Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/14 („Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-120/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-120/14, rješavajući apelacije „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010233 13 Uvp od 14. januara 2014. godine;
Automat klub „Komet“ d.o.o. Kalesija protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 008376 13 Uvp od 16. aprila 2015. godine;
„METALINVEST CO“ d.o.o. Čapljina protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014555 15 Uvp od 27. maja 2015.
godine;
"TERMOMEPROS" d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016105 14 U od 1. septembra 2015.
godine;
„Energent“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014098 15 Uvp od 18. avgusta 2015. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010233 13 Uvp od 14. januara 2014. godine;
Automat klub „Komet“ d.o.o. Kalesija protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 008376 13 Uvp od 16. aprila 2015. godine;
„METALINVEST CO“ d.o.o. Čapljina protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014555 15 Uvp od 27. maja 2015.
godine;
"TERMOMEPROS" d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016105 14 U od 1. septembra 2015.
godine;
„Energent“ d.o.o. Posušje protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014098 15 Uvp od 18. avgusta 2015. godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-120/14 „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamid Džandžanović advokat iz Sarajeva, podnio je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010233 12 U od 7. novembra 2013. godine. Apelant je 1. septembra 2014. godine dopunio apelaciju i kao osporenu odluku naveo presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010233 13 Uvp od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. Sud BiH je u obrazloženju konačno osporene odluke istakao da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje carinskih organa prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja kako u prvostepenom upravnom postupku, tako i po žalbi apelanta, utvrdila da je apelant kod nadležne carinske ispostave prijavio za uvozno carinjenje robu-smrznuto goveđe meso, za koje je naknadno utvrđeno da se radilo o robi koja je tarifirana u tarifni broj koji se razlikuje u odnosu na tarifni broj po kojem je ta roba bila prvobitno prijavljena i ocarinjena. Po ocjeni Suda BiH, neosnovani su navodi apelanta da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ svoju odluku zasnovao na slobodnom uvjerenju, a ne činjenicama koje su utvrđene u postupku. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da mu je tokom postupka povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. ZUS-a BiH.
2. AP-3320/15 Automat klub „Komet“ d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Salih Mehanović advokat iz Kalesije, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 008376 13 Uvp od 16. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu povrata više uplaćenih javnih prihoda. U predmetnoj upravnoj stvari je odbijen zahtjev apelanta za povrat više uplaćenih javnih prihoda (poreza na imovinu za posjedovanje poker aparata) u iznosu od 48.000,00 KM koje je apelant uplatio kao porezni obveznik u dvije porezne prijave poreza na imovinu za 2009. godinu kao porezni obveznik na osnovu člana 37. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima. Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu odlučne činjenice, koje apelant nije osporavao u toku predmetnog postupka, prvostepeni sud je pravilno zaključio da osporenim i prvostepenim rješenjem nisu povrijeđena prava, niti na zakonu zasnovani neposredni lični interes apelanta, te da odredbe člana 39. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 37. stav 2. Zakona o kantonalnim porezima nisu u suprotnosti sa odredbama člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/2 stav 1. tačka c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
3. AP-3868/15 „METALINVEST CO“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg advokati iz Ljubuškog, podnio je 5. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Sud Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014555 15 Uvp od 27. maj 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno zaključilo da je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) cijenila nalaz i mišljenje vještaka dostavljenog od strane apelanta (o dimenzijama artikala iz popisa „Kategorizacije manjkova i viškova utvrđenih popisom prema istovrsnim proizvodima) ali da isti nije prihvatilo iz razloga što je uvidom u dostavljeni pregled i poređenjem istog sa utvrđenim stanjem tužena utvrdila da se navedeni artikli vode po različitim veleprodajnim cijenama u knjigovodstvu, što apelant nije ni osporavao. Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da, svrha kontrole indirektnih poreza je da se kontroliše poštivanje obaveze po osnovu indirektnih poreza i vrši ispravka stanja, dok se rješenjem o razrezu poreza utvrđuje dodatna poreska obaveza za poreski period obuhvaćen kontrolom-provjerom, te da je teret dokazivanja na obavezniku indirektnih poreza. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
4. AP-4676/15 "TERMOMEPROS" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Kadrija Kolić i Marsela Bajramović advokati iz Ilidže, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016105 14 U od 1. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari razreza indirektnih poreza, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kojim je odbijena kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena na rješenje prvostepenog organa. Tim rješenjem je apelantu utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza-poreza na dodatu vrijednost za poreski period od 1. februara 2009. godine do 28. februara 2013. godine u iznosu od 22.136,00 KM, te je naložena uplata utvrđene obaveze. Sud BiH je istakao da je pravilan zaključak tužene da je apelant ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza po osnovu nabavke nepokretnosti, a kako je u postupku kontrole utvrđeno da navedena dobra ne koristi u svrhu poslovanja i po osnovu istih nije ostvario prihod i da ta dobra namjerava prodati, te kako je svaki dalji promet nepokretnosti oslobođen od plaćanja PDV-a u smislu člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u izvršena je korekcija ulaznog poreza u skladu sa članom 36. stav 2. Zakona o PDV-u i članom 76. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Sud BiH je zaključio da je pobijano rješenje tužene doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava, pri čemu nije počinjena povreda postupka koji je prethodio donošenju osporenog konačnog upravnog akta, te da je pobijano rješenje tužene pravilno i zakonito, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH.
5. AP-4680/15 „Energent“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Gavran advokat iz Posušja, podnio je 15. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014098 15 Uvp od 18. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza dodatnih obaveza PDV-a. U predmetnoj upravnoj stvari, osporenim rješenjem tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta podnesena protiv rješenja tužene od 11. septembra 2012. godine (kojim je apelantu utvrđena dodatna obaveza PDV-a u iznosu od 237.959,00 KM). Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je odluka Vijeća za upravne sporove Suda BiH pravilna i zakonita, te da pravilna primjena materijalnog prava proizilazi iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u postupku je utuvrđeno da je apelantu rješenje tužene od 11. septembra 2012. godine uručeno 12. septembra 2012. godine (proizilazi iz potražnice broj 60/12 izdate od strane pošte Radoč Posušje koju je prvostepeni organ tužene pribavio službenim putem), dok je apelant protiv navedenog rješenja podnio žalbu putem pošte preporučenom pošiljkom 23. oktobra 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, apelantu je prekluzivni rok od 15 dana za podnošenje žalbe propisan odredbom člana 136. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja istekao 27. septembra 2012. godine, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-120/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman