Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-735/16 (S. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-735/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-735/16, rješavajući zahtjev Senada Šabića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni takst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Senada Šabića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Šabić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 15. februara 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008645 14 Kžk od 6. novembra 2015. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji.

2. Sud BiH, u Vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je presudu broj S1 2 K 013017 15 Kžk, od 6. novembra 2015. godine, kojom su optuženi Ramo Brkić, Satko Kekić i apelant oglašeni krivim da su na način detaljno naveden u presudi (u odnosnu na apelanta tač. 1., 2., 3. i 4. optužnice) počinili (apelant i ostali na preciziran način) krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav

3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa krivičnim djelom Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa krivičnim djelima Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ i Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 54. KZ, pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Istom presudom u skladu sa članom 74. KZ od apelanta su oduzeti predmeti navedeni u presudi, te je apelant obavezan da plati troškove postupka čiji će se iznos utvrditi posebnim rješenjem.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je po žalbama branioca optuženih ukinuo prvostepenu presudu u svim tačkama, osim tačke 5. presude, te odredio održavanje pretresa. Nakon što je predsjednica vijeća u ovom predmetu udaljenja od vršenja dužnosti sudije, Sud BiH je odlučivao o novonastaloj procesnoj situaciji i odlučilo da je neophodno da pretres pred Vijećem Apelacionog odjeljenja počne iznova, uz promjenu i članova Vijeća. Nadalje, Sud BiH je naveo da je o potrebi ponovnog izvođenja ranije izvedenih dokaza odlučivao tokom postupka, uz pribavljenu saglasnost stranaka i branilaca.

4. Nadalje, Sud BiH ja naveo da su prihvaćeni već izvedeni dokazi, osim nalaza Tužilaštva preciziranog broja i nalaza i mišljenja Federalnog MUP-a preciziranog broja i datuma, koji je izrađen po vještaku radi vještačenja tragova biljne materije, uz pozivanje Suda BiH na član 270. stav 5 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnjem testu: ZKP) i članom 317. stav 2. ZKP, kao i određeni dokazi koje je predložilo Tužilaštvo i odbrana. Nadalje, Sud BiH je naveo završnu riječ Tužilaštva kao i apelanta, koji je naveo da je Tužilaštvo jasno priznalo grešku koja im se potkrala - da nije vršeno vještačenje po vještacima hemijske struke - koja mora imati i procesne posljedice, da je Tužilaštvo dužno da dokazuje a odbrana pravo da se brani, a što u ovoj situaciji nije moguće. U vezi sa ovim je greška suda koji je „presudio napamet“, te je apelant ukazao da se moraju poštovati procesna prava okrivljenog, da se mora utvrditi materijalna istina (posebno dovodeći u pitanje dokazanost o postojanju organizovanog kriminala na osnovu izjave svjedoka „čiji je kredibilitet upitan“, kao i motiv osvete), te da se s obzirom na propuste treba donijeti oslobađajuća presuda.

5. Sud BiH je ukazao da se apelanu i ostalima stavlja na teret da su u okviru grupe za organizovani kriminal počinili krivična djela, apelant kao i Ramo Brkić, kao organizatori, pa je prevashodno trebalo utvrditi postojanje kriminalne grupe a potom svojstva optuženih kao organizatora. Dok je odbrana apelanta negirala da je isti uopšte poznavao Ramu Brkića i imao kontakte sa njim, Sud BiH je zaključio iz izvedenih dokaza, uz pozivanje na relevantne odredbe KZ, da su na čelu organizovane grupe bili apelant i Ramo Brkić, uz ostale pripadnike kao i posrednike između apelanta i Rama Brkića. Dakle, Sud BiH je zaključio da je postojala grupa za organizovani kriminal, u smislu člana 1. stav 20. ZKP u kojoj su Ramo Brkić i apelant kao organizatori i Satko Kekić, kao član, preduzimali radnje neovlaštene proizvodnje i prometa opojne droge cannabis sativa. Nadalje, detaljno analizirajući sve tačke optužnice, Sud BiH je utvrdio po tački 1. optužnice da su se radnjama Rama Brkića ostvarila bitna obilježja krivičnog djela Primanja dara i drugih oblika koristi, a radnjama apelanta Davanje dara i drugih oblika koristi, koje je Sud BiH ocijenio kao preduslov za početak funkcionisanja grupe za organizovani kriminal, u cilju neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama, te je Sud BiH našao da se iste imaju okarakterisati kao organizovani kriminal. Nadalje, po tač. 2., 3. i 4. optužnice (kojima su optuženi kao organizatori ili članovi grupe za organizovani kriminal oglašeni krivim za radnje neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga), Sud BiH je utvrdio na osnovu izjava saslušanih svjedoka i fotodokumentacije i zapisnika o uviđaju da je u halama na preciziranim lokacijama uzgajana cannabis sativa, s ciljem dobijanja opojne droge, a potom vršeno prebacivanje dobijene droge preko državnih granica radi njenog neovlaštenog međunarodnog prometa. U ovom dijelu, Sud BiH je posebno razmotrio navode apelanta i ostalih optuženih da, nakon što su izuzeti nalazi vještaka hemijske struke iz spisa, nema načina da se dokaže postojanje predmetnih krivičnih djela, niti krivice optuženih. Međutim, suprotno tvrdnjama apelanta i ostalih optuženih, Sud BiH je pozivajući se na načelo slobodne ocjene dokaza i na odredbe KZ, u vezi sa blanketnim propisima (Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga), kao i podzakonskim aktima, smatrao da je vršen uzgoj Cannabis sative. Nadalje, na osnovu izjava svjedoka, fotodokumentacije i zapisnika o uviđaju Sud BiH je zaključio da su određene, precizirane hale, korištene za uzgoj cannabisa, kao biljke iz koje se može dobiti opojna droga i čija proizvodnja i promet su zabranjeni, a navedene aktivnosti su poduzimane u organizaciji Rame Brkića i apelanta, uz učešće Satka Kekića u pripremi hale, proizvodnji i prenosu preko granice, pri čemu je Ramo Brkić pružao apelantu i ostalima članovima grupe policijsku zaštitu, kako bi neomatano od policije vršili proizvodnju. Sud BiH je utvrdio vezu između Rame Brkića i apelanta, te apelanta i Kekića, te utvrdio da je apelant posjedovao opremu za proizvodnju opojne droge i jedini „bio u stanju organizovati takvu proizvodnju“. Pri čemu je Sud BiH zaključio da su se u radnjama optuženih stekla sva obilježja krivičnih djela kako je već prethodno navedeno, te da su svi optuženi postupali sa direktnim umišljajem, te su za navedena krivična djela apelant i ostali proglašeni krivim, izrečene su im utvrđene kazne i apelantu (i Ramu Brkiću) oduzeti navedeni predmeti. Takođe, u toku postupka Sud BiH nije prihvatio navode odbrane apelanta koja je kroz izjave određenih svjedoka pokušavala dokazati da osoba identifikovana po nadimku „Senči“ nije apelant.

6. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog proizvoljne primjene zakona i proizvoljnog utvrđivanja činjenica. Takođe, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu zakona prilikom formiranja sudećeg vijeća, koje je formirano „mimo zakona“ što dovodi u sumnju „nepristrasnost vijeća“. Nadalje, apelant posebno apostrofira način na koji su u konkretnom predmetu utvrđene činjenice i primijenjeno pravo, odnosno da u predmetu koji se tiče droge - droga nije oduzeta i identifikovana odnosno nije provedeno vještačenje i utvrđena količina THC u biljnoj materiji za koju se sumnja da je droga. Apelant u tom pravcu ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetu AP-460/12. Apelant ističe da na ovakav način Sud BiH ispravlja grešku tužioca, koja je takva da se ne može ispraviti. Nadalje, apelant ukazuje na dokaze koje je sud proveo i prihvatio, a pogotovo izjave svjedoka koji su zaključili sporazume, opet upućujući na odluke Ustavnog suda AP-661/04 i AP-1185/11 i detaljno objašnjavajući bit i značaj ovoga. Osim toga apelant smatra da konkretan predmet prevazilazi interes apelanta, jer proizvoljna primjena zakona i proizvoljno utvrđivanje činjenica u konkretnom slučaju drastično mijenja sudsku praksu. Osim toga, apelant ukazuje na ostale okolnosti ovog slučaja, te smatra da su u ovom predmetu „pogaženi“ i zakoni i blanketni propisi i sudska praksa radi nekog cilja, odnosno da bi se pošto-poto donijela osuđujuća presuda. Apelant takođe traži donošenje privremene mjere koje obrazlaže činjenicom da je upućen na izdržavanja kazne po odluci koja je suprotna stanovištima Ustavnog suda, pa je samim tim šteta nenadoknadiva, a pogotovo ukazuje na „novu praksu“ nastalu ovom odlukom koja dovodi do pravne nesigurnosti.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelant traži da se odloži izdržavnja kazne zatvora na koju je pravosnažno osuđen do okonačanja postupka o apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanzt ukazuje na posljedice odluke koju osporava na daljnje predmete, kao i na „kršenje“ sudske prkse kroz osporenu odluku. Međutim, koliko god ozbiljni bili navodi o kršenju prava na pravično suđenje bili, Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne konkretizuje u čemu bi se ogledala ta šteta u odnosu na njega. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-735/16 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio