Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/13 (N. K., M. K., D. K., B. K. i Svjetlana Njegovan r. Knežević)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2911/13

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2911/13, rješavajući apelaciju Neđe Kneževića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Neđe Kneževića, Mirjane Knežević, Dragomira Kneževića, Borislavke Knežević i Svjetlane Njegovan r. Knežević.

Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004162 12 Rev od 3. aprila 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Neđi Kneževiću, Mirjani Knežević, Dragomiru Kneževiću, Borislavki Knežević i Svjetlani Njegovan r. Knežević u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od po 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Neđi Kneževiću, Mirjani Knežević, Dragomiru Kneževiću, Borislavki Knežević i Svjetlani Njegovan r. Knežević zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Kneževića, Mirjane Knežević, Dragomira Kneževića, Borislavke Knežević i Svjetlane Njegovan r. Knežević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004162 12 Rev od 3. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 004162 12 Gž od 9. februara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 004162 99 P od 29. septembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Neđo Knežević, Mirjana Knežević, Dragomir Knežević, Borislavka Knežević i Svjetlana Njegovan r. Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Prnjavora, koje zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 004162 12 Rev od 3. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004162 12 Gž od 9. februara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004162 99 P od 29. septembra 2011. godine. Apelanti su podneskom od 18. avgusta 2015. godine dopunili apelaciju traženom punomoći za zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. avgusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. avgusta do 11. septembra 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su zajedno sa Radom i Slavišom Knežević 29. juna 1999. godine tužbom pokrenuli predmetni postupak protiv tužene radi naknade nematerijalne štete nastale u toku jula 1993. godine, kada je apelant Neđo Knežević (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kao pripadnik VRS, teško ranjen.

6. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 004162 99 P od 29. septembra 2011. godine kojom je tužena obavezana da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete po raznim vidovima štete preciziranim u stavu 1 izreke presude isplati ukupan iznos od 33.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude pa do isplate, uz istovremeno obavezivanje tužene da prvoapelantu isplati troškove postupka. Istom presudom, i to stavom 2 izreke, odbijen je tužbeni zahtjev ostalih apelanata kao bliskih srodnika prvoapelanta (u daljnjem tekstu: ostali apelanti), a stavom 3 izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva prvoapelanta preko dosuđenog iznosa, dok je stavom 4 izreke odlučeno da se tužba ostalih tužilaca Rade i Slaviše Kneževića smatra povučenom (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Na temelju sprovedenih dokaza, imajući u vidu odredbe čl. 154, 155, 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant ranjen prilikom obavljanja vojnih dužnosti u VRS, da je ranjavanje kod prvoapelanta prouzrokovalo visok stepen invalidnosti, čime mu je pričinjena nematerijalna šteta, da se djelatnost koja se obavlja u vojsci, posebno u vrijeme ratnog stanja, smatra opasnom djelatnošću i da za štetu koja proističe iz te djelatnosti odgovora tužena u čijem sastavu je bila VRS, po principu objektivne odgovornosti. Nalazeći djelimično opravdanim tužbeni zahtjev prvoapelanta, Osnovni sud je prilikom odmjeravanja iznosa na ime nematerijalne štete primijenio odredbe člana 200 ZOO (o čemu se Osnovni sud iscrpnije izjasnio na str. 6. i 7. presude).

8. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja u odnosu na prvoapelanta, Osnovni sud prigovor nije prihvatio uz obrazloženje da iz nalaza vještaka medicinske struke i iskaza prvoapelanta proizilazi da liječenje prvoapelanta još uvijek nije završeno, jer su kod njega još uvijek prisutni fizički bolovi, kao i strah, a da ni naruženost još uvijek nije dobila konačan oblik. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja u odnosu na ostale apelante, Osnovni sud je prigovor prihvatio imajući u vidu datum podnošenja tužbe (29. juni 1999. godine), obrazloživši da je protekao subjektivni rok zastare potraživanja iz člana 376 stav 1 ZOO, jer je navedeni rok počeo teći 19. juna 1996. godine (kada je na području RS zvanično ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti) i kada su ostali apelanti imali spoznaju o naročito teškoj invalidnosti njihovog bliskog srodnika.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 004162 12 Gž od 9. februara 2012. godine kojom je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka (stav 1 izreke) preinačio tako što je tužbeni zahtjev prvoapelanta odbio, dok je žalbu apelanata odbio u odnosu na osporeni odbijajući dio (st. 2 i 3 izreke presude) koji je potvrđen, sve preciznije navedeno u izreci presude.

10. Okružni sud je, ispitujući osnovanost žalbenih prigovora parničnih stranaka u svjetlu odlučenja prvostepenog suda, izveo zaključak da je žalba tužene osnovana, dok je žalba apelanata neosnovana. Naime, Okružni sud je istakao da je tužena u žalbi navela da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na prvoapelanta.

11. Prema ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju je sporno da li je tužba prvoapelanta podnesena u subjektivnom roku od tri godine, u smislu odredbe člana 376 stav 1 ZOO. U tom pravcu Okružni sud je podsjetio na stav prvostepenog suda koji je prihvatio zaključak vještaka medicinske struke da liječenje prvoapelanta nije apsolutno završeno, da posljedice ranjavanja i liječenje traju doživotno na osnovu čega je navedeni sud izveo zaključak da je prigovor zastare potraživanja u odnosu na prvoapelanta neosnovan. Međutim, Okružni sud je istakao da je ovakav stav prvostepenog suda neprihvatljiv, jer iz takvog zaključka proizilazi da subjektivni rok za zastaru potraživanja nije ni počeo teći. Okružni sud je u tom pravcu naveo da iz medicinske dokumentacije proizilazi da je aktivno hirurško medicinsko liječenje prvoapelanta završeno 1993. godine, nakon čega je prvoapelant imao kontrolne preglede, fizikalnu rehabilitaciju i propisivanje posebnih lijekova, što se ne smatra liječenjem koje je uticalo da prvoapelant zbog toga nije imao saznanje o konačnom zdravstvenom stanju nakon povređivanja.

12. Okružni sud je nadalje pojasnio da svaki vid nematerijalne štete zastarijeva posebno, pa tako zastarijevanje potraživanja naknade za pretrpljeni fizički bol i strah nastupa protekom vremena njihovog trajanja, a početak računanja roka zastarijevanja potraživanja za naknadu štete na ime umanjenja životne aktivnosti nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši i oštećenikovo stanje stabilizuje, a kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost ne da više otkloniti, niti bitno smanjiti. Nadalje je Okružni sud pojasnio da, kada se nematerijalna šteta koja se odnosi na pretrpljenu bol, pretrpljeni strah, pretrpljenu duševnu bol zbog umanjene životne aktivnosti i pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti dovede u vezu sa nalazom vještaka medicinske struke, onda je prigovor zastarjelosti potraživanja za ove vidove nematerijalne štete u svakom slučaju osnovan, jer se za početak roka zastarjelosti uzima datum 19. juni 1996. godine. U okolnostima, kako je istakao Okružni sud, kada prvoapelant nije uspio da izvedenim dokazima dokaže da je imao aktivno hirurško liječenje nakon otpusta iz bolnice 14. avgusta 1993. godine, slijedi da je prvoapelant već tada imao saznanje za obim štete i sve njene elemente, uključujući i umanjenje životne aktivnosti, a najkasnije do 19. juna 1996. godine, od kojeg dana počinje da teče subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376 stav 1 ZOO. Imajući u vidu da je tužbu u konkretnom slučaju bilo moguće podnijeti 19. juna 1999. godine, a apelanti su to učinili 29. juna 1999. godine, proizilazi da je za sve apelante protekao trogodišnji subjektivni rok za potraživanje naknade nematerijalne štete po navedenim osnovima.

13. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 004162 12 Rev od 3. aprila 2013. godine kojom je reviziju prvoapelanta djelimično usvojio i presudu Okružnog suda u odnosu na njega preinačio, tako što je žalbu tužene djelimično usvojio i prvostepena presuda u odnosu na prvoapelanta preinačena na način da je naknada u iznosu od 33.000,00 KM smanjena i tužena obavezana da imenovanom naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Istovremeno je odbijena revizija prvoapelanta u preostalom dijelu i revizija ostalih apelanata u cijelosti uz obavezivanje tužene da prvoapelantu naknadi troškove revizionog postupka.

14. Naime, Vrhovni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je, shodno takvom činjeničnom stanju, zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na sve apelante osnovan, u smislu člana 376 stav 1 ZOO. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da je prvoapelant povrijeđen 21. jula 1993. godine, da je za štetne posljedice uzrokovane povređivanjem saznao 21. jula 1994. godine, kada je šteta koju je pretrpio dobila oblik konačnog stanja, da su i ostali apelanti već tada imali saznanje o invaliditetu prvoapelanta i da su svi apelanti tužbu podnijeli 29. juna 1999. godine po proteku subjektivnog roka, računajući od 19. juna 1996. godine.

15. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, nižestepeni sudovi nisu na pravilan način ocijenili činjenicu da je kod Pravobranilaštva tužene vođen postupak vansudskog poravnanja sa prvoapelantom koji je obustavljen, niti su ovoj činjenici dali značaj u odnosu na istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da, budući da sudski postupak koji su apelanti pokrenuli tužbom od 29. juna 1999. godine nije bio pravosnažno okončan do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava), koji je stupio na snagu 28. novembra 2005. godine, predmetni spis je proslijeđen Pravobranilaštvu radi zaključenja vansudske nagodbe, po pravilima upravnog postupka. Prema ocjeni Vrhovnog suda, do podnošenja tužbe prvostepenom sudu već je bio protekao subjektivni rok zastarjelosti potraživanja prvoapelanta iz člana 376 stav 1 ZOO, a ova zakonska mogućnost da se određena naknada, ipak, ostvari zaključenjem vansudskog poravnanja ne dovodi do prekida zastarijevanja, jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok teče rok zastare. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, ponuda tužene za zaključenje vansudskog poravnanja, u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava, ima značaj odricanja od zastarjelosti (čl. 365 i 366 stav 1 ZOO) i to samo u visini koju je tužena ponudila na ime naknade predmetne štete, odnosno u visini naknade koja bi se prvoapelantu priznala, u skladu sa odredbom člana 14 stav 1 alineja 1 navedenog Zakona, da je poravnanje zaključeno. Shodno navedenom, kako je istakao Vrhovni sud, imajući u vidu da je prvoapelantu priznat status ratnog vojnog invalida I kategorije sa 100% invaliditetom, prema Zakonu o ostvarivanju prava, za sve tužbom tražene vidove naknade nematerijalne štete prvoapelantu pripada pravo na ponuđeni, odnosno zakonom propisani iznos od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2008. godine, kada je tužena u vansudskom poravnanju ponudila isplatu ovog iznosa i preuzela obavezu isplate, pri čemu se odrekla zastarjelosti u pogledu ovog iznosa u odnosu na prvoapelanta. Zahtjev prvoapelanta za naknadu nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između dosuđenog i tužbenim zahtjevom traženog iznosa, pravilno je odbijen, jer je obuhvaćen zastarom. Budući da ostali apelanti ne spadaju u kategoriju lica kojima, u smislu odredbi čl. 16 i 17 Zakona o ostvarivanju prava, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, zbog čega je njihov zahtjev odbilo Pravobranilaštvo tužene, to rješenje nema značaj u odnosu na istaknuti prigovor zastarjelosti njihovih potraživanja, pa se revizija ostalih apelanta pokazuje kao neosnovana.

16. Imajući u vidu sve izneseno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba čl. 248 i 250 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo iz čl. 10 i 16 Ustava Republike Srpske, te čl. 376, 200 i 201 ZOO. Smatraju da su redovni sudovi na sve apelante pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o medicinskom pitanju koje treba primijeniti kroz pravnu normu, a što je drugostepeni sud pogrešno učinio. Osim toga, s obzirom da drugi propis, koji je u konkretnom slučaju lex specialis (Zakon o ostvarivanju prava), daje mogućnost naknade štete onim licima čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima zaprimljeni do 19. juna 2001. godine, a pošto je tužba podnesena 29. juna 1999. godine, jasno je, prema ocjeni apelanata, da je tužba podnesena blagovremeno. Takav stav je usvojio i Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi. Osim toga, apelanti ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 201 ZOO koje pružaju mogućnost dodjeljivanja pravične naknade bliskim srodnicima u slučaju teškog invaliditeta nekog lica kao što je u konkretnom predmetu slučaj sa prvoapelantom koji je kao njihov blizak srodnik, uslijed ranjavanja, zadobio teški oblik invaliditeta, zbog čega ostali apelanti trpe duševnu bol svaki dan, te stoga nije nastupila zastarjelost prava na naknadu štete. Povreda prava apelanata se ogleda i u činjenici što je prvoapelantu dosuđena neadekvatna naknada koja ni u kom slučaju ne predstavlja pravičnu satisfakciju, te ističu da su redovni sudovi u BiH u sličnim situacijama dosuđivali znatno višu naknadu. Apelanti ukazuju i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, jer je predmetni postupak trajao neopravdano dugo.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka istaknutih u pobijanoj presudi s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom odlukom navedeni sud ne stavlja apelante u neravnopravan položaj, jer obrazloženje navedenog suda sadrži jasne pravne razloge koji su u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primijenjenim materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena presuda. U vezi sa dužinom trajanja postupka, Okružni sud je istakao da je predmetni spis navedenom sudu dostavljen 3. januara 2012. godine, a da je o žalbi odlučeno presudom od 9. februara 2012. godine. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju, između ostalog, osvrnuo na dužinu trajanja postupka, ukazavši da su na njegovu dužinu uticali objektivni razlozi koji se odnose na veliki broj predmeta ratne štete, da je u tom periodu, zbog reforme pravosuđa, došlo do zamjene zaduženog sudije novim, zatim, da je predmet u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava tokom 2005. godine proslijeđen Pravobranilaštvu tužene radi postizanja vansudskog poravnanja koje nije postignuto, pa je predmet u oktobru 2008. godine vraćen prvostepenom sudu. U vezi sa ostalim navodima apelanata, Osnovni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena u skladu sa tada vežećim procesnim i materijalnim propisima, te da tom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali.

21. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, sve prigovore apelanata ocijenila neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 3.

(3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravilnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove,smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu nakandu za njihove duševne bolove.

Odricanje od zastarjelosti Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Pismeno priznanje i obezbjeđenje zastarjele obaveze Član 366.

(1)Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav 1.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992.

godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

26. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja za navedenu štetu.

Lica po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete mogu svoje pravo ostvariti u skladu sa ovim zakonom, a u suprotnom njihov predmet će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu. Član 2. stav 1.

Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica.

Član 3a. stav 1.

Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.

Član 5. stav 1.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.

Član 11.

Lica čiji su tužbeni zahtjevi pravosnažno odbijeni, osim zahtjeva koji su odbijeni po osnovu zastare u sudskom postupku, nemaju pravo na naknadu štete po ovom zakonu.

Član 14. stav 1. alineja 1.

Naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha utvrđuje se u sljedećim iznosima:

- invalidu I kategorije sa 100% invaliditeta 10.000 KM;

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 004162 12 Rev od 3. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 7. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, i segment kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član u Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. U vezi sa ključnim prigovorima apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili isplatu naknade na ime različitih vidova nematerijalne štete kao vid obeštećenja zbog ranjavanja apelanta u svojstvu pripadnika VRS tokom ratnih dešavanja u BiH. Ustavni sud zapaža da je tužbenom zahtjevu prvoapelanta djelimično udovoljeno presudom Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, a da je tužbeni zahtjev ostalih apelanata odbijen zbog zastarjelosti potraživanja o čemu se Vrhovni sud iscrpno izjasnio u osporenoj presudi, a dato obrazloženje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je predmetno potraživanje za sve apelante obuhvaćeno zastarom potraživanja, u smislu člana 376 stav 1 ZOO, računajući rok od dana kada je na području RS proglašen prestanak ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu vrijeme podnošenja tužbe i vrijeme kada su štetne posljedice ranjavanja prvoapelanta dobile oblik konačnog stanja (nakon završenog liječenja).

38. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na prvoapelanta uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava koje omogućavaju zaključenje vansudske nagodbe, koja je u konkretnom slučaju neuspješno vođena, a koja, prema ocjeni Vrhovnog suda, ima značaj odricanja od zastarjelosti (čl. 365 i 366 stav 1 ZOO) i to u visini koju je tužena ponudila na ime naknade predmetne štete. Uz to, Vrhovni sud je, takođe, jasno naveo da se odricanje od zastarjelosti ne odnosi na ostale apelante, budući da oni po Zakonu o ostvarivanju prava nemaju pravo na naknadu štete (član 2 stav 1 Zakona o ostvarivanju prava).

39. U vezi sa prigovorima apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o ostvarivanju prava, i to član 5 stav 1 u pogledu roka za podnošenje tužbe, Ustavni sud podsjeća da član 1 Zakona o ostvarivanju prava jasno propisuje u kojim slučajevima se navedeni zakon primjenjuje (u slučaju kada postupak pred sudom nije pravosnažno okončan, odnosno u postupku naknade štete pred Pravobranilaštvom RS), a na šta jasno upućuje i odredba člana 3a. stav 1 navedenog zakona, pa se prigovori apelanata usmjereni u tom pravcu čine neosnovanim. Konačno, odredba člana 11 Zakona o ostvarivanju prava jasno propisuje da lica čiji su tužbeni zahtjevi pravosnažno odbijeni, osim zahtjeva koji su odbijeni po osnovu zastare u sudskom postupku, nemaju pravo na naknadu štete po ovom zakonu. Upravo primjer prvoapelanta dovoljno govori koliko je Vrhovni sud poštovao relevantni zakonski okvir prilikom odlučenja, dosudivši mu naknadu i pored činjenice da je njegov tužbeni zahtjev obuhvaćen zastarom potraživanja. Stoga, apelantovo pozivanje na stav Vrhovnog suda koji je u jednoj presudi (koju apelant nije dostavio u prilogu), navodno, iznio drugačiji stav od stava Vrhovnog suda u konkretnom slučaju samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava apelanata na pravično suđenje kod činjenice da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost Vrhovnog suda u segmentima na kojima apelanti istrajavaju. Dakle, imajući u vidu sadržinu relevantnih odredaba ZOO i Zakona o ostvarivanju prava, koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost navedenog suda u segmentu primjene materijalnog prava. Ustavni sud, takođe, podsjeća da nezadovoljstvo apelanata visinom dosuđene naknade samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.

40. Budući da apelanti, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i visinom dosuđene naknade, Ustavnom sudu nisu pružili relevantne dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je u predmetnom postupku zaista i došlo do uskraćivanja njihovih ustavnih prava na koja su se pozvali, Ustavni sud smatra da u osporenom postupku, koji je rezultirao presudom Vrhovnog suda, nema ništa što ukazuje na kršenje ustavnih prava apelanata, kao i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori u dijelu primjene materijalnog prava neosnovani jer osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na suđenje „u razumnom roku“

42. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i sa aspekta njegove dužine trajanja, jer je od dana podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke proteklo skoro 14 godina (13 godina i 10 mjeseci).

a)Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli tužbom 29. juna 1999. godine, a da je postupak pravosnažno okončan 3. aprila 2013. godine, presudom Vrhovnog suda. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka jeste 13 godina i 10 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

46. Imajući u vidu da je tokom postupka sproveden veliki broj dokaza, uključujući vještačenje, te da je na tužilačkoj strani bilo više lica, što je doprinijelo složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.

47. Ocjenjujući predmetni postupak sa aspekta njegove dužine trajanja, Ustavni sud iz raspoloživih i dostupnih podataka zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao gotovo 13 godina (12 godina i devet mjeseci), što prima facie ukazuje na problem za koji Osnovni sud nije ponudio relevantno obrazloženje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju kao opravdanje za dužinu postupka pred navedenim sudom, između ostalog, ukazao na veliki broj predmeta i izmjenu postupajućeg sudije, što samo po sebi ne može biti relevantno opravdanje za ukupnu dužinu trajanja postupka pred navedenim sudom. Nadalje, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je stupanjem na snagu Zakona o ostvarivanju prava Osnovni sud krajem 2005. godine, u skladu sa navedenim zakonom i tada važećim odredbama (čl. 4 i 5), proslijedio predmetni spis nadležnom Pravobranilaštvu tužene koji je spis prvostepenom sudu vratio u oktobru 2008. godine, što je period za koji Osnovni sud svakako ne može snositi odgovornost. Međutim, period od podnošenja tužbe, pa do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava, dakle, period duži od šest godina u kojem Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne uočava nikakvu procesnu aktivnost prvostepenog suda se može staviti na teret Osnovnom sudu. U vezi sa spornim periodom Ustavni sud iz raspoloživih dokaza, osim stupanja na snagu novog ZPP (novembar 2003. godine), što je okolnost koja je donekle mogla usporiti rad na predmetu, ne uočava nikakve druge procesne smetnje koje su mogle spriječiti Osnovni sud da blagovremeno postupa u navedenom predmetu, pri čemu Ustavni sud ne uočava da su apelanti tome na bilo koji način doprinijeli.

48. Ustavni sud, takođe, zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u relativno kratkom vremenskom periodu odlučili o žalbama, odnosno revizijama parničnih stranaka, tako da Ustavni sud ne uočava nikakav doprinos navedenih sudova ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.

49. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je pasivnost prvostepenog suda u periodu od podnošenja tužbe pa do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava (period duži od šest godina) za koji Osnovni sud nije ponudio relevantno obrazloženje sasvim dovoljna za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje.

50. Imajući u vidu sve navedeno, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja koje su objektivno mogle usporiti rad na predmetu (stupanje na snagu novog ZPP i Zakona o ostvarivanju prava), te činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance ukupno trajao skoro 14 godina (13 godina i 10 mjeseci), od toga duže od 12 godina pred Osnovnim sudom koji je u periodu od podnošenja tužbe pa do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava bio potpuno pasivan, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava apelanata na suđenje „u razumnom roku" kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za šta odgovornost u potpunosti snosi Osnovni sud.

Naknada na ime nematerijalne štete

52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom u cijelosti ili djelimično usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

53. U kontekstu navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je, prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao 13 godina i deset mjeseci, svakom apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od po 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje „u razumnom roku“ kada je predmetni postupak trajao skoro 14 godina, od toga duže od 12 godina pred Osnovnim sudom, pri čemu okolnosti koje su objektivno mogle da uspore tok postupka i nešto složeniji predmet nisu mogle uticati na drugačije odlučenje, a Osnovni sud svoju pasivnost u početnoj fazi postupka nije opravdao relevantnim obrazloženjem.

55. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetnom postupku, ne proizilazi ništa što bi ukazalo da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/13 (N. K., M. K., D. K., B. K. i… | Sudska praksa | Aktio