Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2479/15 (A. S.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2479/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2479/15, rješavajući apelaciju Aladina Sejfovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aladina Sejfovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 020567 12 I od 24. juna 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aladin Sejfović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 020567 12 I od 24. juna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 25. septembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 6. juna 2012. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj 020-0-P-06-000306 od 5. marta 2008. godine. U prijedlogu za izvršenje apelant je tražio da sud dozvoli izvršenje protiv DD „Dubrava“ Cazin - Ostrožac na Uni (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanih potraživanja u iznosu od 3.791,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, troškova parničnog postupka u iznosu od 1.097,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškova izvršenja, i to izvršenjem na nekretninama izvršenika.
6. Apelant je podnescima od 1. oktobra 2012. godine, 13. marta i 20. novembra 2013. godine i 19. februara 2014. godine urgirao kod Općinskog suda, tražeći da taj sud uzme predmet u rad i postupa po njemu.
7. Općinski sud je donio Rješenje broj 20 0 I 020567 12 I od 24. juna 2014. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
8. Izvršenik je 4. jula 2014. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 24. juna 2014. godine.
9. Općinski sud je donio Rješenje broj 20 0 I 020567 12 I od 26. novembra 2014. godine kojim je u cijelosti odbio kao neosnovan prigovor izvršenika.
10. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Rješenje broj 20 0 I 020567 15 Gž od 5. februara 2015. godine kojim je odbio izvršenikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. Prema stanju spisa, izvršni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je, zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je kao razlog podnošenja apelacije istakao nedopustivo dugo trajanje izvršnog postupka na osnovu pravosnažne odluke Općinskog suda, čime se dovodi u pitanje pozitivan ishod postupka u pogledu mogućnosti naknade potraživanja. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, naloži Općinskom sudu da hitno provede izvršenje i donese odluku o provedenom postupku. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Vladi Unsko-sanskog kantona da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog neprovođenja izvršenja i nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati novčanu naknadu prema utvrđenom načelu obračuna isplate novčanog iznosa.
b)Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom stanju odluke, te istakao da je „izvršenik u konkretnom predmetu [...] pravno lice protiv kojeg se vodi pred [Općinskim] sudom više desetina izvršnih postupaka, a koji su usmjereni na naplatu potraživanja na nekretninama izvršenika, dok je članom 73. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da tražilac izvršenja za čije potraživanje je kasnije određeno izvršenje na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti izvršni postupak, pa u ovakvoj pravnoj situaciji nije moguće u odnosu na samo jednog tražioca izvršenja odrediti i samostalno voditi izvršni postupak, jer bi to bilo suprotno spomenutoj zakonskoj odredbi“. Dalje, Općinski sud je naveo da „nastoji prvenstveno dovesti postupak u fazu utvrđivanja vrijednosti nekretnina izvršenika, odnosno odlučiti po svim prigovorima koji su uloženi na rješenja o izvršenju, te dostaviti predmete na postupanje višem sudu po eventualno izjavljenim žalbama, a nakon čega će izvršni postupak biti proveden istovremeno za sve tražioce izvršenja koji su svoja potraživanja usmjerili na iste nekretnine izvršenika“. Također, Općinski sud je istakao da apelant „nije lice koje je prvo pokrenulo izvršni postupak na istom sredstvu i predmetu istog izvršenika, pa u tom smislu u svakom slučaju [apelant] ne može biti namiren sve dok se ne stvore uvjeti da sud objedini više desetina izvršnih spisa, a sve s ciljem zakonitosti i ekonomičnosti izvršnog postupka. Trenutno je Kantonalnom sudu u Bihaću dostavljeno više od deset predmeta na postupanje po žalbi, a koji su identične naravi, odnosno u svim predmetima se radi o istom izvršeniku i istom predmetu i sredstvu izvršenja, pa čim se stvore uvjeti da se objedine ti izvršni postupci, sud će ažurno pristupiti poduzimanju naredne izvršne radnje radi okončanja izvršenja“.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 73. st. 1. i 2.
Pristupanje izvršenju (1) Nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige ne može se za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja na toj nepokretnosti provesti poseban izvršni postupak.
(2) Tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja, kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažne sudske odluke, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
23. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je neizvršenjem Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 20 0 I 020567 12 I od 24. juna 2014. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 3.791,50 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A- 209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
28. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.
29. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu dužem od jedne i pol godine. Ustavni sud, također, podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima u kojim niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne u izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev v. Ukrajina, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, sudovi u izvršnom postupku nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, evidentna početna neaktivnost suda za koju nije ponuđeno opravdanje. Međutim, nakon toga Općinski sud je postupao ažurno, odnosno poduzeo je niz procesnih radnji radi izvršenja predmetnog rješenja od 24. juna 2014. godine. Naime, postupajući po prigovoru izvršenika od 4. jula 2014. godine, Općinski sud je u roku od četiri mjeseca, odnosno 26. novembra 2014. godine, donio rješenje kojim je prigovor odbio kao neosnovan. Nakon toga izvršenik je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je svojim rješenjem od 5. februara 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno, postupak još uvijek nije okončan. Međutim, Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je izvršenik pravno lice protiv kojeg se vodi više desetina izvršnih postupaka, te da u konkretnoj situaciji nije moguće odrediti i voditi izvršni postupak u odnosu na samo jednog tražioca izvršenja, jer bi to bilo suprotno odredbi člana 73. stav 2. ZIP-a. Općinski sud je, također, istakao da apelant ne može biti namiren sve dok se ne stvore uvjeti da sud objedini više desetina izvršnih spisa, a sve radi zakonitosti i ekonomičnosti izvršnog postupka.
30. Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog neizvršavanja predmetnog rješenja o izvršenju od 24. juna 2014. godine činjenica da se protiv izvršenika vodi više postupaka, a da je članom 73. stav
2. Zakona o izvršnom postupku propisano da tražilac izvršenja za čije potraživanje je kasnije određeno izvršenje na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti izvršni postupak. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da se izvršenje na nekretninama izvršenika ne može provesti u skladu sa odredbama ZIP-a prije nego što se stvore uvjeti da Općinski sud objedini više izvršnih postupaka (u skladu sa članom 73. Zakona o izvršnom postupku), nakon čega može pristupiti preduzimanju narednih radnji radi okončanja predmetnog izvršnog postupka. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantu formalnopravno onemogućeno izvršenje (dok se ne steknu procesni uvjeti za to), ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi. Stoga, iako navedeni postupak traje oko jedne i pol godine, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog „prava na sud“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke.
Pitanje naknade nematerijalne štete
31. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
Ostali navodi
32. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 1, 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
33. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da nema povrede „prava na sud“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke, jer je u pitanju složeni izvršni postupak sa više tražilaca izvršenja protiv istog izvršenika, gdje se moraju steći procesni uvjeti za objedinjavanje svih pokrenutih postupaka i namirenje po redu podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja, tako da u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman