtjeva apelantkinja. Vrhovni sud je istakao da prigovori iz revizije kojima se pokušavaju dovesti u pitanje objektivnost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, te finansijske struke su bez uticaja na drugačiju odluku suda, tim prije što iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke jasno proizilazi na osnovu kojih pokazatelja je uradio nalaz, koje standarde je primijenio i na osnovu čega je donio svoj nalaz i mišljenje. Sama činjenica da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da, prema zvaničnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji drugotuženog, drugotuženi nije knjižio predmetnu opremu i mašine kao svoje osnovno sredstvo, te da shodno takvoj dokumentaciji, nije ostvarivao dobit upotrebom opreme i mašina apelantkinja ne dovodi u pitanje nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke i njegov zaključak da je drugotuženi u periodu od marta 1998. godine do decembra 2000. godine ostvario dobit u iznosu od 34.613,11 KM. Vrhovni sud je naveo da je vještak svoj nalaz i mišljenje uradio na osnovu otpremnih iskaza ulazne sirovine, odnosno trupaca i njihovih faktura , te stvarnih podataka oblovine koja je prorezana i ostvarene dobiti uslugom proreza u navedenom periodu.

18. Kada se ima u vidu da su apelantkinje predložile nadvještačenje nakon što je zaključeno pripremno ročište, a iz razloga što nisu bile zadovoljne vještačenjem vještaka mašinske struke, koje su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili kao objektivno i stručno, neosnovano se revizijom ističe, a shodno odredbama člana 77 i člana 102 stav 2 ZPP, da je takvim postupanjem nižestepenih sudova apelantkinjama onemogućeno da raspravljaju pred sudom. S obzirom na to da su nižestepeni sudovi, slijedom navedenog, o zahtjevu tužiteljki odlučili pravilnom primjenom prava, takođe su neosnovani revizioni prigovori da su takvim odlukama nižestepenih sudova povrijeđena prava apelantkinja zagarantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, te drugih međunarodnih dokumenata kojima se štite prava tužiteljki. Ovom pogotovo nema mjesta kod činjenice da je prvotužena već 1993. godine svojom naredbom od 24. februara 1993. godine preduzela mjere radi zaštite opreme, uređaja i mašina preduzeća „Drvoimpex“, te ih smjestila i obezbijedila radi sprečavanja njihovog propadanja i krađe, te je prvotužena neposredno po povratku prednika apelantkinja i na njihov zahtjev pozvala drugotuženog da apelantkinjama vrati njihove mašine, opremu i uređaje, čime se krajnje neosnovanim ukazuju revizioni prigovori da je takvo postupanje protivzakonito i da je došlo do povrede prava apelantkinja koja su zagarantovana „međunarodnim konvencijama“ .

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinje navode povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. U suštini, apelantkinje osporavaju zaključke redovnih sudova u odbijajućem dijelu, pri čemu daju svoje tumačenje o primjeni zakonske odredbe sticanje bez osnova. Apelantkinje navode da je obrazloženje presuda proizvoljno, doneseno pogrešnom ocjenom činjenica i pogrešnom primjenom materijalnog prava, na bazi nalaza vještaka, koje apelantkinje osporavaju. Takođe, apelantkinje navode da „to dovodi u sumnju nezavisnost i nepristrasnost redovnih sudova“, a prvotuženoj „daje pogodnost u ovom postupku“. Pri tome navode da su vještaci nestručni i da nemaju položen ispit i potrebne licence. Prema mišljenju apelantkinja, sud je povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka i izvođenja dokaza, jer nije prihvatio predloženo nadvještačenje. Apelantkinje su navele propise ZPP, kao i odredbe ZOO na kojima temelje apelaciju, kao i da je miješanje u imovinu apelantkinja bilo suprotno Zakonu o narodnoj odbrani i Ustavu Republike Srpske, zbog čega su sudovi pogriješili kada nisu donijeli odluku o solidarnoj odgovornosti tuženih. Takođe, apelantkinje pobijaju osporene presude i zbog odluke o troškovima postupka. Apelantkinje su navele povredu prava na diskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje, odnosno da su diskriminisane zbog svoje vjere, nacije i profesije. Apelantkinje su se pozvale na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 430/06 i AP 775/08.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke, pa nisu ni povrijeđena prava apelantkinja na koja se pozivaju u apelaciji.

21. Okružni sud je u odgovoru istakao da smatra da su navodi apelantkinja neosnovani, jer je u obrazloženju presude protiv koje je izjavljena apelacija navedeno na osnovu kojih dokaza i primjenom kojih propisa je sud donio odluku.

22. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da nije došlo do povreda prava koja apelantkinje navode u apelaciji.

23. Prvotužena je navela da su neosnovani navodi apelacije i da su odluke zakonite, te je predloženo da se apelacija odbije.

24. U opširnom odgovoru na apelaciju drugotuženi se očitovao na navode apelantkinja u vezi sa vještacima, nadvještačenjem, njihovom tužbenom zahtjevu, osnovu i visini, što je analizirao, te je zaključio da su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, jer su sproveli sve predložene dokaze, koje su pravilno ocijenili i pravilno primijenili materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17./93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

26. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 22. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e), f) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6, 8 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Apelantkinje smatraju da su sudovi, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, pogrešno utvrdili činjenice, donijeli odluku bez obrazloženja, povrijedili princip ravnopravnosti strana, a sve navedeno „dovodi u sumnju pristrasnost“ sudova, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u odnosu na prvotuženu u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantkinja, a odluka je potvrđena na sudovima više instance. Prvostepeni sud je nakon dokaznog postupka, polazeći od odredbi na kojima su apelantkinje temeljile svoj zahtjev, utvrdio da je prvotužena postupala sa imovinom kao napuštenom imovinom, da ju je predala na čuvanje drugotuženom, da je po zahtjevu prednika apelantkinja naredila njihovo vraćanje, dakle, nije postupala protivzakonito, kao i da prvotužena ništa nije stekla od imovine apelantkinja. U odnosu na drugotuženog sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, a koji je opravdao činjenicom da je drugotuženi postupao van naredbe prvotužene kada je počeo koristiti povjerenu mu imovinu (mašine i opremu). Takođe, prvostepeni sud je naveo, a što je potvrdio drugostepeni i revizioni sud, da apelantkinje nisu predložile dokaze radi utvrđivanja nastale štete, odnosno dobiti na strani drugotuženog, a svoje obrazloženje je potkrijepio relevantnim odredbama ZPP. Takođe, sud je naveo zašto je prihvatio nalaze vještaka koje je predložio drugotuženi, te zašto nije dozvolio nadvještačenje koje su apelantkinje predložile, opet pozivajući se na relevantne odredbe ZPP. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji osporile stručnost vještaka čiji je nalaz sud prihvatio, nalazeći da nemaju potreban ispit i licencu, kao i da su radili „po zahtjevu“ drugotuženog. Međutim, Ustavni sud nalazi da su se redovni sudovi, pogotovo Okružni sud, u svojoj odluci jasno i decidirano referisali na ove navode, a posebno navodeći da se apelantkinje nisu protivile imenovanju navedenih vještaka. Nakon zaključka koji su izveli u odnosu na suštinu samog spora, redovni sudovi su donijeli zaključak i o troškovima postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance dali jasne razloge za svoje odlučenje u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev apelantkinja, zašto su odbili zahtjev apelantkinja za nadvještačenje, te u obrazloženju osporenih odluka Ustavni sud ne može da pronađe proizvoljnost ili bilo šta drugo što ukazuje da je došlo do povrede standarda prava na pravično suđenje. Osim nezadovoljstva osporenim odlukama i drugačijeg stava apelantkinja u vezi sa ocjenom činjenica i načina na koji je trebalo primijeniti procesno i materijalno pravo, u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je došlo do povrede prava apelantkinja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu da su apelantkinje, nezadovoljne osporenim odlukama, navele da sumnjaju u sudove, njihovu pristrasnost i nezavisnost, bez daljnje konkretizacije, Ustavni sud nalazi da je i ovaj navod u okolnostima konkretnog slučaja posljedica nezadovoljstva apelantkinja, pogotovo što on ničim nije obrazložen, te je sasvim paušalan. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da ga dodatno elaborira, imajući u vidu prethodni zaključak da su odluke sudova donesene nakon dokaznog postupka, na bazi dokaza koje su stranke blagovremeno, u skladu sa zakonskim odredbama, predložile, a iz kojih su utvrđene odlučne činjenice o čemu je sud dao detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne propise materijalnog i procesnog prava.

39. Ustavni sud primjećuje da pozivanje apelantkinja na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 430/06 od 13. decembra 2007. godine i broj AP 775/08 od 29. maja 2009. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) ne utiču na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu, jer se u navedenim predmetima radi o pravnim i činjeničnim okolnostima koje se razlikuju od činjenica konkretnog slučaja.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelantkinje su istakle povredu prava na imovinu, odnosno navele da su nezadovoljne činjenicom da redovni sudovi nisu obavezali tužene da solidarno odgovaraju, jer su, prema mišljenju apelantkinja, tuženi postupali nezakonito, suprotno odredbama domaćeg prava (Zakona o narodnoj odbrani i Ustava Republike Srpske), kao i suprotno standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime je povrijeđeno pravo na imovinu apelantkinja. Ustavni sud primjećuje da su navodi o povredi prava na imovinu, u suštini, identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno da su oni posljedica nezadovoljstva apelantkinja donesenim odlukama koje je Ustavni sud razmotrio. Ovi navodi se, takođe, odnose na zaključak sudova u osporenim odlukama, odnosno na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava u postupku. S obzirom na zaključak o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji su, u suštini, identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, te zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

42. U konkretnom slučaju apelantkinje su navele povredu prava na zabranu diskriminacije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, apelantkinje, osim paušalnog navoda da su diskriminisane zbog „vjere, profesije i nacionalnosti“, nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po osnovima koje su navele, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Osim toga, Ustavni sud je u prethodnim tačkama razmotrio navod apelantkinja o povredi prava na pravično suđenje, te povredi prava na imovinu, te nije utvrdio bilo kakvu povredu. Stoga, u nedostatku konkretnih dokaza, čak i daljnjeg i detaljnijeg obrazloženja ovog navoda, osim paušalnog pozivanja na vjeru, naciju i profesiju, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, neosnovani.

43. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su apelantkinje istakle povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na dom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora bilo sticanje bez osnova, kao i naknada za uništenu opremu i mašine, pa predmetni postupak ni na koji način ne povlači pitanje prava na dom apelantkinja. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno analizirati ovaj navod o povredi člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, nakon sprovedenog dokaznog postupka, uz primjenu relevantnih odredbi zakona, kao i kada nepristrasnost i nezavisnost sudova ničim nisu dovedene u sumnju, niti konkretizovane.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su redovni sudovi argumentovano obrazložili svoje odluke.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelantkinja iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, budući da apelantkinje nisu ponudile nikakav konkretan dokaz o diskriminaciji po osnovu vjere, nacije i profesije, niti bilo kakva diskriminacija proizilazi iz odluka donesenih u parničnom postupku.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-598/13 (J. D. i S. Z.) | Sudska praksa | Aktio