Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5636/14 („Live“ d.o.o. Izola i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5636/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5636/14, rješavajući apelacije „Live“ d.o.o. Izola i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Live“ d.o.o. Izola, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 078635 14 Pž od 15. septembra 2014. godine;
Miloš Đurić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 040558 15 Gž 2 od 12. oktobra 2015. godine;
"Ocean" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 019927 15 Rev od 3. septembra 2015.
godine;
Goran Marjanac, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 082539 15 Gž 2 od 28. septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5636/14 „Live“ d.o.o. Izola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 078635 14 Pž od 15. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime duga određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi o tome da je prvostepeni sud pogrešno primijenio činjenično stanje iz člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kada je zaključio da nema mjesta primjeni odredaba člana 99. stav 2. pomenutog zakona zbog toga što tuženi apelantu nije vratio svu robu i da na svojim zalihama drži robu apelanta koju ne želi da vrati za dug po osnovu dospjelih kamata. Naime, sud je zaključio da su ti navodi neosnovani jer je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog toga što su stranke zaključujući dogovor od 10. decembra 2009. godine dogovorile zamjenu ispunjenja na način da su dogovorile da umjesto duga po ranije zaključenom ugovoru apelant primi nešto drugo umjesto onoga što mu tuženi duguje jer u konkretnom slučaju stranke su dogovorile da će sav dug o prethodno zaključenom ugovoru tuženi umjesto plaćanja vratiti robu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je došlo do zamjene ispunjenja obaveze i prestanka obaveze tuženog iz ranije zaključenog ugovora na osnovu odredaba člana 308. stav 1. predmetnog zakona tako da je na strani apelanta postojao samo zahtjev za predaju stvari-robe saglasno zaključenom dogovoru od 10. decembra 2009. godine, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan.
2. AP-5421/15 Miloš Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 040558 15 Gž 2 od 12. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos za izvršene advokatske usluge, koje je vršio na osnovu punomoći, zaključenom sa apelantom, da ga zastupa u predmetima broj 92 0 Mal 011179 08 Mal i broj 92 0 P 016220 10 P. U toku postupka je utvrđeno da je između apelanta i tužitelja zaključen ugovor o nalogu, te su sva prava i obaveze, advokata i stranke koju zastupa, regulirana tim institutom. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužitelju isplati neisplaćene naknade za obavljene usluge. Osim toga, utvrđeno je da apelant nije ponudio dokaze koji bi doveli do drugačije odluke suda, odnosno nije ponudio dokaze kojima bi osporio visinu naknade koju je obavezan isplatiti tužitelju. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-5455/15 "Ocean" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 019927 15 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime cijene isporučene mašine za pranje vozila marke „Pegasus“. U toku postupka je utvrđeno da je pogrešan stav apelanta da je pravosnažnošću presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci od 1. jula 2013. godine, stvoren pravni osnov za predmetno potraživanje. Naprotiv, u pomenutom parničnom postupku je utvrđeno da su sudovi našli da se u konkretnom slučaju radi o jednom ugovoru o prodaji koji nije raskinut, već u kome je došlo do prenova u smislu odredbe člana 348. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tako da je predmet kupoprodaje zamijenjen, pa je isporučena mašina marke „Pegasus“, umjesto mašine marke „Vega“. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da tuženi nije vratio apelantu (ili proizvođaču „Ceccato“ Italija) raniji predmet kupoprodajnog ugovora (mašinu marke „Vega“) nije predmet ovog parničnog postupka, jer se povrat te mašine ne traži predmetnom tužbom. Također, utvrđeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe čl. 124. i 125. pomenutog zakona, jer u konkretnom slučaju nije došlo do raskida ugovora, a što je i utvrđeno pomenutom pravosnažnom presudom. Najzad, utvrđeno je da je pogrešno i apelantovo pozivanje na odredbu člana 262. navedenog zakona u smislu da je tuženi trebao biti obavezan da isplati kupoprodajnu cijenu za mašinu za pranje vozila marke „Pegasus“, jer kao što je rečeno radi se o jednom ugovoru u čijem izvršenju tuženi je isplatio kupoprodajnu cijenu. Dakle, utvrđeno je da pitanje povrata ranije isporučene mašine marke „Vega“, te smanjenje vrijednosti isporučene mašine, nije predmet ovog postupka, niti je visina tako nastale štete utvrđivana.
4. AP-5632/15 Goran Marjanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 082539 15 Gž 2 od 28. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati ukupno određeni novčani iznos po osnovu duga na ime neplaćene zakupnine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je neosnovan apelantov stav da je tužilačka strana bila nepravilno zastupana, obzirom da je takav prigovor suprotan stanju prvostepenog spisa. Nadalje, utvrđeno je da iz ugovora o zakupu od 5. maja 2008. godine i 1. maja 2009. godine proizilazi da je zakupac (tužitelj) izdao u zakup zakupoprimcu (apelantu) prodajno mjesto, broj V/137 na Novoj pijaci, uz mjesečnu zakupninu u određenom novčanom iznosu, te da obaveza plaćanja počinje od 17. maja 2009. godine. Također, utvrđeno je da iz zk. uloška broj 1313 k.o. Banja Luka od 11. augusta 2014. godine slijedi da je tužitelj uknjižen na nekretninama upisanim u A listu navedenog zk. uloška, kao vlasnik nekretnina, sa 1/1 dijela i da se u tom zk. ulošku nalazi i nekretnina, na kojoj je prodajno mjesto broj V/137, koje je bilo predmetom zakupa između tužitelja i apelanta. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, sud je zaključio da je valjalo obavezati apelanta na isplatu zakupnine, koju nije platio tužitelju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5636/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman