Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/13 (S. M.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2859/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2859/13, rješavajući apelaciju Slavka Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Miloševića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 093365 12 Gž od 12. aprila 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 093365 10 P od 31. avgusta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Milošević (daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Jozo Barišić, advokat iz Dervente, podnio je 27. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 093365 12 Gž od 12. aprila 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 093365 10 P od 31. avgusta 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 093365 10 P od 31. avgusta 2012. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga po osnovu neisplaćenih penzija za period od 10. jula 2008. godine do 13. jula 2009. godine isplati iznos od 5.061,40 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi 28. maja 2009. godine donio rješenje kojim se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju a shodno njegovom zahtjevu podnesenom 10. jula 2008. godine jer nije ispunjavao uslove za starosnu penziju u pogledu staža osiguranja. Nakon uplate doprinosa na račun tuženog od strane apelantovog poslodavaca tuženi je 27. avgusta 2009. godine donio novo rješenje kojim se priznaje apelantu pravo na starosnu penziju u iznosu od 418,30 KM počev od 14. jula 2009. godine. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno da li postoji obaveza tuženog da isplati apelantu dug na ime neisplaćenih penzija za razdoblje od 10. jula 2008. godine, kao dana podnošenja prvobitnog zahtjeva od strane apelanta tuženom za ostvarivanje prava na starosnu penziju do 14. jula 2009. godine, kao datuma kada je starosna penzija priznata apelantu i od kada se isplaćuje se u iznosu od 418,30 KM mjesečno.

4. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju sporna osnova za potraživanje predmetnog duga jer apelant nije dokazao da postoji pravosnažno rješenje doneseno u upravnom postupku kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju za utuženi period. Osnovni sud je naveo da se odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2198/07 koju je apelant izveo kao dokazno sredstvo odnosi na upravni spor u vezi preispitivanja pravne valjanosti rješenja donesenog od strane upravnih organa i suda. Po mišljenu Osnovnog suda navedena presuda ide u prilog tome da se u upravnom postupku odnosno upravnom sporu mogu osporavati rješenja tuženog koja se odnose na ostvarivanje prava na starosnu penziju apelanta konkretno rješenje tuženog od 27. avgusta 2009. godine ako apelant navedenim rješenjem nije zadovoljan. Tek onda ako po pravosnažnom rješenju tuženog kojim bi bilo apelantu priznato pravo na starosnu penziju za period počev od 10. jula 2008. godine do 13. jula 2009. godine, te ako mu tada tuženi ne bi isplatio takav iznos onda bi apelant eventualno mogao uspjeti u parničnom postupku pred nadležnim sudom. Međutim, kako u predmetnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao osnov potraživanja tj. da mu pripada pravo na starosnu penziju za period od 10. jula 2008. godine do 13. jula 2009. godine prvostepeni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan.

5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 71 0 P 093365 12 od 12. aprila 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je tuženi postupak priznanja prava na penziju sproveo u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i konačnim rješenjem od 27. avgusta 2009. godine utvrdio da apelantu ne pripada pravo na starosnu penziju za utuženi period. Po mišljenju Okružnog suda ispravno je prvostepeni sud zaključio da je apelant valjanost ovog rješenja donesenog u upravnom postupku mogao osporavati ulaganjem pravnog lijeka pred tim organom uprave ili pokretanjem upravnog spora pred nadležnim sudom u roku i na način propisan relevantnim zakonskim odredbama.

7. Okružni sud je naveo da cijeneći postavljeni tužbeni zahtjev tj. činjenice i dokaze na kojima apelant temelji zahtjev za isplatu duga pravilnim se ukazuje utvrđenje prvostepenog suda da apelant u predmetnoj parnici nije dokazao osnov potraživanja odnosno da nije dokazao da mu pripada pravo na isplatu duga za neisplaćene penzije za traženi period. Po mišljenju drugostepenog suda pravilno prvostepeni sud obrazlaže da je za osnovanost takvog potraživanja bilo potrebno dokazati da je apelantu u spornom periodu bilo priznato pravo na starosnu penziju koje bi proizlazilo iz pravosnažnog rješenja tuženog o priznanju takvog prava i na kome bi se temeljila obaveza tuženog za isplatu duga.

8. Istaknuto je da u nedostatku takvog pravnog osnova i kod činjenice da je apelant konačnim rješenjem tuženog odbijen sa zahtjevom za priznavanje prava na starosnu penziju za utuženi period pravilno je zaključiti da apelantu ne pripada pravo na isplatu duga po osnovu neisplaćenih penzija za period od 10. jula 2008. godine do 14. jula 2009. godine jer nije dokazao osnovanost takvog potraživanja u smislu odredbe člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao ni u smislu odredbe člana 262. stav 2. u vezi sa članom 155. ZOO. Također po mišljenju drugostepenog suda nema osnova da se tužbenom zahtjevu udovolji i na osnovu neosnovanog obogaćenja u smislu odredbe člana 210. ZOO.

9. Okružni sud je istakao da pravni stavovi izraženi odluci Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne mogu biti od uticaja na drugačiju odluku parničnog suda u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i predmet ove parnice u kojoj se traži isplata duga.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da protiv rješenja tuženog od 27. avgusta 2009. godine nije podnio žalbu budući da je znao praksu koju je zauzeo po tom pitanju Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) u svojoj presudi broj Uvl- 101/05 od 23. maja 2007. godine. Ističe da je navedena praksa Vrhovnog suda bila relevantna sve dok Ustavni sud nije donio svoju odluku broj AP 2198/07 od 22. oktobra 2009. godine kojom je ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda (predmet osporavanja apelacijom su bile odluke donesene u upravnom postupku i sporu u vezi priznavanja apelantovog prava na starosnu penziju, kao i odluka Vrhovnog suda RS donesena povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama naglasili da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na postupak isplate duga po osnovu neisplaćenih penzija za utuženi period, te da apelant u predmetnom postupku nije dokazao osnov takvog potraživanja odnosno nije dokazao da mu za utuženi period u skladu sa relevantnim propisima pripada pravo na starosnu penziju. Navedeno iz razloga što apelantu rješenjem tuženog od 27. avgusta 2009. godine nije priznato pravo na starosnu penziju za utuženi period. Također, od strane redovnih sudova je obrazloženo zbog čega se na konkretan slučaj ne može primijeniti odluka Ustavnog suda broj AP 2198/07 na koju se apelant pozvao u predmetnom postupku. S tim u vezi redovni sudovi su ukazali da apelant protiv rješenja tuženog od 27. avgusta 2009. godine nije ulagao odgovarajuće pravne lijekove (žalba, upravni spor) kao što je to bio slučaj u predmetu povodom kojeg je Ustavni sud donio odluku AP 2198/07, te da se stoga u predmetnom slučaju u kojem apelant tužbenim zahtjevom traži isplatu duga za neisplaćene penzije za utuženi period bez postojanja osnova za takvo potraživanje nije mogla primijeniti navedena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/13 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio