Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/14 (M. V. N. V., D. V. i J. K. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4455/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4455/14, rješavajući apelacije M. V. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. V., N. V., D. V. i J. K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 000247 14 GŽ 2 od 2. septembra 2014. godine;

Mirsada Karamović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 038148 15 Rev od 22.

septembra 2015. godine;

Ognjen Maksić, Olivera Maksić, Mirjana Maksić i Milan Maksić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 000031 15 Gž od 3. septembra 2015. godine;

Almir Džaferagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 014961 15 Rev od 22. septembra 2015. godine;

Ljilja Galić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 015731 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4455/14 M. V. N. V., D. V. i J. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Željko Ković advokat iz Banja Luke, podnijeli su 16. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 000247 14 GŽ 2 od 2. septembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku po tužbi tužitelja J.V. podnesenoj protiv apelanata i drugih tuženih, radi poništenja upisa prava vlasništva i vraćanja u posjed nekretnina u Šipovljanima, pozvani su zakonski nasljednici M.T. (kao jedne od tuženih) da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari, a koji je rješenjem Općinskog suda u Livnu od 26. augusta 2013. godine prekinut zbog smrti M.T. Obzirom da je M.T. (koja je u konkrentom slučaju tužena i to u svojstvu jedinstvenog suparničara) umrla 9. augusta 2004. godine, a da nije imala punomoćnika, te da njeni nasljednici do sada nisu preuzeli predmetni parnični postupka, sud je, na poziv tužitelja, donio odluku kao u izreci rješenja, pozivajući se na odredbe člana 381. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-5074/15 Mirsada Karamović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijela je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 038148 15 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj E.P., po osnovu građenja na tuđem zemljištu, stekao pravo vlasništva na nekretninama u Maoči, što su apelantica i M.K., kao tužene, dužne priznati i dozvoliti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je građenjem stambenog objekta tokom 1983. godine, uz suglasnost i bez iskazanog protivljenja tadašnjih vlasnika zemljišta (tj. zajedničkih roditelja tužitelja, apelantice i M.K.), kao i bez njihovog učešća u gradnji, stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama u skladu sa tada važećim Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima SFRJ iz 1980. godine.

3. AP-5354/15 Ognjen Maksić, Olivera Maksić, Mirjana Maksić i Milan Maksić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Prijedora, koje zastupa Milan Mrđa advokat iz Prijedora, podnijeli su 1. decembar 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 000031 15 Gž od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama koje se nalaze u Prijedoru, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti da se tužitelj upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je on, odnosno njegovi prednici, zakonit i savjestan posjednik predmetnih nekretnina više od 70 godina, te da je stekao pravo vlasništva održajem, u skladu sa odredbama čl. 27. stav 2. i 30. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima SFRJ i Republike Srpske, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

4. AP-5458/15 Almir Džaferagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 8. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 014961 15 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u Bihaću, sa dijelom 1/61, te da će se na temelju navedene odluke izvršiti upis prava suvlasništva i prava suposjeda u katastarskom operatu u korist tužitelja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je sporni dio nekretnine, koji je sada vlasništvo apelanta, držao neometano u svom posjedu u periodu od 1966. do 2004. godine, tj. do kada mu je prvi put osporen posjed, pa je temeljem dosjelosti stekao pravo suvlasništva, prema odredbi člana 32. stav 2. i 77. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine.

5. AP-5631/15 Ljilja Galić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Širokog Brijega, koju zastupa Zvonimir Jelić advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 015731 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u porodičnoj kući, koju je izgradila sa drugotuženim-suprugom I.G., suvlasnica ¾ dijela, te da se uknjiži na pomenutoj kući sa dijelom ¾, uz istovremeni prijenos ovog suvlasničkog dijela sa prvotužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar. U postupku je utvrđeno da je apelantica za vrijeme trajanja bračne zajednice sa drugotuženim izgradila predmetnu porodičnu kuću, pri čemu je drugotuženi u zemljišnoj knjizi bio upisan kao suvlasnik sa dijelom 1/24, a uknjižen kao posjednik nekretnine sa dijelom 1/1. Također je utvrđeno da je drugotuženi, za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelanticom, navedenu kuću založio u korist prvotužene radi obezbjeđenja vraćanja kredita, a kako drugotuženi nije redovno izmirivao svoje obaveze prema prvotuženom, prvotužena je pokrenula izvršni postupak, nakon kojeg joj je navedena kuća dosuđena rješenjem o dosudi iz 2008. godine. U vezi sa navedenim, sud je istakao da su neosnovani apelantičini navodi da je sporna nekretnina založena bez njenog znanja, kao i da je pomenuti izvršni postupak vođen bez njenog znanja, budući da je u to vrijeme apelantica živjela u bračnoj zajednici sa drugotuženim koje se nije prekidala. Osim toga, sud je zaključio da je apelantica zaštitu svojih prava na spornoj porodičnoj kući mogla tražiti blagovremenim poduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji (npr. zahtijevati upis svojih vlasničkih i posjedničkih prava u javnim knjigama, pokretanje parničnog postupka za utvrđenja prava vlasništva i tražiti zabilježbu spora, podnošenje prigovora protiv izvršenja i sl.). Sud je zaključio da apelantica nije poduzela niti jednu od navedenih pravnih radnji, nego je predmetnu tužbu za utvrđenje i prijenos prava na porodičnoj kući podnijela nakon proteka dvije godine od dana donošenja rješenja o dosudi prvotuženoj predmetne nekretnine u izvršnom postupku. Zbog navedenog sud je istakao da nema mjesta donošenju presude na osnovu priznanja u odnosu na drugotuženog, budući da on više nije suvlasnik niti posjednik sporne nekretnine, nego prvotužena, te da ne može više raspolagati zahtjevom. Osim toga, sud je istakao da prvotužena, kao raniji založni povjerilac, u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini nije znala da je upisano stanje u javnim knjigama netačno, odnosno nepotpuno, kako apelantica tvrdi. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4455/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/14 (M. V. N. V., D. V. i J. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio