Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5522/15 (K. Š.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5522/15

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5522/15, rješavajući apelaciju Kate Šarić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) i članka 64. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Kate Šarić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016040 15 Gži od 19. studenog 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 016040 11-I od 7. srpnja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na dom i imovinu iz članka II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kate Šarić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016040 15 Gži od 19. studenog 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 016040 11-I od 7. srpnja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Na temelju članka 64. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 5522/15 od 17. veljače 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kata Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 15. prosinca 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016040 15 Gži od 19. studenog 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 016040 11-I od 7. srpnja 2015. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o dosudi). Apelantica je, također, tražila od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom se „neće provoditi postupak predaje u posjed nepokretnosti koja je predmet prinudnog izvršenja, do donošenja odluke po apelaciji“. Apelantica je, na zahtjev Ustavnog suda, 31. prosinca 2015. godine dopunila apelaciju, dostavivši Ustavnom sudu osporene odluke.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev usvojio, te izvršenje Rješenja broj 58 0 P 016040 11-I od 7. srpnja 2015. godine odložio do donošenja konačne odluke Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 5522/15 od 17. veljače 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražitelja izvršenja Mehmeda Mušića (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) kao druge strane u postupku, zatraženo je 5. veljače 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelj izvršenja su 10., 11. i 15. veljače 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju.

5. Ustavni sud je 15. veljače 2016. godine od Kantonalnog suda zatražio dostavu kompletnog spisa broj 58 0 P 016040 15 GŽi radi uvida, koji je taj sud dostavio 19. veljače 2016. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, odgovora Općinskog i Kantonalnog suda, te uvida u kompletan spis broj 58 0 P 016040 15 GŽi koji je Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud mogu se sumirati na sljedeći način. Uvodne napomene

7. Prije iznošenja činjenica vezanih za osporene odluke, Ustavni sud napominje da je izvršnom postupku, u kojem su donesena osporena rješenja, prethodio parnični postupak koji je okončan Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016040 06 P od 27. ožujka 2009. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 P 016040 09 Gž od 17. ožujka 2011. godine. Naime, Općinski sud je, odlučujući o tužbi apelantičinog supruga Bariše Šarića, koji je u tijeku tog postupka preminuo, nakon čega su apelantica, te njezina djeca Franjo Šarić, Ankica Kurtović rođ. Šarić, Stana Šarić i Ante Šarić (u daljnjem tekstu: apelantičina djeca ili drugi) kao njegovi zakonski nasljednici preuzeli postupak protiv tražitelja izvršenja kao tuženog, radi predaje u posjed, donio Presudu broj 07 58 P 016040 06 P od 27. ožujka 2009. godine. Tom presudom je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev koji je glasio: „Dužan je tuženi predati tužiteljima u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnina označenih kao k. č. br. 1226/2 i 1210/3 upisanih u k. o. Drežnica, širine 3,5 metara i dužine 20 metara, […] te naknadi troškove postupka […] ( stavak I izreke).“ Odlučeno je da je „dužna tužiteljica tražiocu izvršenja naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.422,60 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja“ (stavak II izreke). Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je utemeljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantice i drugih u odnosu na nekretninu označenu kao k. č. broj 1210/3, dok je u odnosu na nekretninu označenu kao k. č. broj 1226/2, za koju je navedeno da se na njoj prednik tužitelja vodi kao suvlasnik s dijelom od ¼, utvrđeno da je tuženi koristi kao prolaz do svoje nekretnine, da se ona ne nalazi u njegovu posjedu, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za sudsku zaštitu u smislu odredaba članka 43. Zakona o vlasničkim odnosima. Odlučujući o reviziji apelantice i drugih, izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 P 016040 09 Gž od 17. ožujka 2011. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 016040 11 Rev od 1. studenog 2012. godine reviziju odbio. Istom presudom odbijen je i zahtjev apelantice i drugih za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke.

8. Nadalje, tražitelj izvršenja je 28. travnja 2011. godine podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 07 58 P 016040 06 P od 27. ožujka 2009. godine radi naplate novčanog potraživanja protiv apelantice i drugih kao izvršenika. Tražitelj izvršenja je 17. listopada 2011. godine, 21. veljače, 21. ožujka, 25. svibnja i 19. listopada 2012. godine od Općinskog suda tražio postupanje po podnesenom prijedlogu, koji je Općinski sud prihvatio i donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 P 016040 11 I tek 19. studenog 2012. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 19. studenog 2012. godine). Općinski sud je dozvolio da se izvršenje provede na nekretnini – stanu koji se nalazi u Mostaru u Ulici Vukovarska broj 1, upisanom u KPU broj 4810 KPU k. o. Mostar, površine 52 m (u daljnjem tekstu: predmetni stan), „u vlasništvu izvršenika“. Općinski sud je rješenje od 19. studenog 2012. godine dostavio apelantici i drugim izvršenicima 1. prosinca 2012. godine na adresu predmetnog stana. U svezi s dostavom navedenog rješenja, Ustavni sud konstatira da je apelantica 1. prosinca 2012. godine osobno potpisala dostavnicu o prijemu rješenja od 19. studenog 2012. godine. Nakon toga, protiv rješenja od 19. studenog 2012. godine „obitelj Šarić“ je 17. prosinca 2012. godine izjavila prigovor (koji je naslovljen kao priziv). Dalje, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom spisu, pored navedenog prigovora, nalazi koverta na kojoj se nalazi RR oznaka (preporučena pošiljka), te prijemni pečat pošte od 14. prosinca 2012. godine i da je na poleđini evidentirano da prigovor podnosi Ante Šarić, mada je na pismenu evidentiran datum 17. prosinca 2012. godine. Općinski sud je 16. kolovoza 2013. godine donio rješenje broj 58 0 P 016040 11 I kojim je prigovor odbacio kao nepravodoban. Navedeno rješenje apelantici i drugim izvršenicima je uručeno putem kurira 11. rujna 2013. godine i protiv tog rješenja nije izjavljen priziv. U međuvremenu, tražitelj izvršenja je u šest navrata (11. ožujka, 6. svibnja, 5. lipnja, 16. rujna, 21. listopada i 17. prosinca 2013. godine) od Općinskog suda tražio postupanje u predmetu.

9. Nakon pravomoćnosti i izvršnosti rješenja od 19. studenog 2012. godine Općinski sud je donio zaključak od 11. prosinca 2012. godine kojim je odredio zabilježbu rješenja od 19. studenog 2012. godine u zemljišnim knjigama, koja je upisana u zemljišnim knjigama Rješenjem broj DnI.976/12 od 14. prosinca 2012. godine.

10. Općinski sud je apelantici i drugim izvršenicima 18. veljače 2014. godine uručio poziv kojim su pozvani da se izjasne o predloženom vještaku za procjenu vrijednosti nekretnine. Apelantica je 25. veljače 2014. godine Općinskom sudu predala pismeno u kojem je navela da se „nikako ne slažu da se izvrši procjena nekretnine“, te da je to „suludo“.

11. Općinski sud je 6. ožujka 2014. godine donio zaključak o utvrđivanju vrijednosti nekretnine koji je apelantici uručen 12. ožujka 2014. godine. Vještak građevinske struke je, nakon uvida na licu mjesta, 17. ožujka 2014. godine sačinio nalaz o procjeni predmetnog stana, te je zaključio da je prometna vrijednost tog stana na dan sačinjavanja nalaza iznos od 49.243,19 KM. Nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke apelantici je uručen 31. ožujka 2014. godine.

12. Ustavni sud konstatira da je tražitelj izvršenja 5. svibnja 2014. godine Općinskom sudu dostavio podnesak u kome obavještava sud „da je sa izvršenikom postigao sporazum oko načina izmirenja duga, pa iz tih razloga predlaže da se izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari odloži do 30. juna 2014. godine“. Nakon toga, tražitelj izvršenja je 3. srpnja 2014. godine obavijestio sud da „izvršenici nisu postupili po sporazumu“, te je predložio da se predmet uzme u daljnji rad. Tražitelj izvršenja je podnescima od 18. kolovoza i 21. listopada 2014. godine, te 27. veljače, 13. ožujka, 6. i 15. travnja 2015. godine tražio od suda da uzme predmet u rad i odredi prvo ročište za prodaju predmetnog stana.

13. Zaključkom o prodaji nekretnina od 19. svibnja 2015. godine, koji je objavljen na oglasnoj ploči Općinskog suda istog dana, određena je prva prodaja predmetnog stana za 26. lipnja 2015. godine.

14. Ustavni sud konstatira da iz dostavljenog spisa proizlazi da je zaključak o prodaji nekretnine od 19. svibnja 2015. godine apelantici i drugim izvršenicima poslan preporučenom pošiljkom na adresu predmetnog stana, ali je na pošiljkama 21. svibnja 2015. godine evidentirano da primatelji nisu zatečeni na adresi, te je na vrata stana pribijena obavijest za podizanje pismena 25. svibnja 2015. godine, ali da nitko nije postupio po toj obavijesti. Osim toga, Općinski sud je zaključak o prodaji nekretnine od 19. svibnja 2015. godine istog dana stavio i na oglasnu ploču suda na kojoj je bio do 3. lipnja 2015. godine, čime se prema zakonu smatra da je dostavljen apelantici i drugim izvršenicima. Također, navedeni zaključak je dostavljen apelantici i drugim izvršenicima i preporučenom pošiljkom 29. svibnja 2015. godine.

15. Ustavni sud konstatira da iz zapisnika s ročišta o javnoj prodaji predmetnog stana, održanog 26. lipnja 2015. godine, proizlazi da su na ročištu bili prisutni apelantica i drugi izvršenici (izuzev Franje Šarića za koga je konstatirano da je uredno obaviješten). Tom prilikom je Općinski sud konstatirao da je od z. k. ureda dobio traženi službeni podatak (z. k. izvadak) da je predmetni stan u vlasništvu apelantice 1/1. Konstatirano je da iz uvida u sudski spis i nalaz vještaka o procjeni predmetnog stana proizlazi da je taj stan u suvlasništvu apelantice i drugih izvršenika, a iz dostavljenog z. k. izvatka da je u vlasništvu apelantice 1/1, pa je stoga Općinski sud pozvao tražitelja izvršenja da u tom kontekstu uredi prijedlog za izvršenje, te je nakon uređenog prijedloga za izvršenje donesen zaključak da se prijedlog za izvršenje uređuje i da se kao izvršenik označava samo apelantica. Nadalje, na održanom ročištu Općinski sud je konstatirao da se predmetni stan ne može prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti, da se tražitelj izvršenja neće pojaviti kao kupac, te da se, osim V. M., više nijedna osoba nije pojavila na ročištu za javno nadmetanje. Potom je predmetni stan prodat kupcu V. M. za ponuđeni iznos od 25.000,00 KM. Sačinjeni zapisnik je pročitan prisutnima i oni nisu imali primjedbi, te su ga vlastoručno potpisali, uključujući i apelanticu. Nakon završenog ročišta donesen je zaključak o prodaji predmetnog stana najboljem ponuđaču za iznos od 25.000.00 KM, što je u skladu s člankom 89. stavak 2. ZlP-a, te je doneseni zaključak taj dan objavljen na oglasnoj ploči Općinskog suda u skladu s člankom 90. stavak 6. ZlP-a. Postupak nakon prodaje predmetnog stana - osporene odluke

16. Nakon prodaje predmetnog stana, Općinski sud je 7. srpnja 2015. godine donio rješenje o dosudi. Tim rješenjem je odlučeno da se predmetni stan, dotadašnje vlasništvo apelantice, dosuđuje kupcu V. M. (stavak I izreke rješenja). Određena je predaja u posjed predmetnog stana iz stavka 1. tog rješenja V. M. kao kupcu (stavak II izreke rješenja). Određeno je da će se po pravomoćnosti rješenja upisati pravo vlasništva na predmetnom stanu u korist V. M. s dijelom 1/1 u odgovarajućem podulošku, te da će tu uknjižbu provesti Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda (stavak III izreke rješenja). Osim toga, određeno je brisanje zabilježbe rješenja od 19. studenog 2012. godine, koje će izvršiti Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda.

17. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na prvoj javnoj prodaji predmetni stan prodan kupcu V. M. kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 25.000,00 KM, te da je V. M. 1. srpnja 2015. godine na depozitni račun suda uplatila kupoprodajnu cijenu. Navedeno je da je predmetno rješenje doneseno u skladu s odredbama članka 93. stavak 1. ZIP-a, kojim je propisano da sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu nakon polaganja cijene, a stavkom 2. istog članka da sud rješenjem određuje da se nekretnina preda kupcu, Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis promjene prava vlasništva i da briše prava trećih osoba, ukoliko postoje.

18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 016040 15 Gži od 19. studenog 2015. godine odbio kao neutemeljen apelantičin priziv i potvrdio rješenje o dosudi od 7. srpnja 2015. godine. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini prizivni navodi da nije bila upoznata s radnjama prvostupanjskog suda o prodaji njezina stana. U svezi s tim je navedeno da iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je Općinski sud, rješenjem od 19. studenog 2012. godine, dozvolio izvršenje na predmetnom stanu, koji je apelantičino vlasništvo, radi naplate novčanog potraživanja tražitelja izvršenja. Navedeno je da je nakon pravomoćnosti i izvršnosti rješenja od 19. studenog 2012. godine (rješenjem od 16. kolovoza 2013. godine apelantičin prigovor je odbačen kao nepravodoban) sud pristupio utvrđivanju vrijednosti predmetnog stana. Vrijednost predmetnog stana je utvrđena na temelju članka 80. stavak 3. ZIP-a i prema nalazu vještaka građevinske struke iz ožujka 2014. godine u vrijeme izvršene procjene iznosila je 49.243,19 KM. Zaključkom o prodaji nekretnina od 19. svibnja 2015. godine, koji je objavljen na oglasnoj ploči suda istog dana, određena je prva prodaja predmetnog stana za 26. lipnja 2015. godine. Iz zapisnika o održanoj prvoj javnoj prodaji vidljivo je da je apelantica kao izvršenik bila prisutna kada je predmetni stan prodan najboljem ponuđaču. Zaključkom o prodaji od 26. lipnja 2015. godine određeno je da je nekretnina prodana kupcu V. M. kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 25.000,00 KM, a postignuta cijena je utemeljena na odredbi članka 89. stavak 2. ZlP-a iz kojih razloga su neutemeljeni apelantičini prizivni navodi da nije bila upoznata s radnjama prvostupanjskog suda o prodaji njezina stana.

19. I Kantonalni sud je podsjetio da se u spisu nalazi podnesak tražitelja izvršenja od 5. svibnja 2014. godine kojim predlaže da se izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari odloži do 30. lipnja 2014. godine jer je s apelanticom postignut sporazum oko načina izmirenja duga, kao i podnesak od 3. srpnja 2014. godine kojim tražitelj izvršenja predlaže sudu da donese zaključak kojim se određuje ročište za prvu prodaju stana koji je predmet izvršnog postupka jer apelantica nije postupila po postignutom sporazumu. Zaključak o prodaji predmetnog stana od 26. lipnja 2015. godine objavljen je na oglasnoj ploči suda u smislu odredbe članka 90. stavak 6. ZlP-a, kojom je propisano da o prodaji nekretnine najpovoljnijem ponuđaču sud donosi pisani zaključak koji se objavljuje na sudskoj ploči, dok je stavkom 7. propisano da se smatra da je zaključak iz stavka 6. ovog članka dostavljen svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju istekom trećeg dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj ploči. Navedeno je da je Općinski sud, prilikom donošenja rješenja od 7. srpnja 2015. godine, pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe članka 93. ZlP-a.

20. Kantonalni sud je konstatirao da je točno da je kupac predmetnog stana V. M. uposlenica Općinskog suda, ali da iz stanja spisa predmeta proizlazi da ona nije službeno sudjelovala u postupku prodaje spornog stana, tako da se na nju ne odnosi ograničenje kupnje stana koje ima u vidu odredba članka 88. ZIP-a. Također, Kantonalni sud je ukazao da u odredbama ZIP-a nije propisana mogućnost izjavljivanja bilo kakvih pravnih lijekova protiv zaključaka kojima se, između ostalog, odlučuje o načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine, određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje (čl. 80. i 82. ZlP-a), sve u cilju efikasnosti izvršnog postupka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke, primjenom odredbe članka 235. stavak 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Postupak nakon donošenja osporenih rješenja

21. Općinski sud je 17. prosinca 2015. godine donio rješenje o namirenju koje je apelantici uručeno istog dana. Tim rješenjem je, između ostalog, odlučeno da se iz iznosa od 25.000,00 KM tražitelj izvršenja namiruje u cijelosti, i to za troškove izvršnog postupka u iznosu od 760,80 KM, zakonsku zateznu kamatu na glavni dug u iznosu od 3.318,04 KM i dug po glavnici u iznosu od 4.422,60KM, odnosno u ukupnom iznosu od 8.501,44 KM. Također, odlučeno je da se višak prodajne cijene u iznosu od 16.498,56 KM preda apelantici nakon pravomoćnosti rješenja.

22. Apelantica je 23. prosinca 2015. godine protiv rješenja o namirenju izjavila priziv, pa je Općinski sud nakon provedene procedure cijeli spis 15. siječnja 2016. godine dostavio Kantonalnom sudu na daljnje postupanje.

23. Iz spisa redovitog suda proizlazi da je Općinski sud 29. prosinca 2015. godine donio zaključak broj 58 0 P 016040 11 I kojim je, na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi od 7. srpnja 2015. godine, zakazao iseljenje apelantice iz predmetnog stana za 27. siječnja 2016. godine. Određeno je da će izvršenje provesti sudski izvršitelji koji će, nakon iseljenja apelantice, predmetni stan predati kupcu V. M. u posjed u skladu s odredbama članka 203. stavak 1. ZIP-a. Apelantici je predmetni zaključak dostavljen 31. prosinca 2015. godine.

24. Prema informacijama kojim raspolaže Ustavni sud postupak iseljenja apelantice iz predmetnog stana 27. siječnja 2016. godine nije izvršen.

25. Također, Ustavni sud konstatira da iz dostavljenog spisa proizlazi da je Općinski sud, iz razloga što je predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na postupanje po apelantičinom prizivu, formirao „predspis radi provođenja izvršne radnje ispražnjenja i predaje u posjed nekretnine po pravomoćnom rješenju o dosudi od 7. jula 2015. godine“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da je njezina pravna neukost i nemogućnost angažiranja pravne pomoći zbog lošeg materijalnog stanja iskorištena da bi se uposlenici Općinskog suda „u nezakonito provedenoj proceduri i za minimalne novce“ omogućila kupnja stana koji predstavlja apelantičin jedini dom. Ističe da je, kao stranka u izvršnom postupku, primila tek posljednje rješenje Kantonalnog suda od 19. studenog 2015. godine, a niti jedan drugi akt iz cijelog provedenog postupka nije joj dostavljen. Ukazuje da je zamolila punomoćnika tražitelja izvršenja da traži odlaganje izvršenja do „30. juna 2015. godine kako bi u tom razdoblju iznašla pozajmicu radi uplate dugovanja, koji je to i uradio podneskom od 5. maja 2015. godine“ i tražio odlaganje, koje je Općinski sud „apsolutno i namjerno zanemario“. Ističe da se ni u jednom aktu (koji posjeduje) ne spominje iznos potraživanja tražitelja izvršenja zbog kojeg je ostala bez krova nad glavom, niti se uopće zna je li isti iznos izmiren tražitelju izvršenja (o čemu je sud bio dužan donijeti rješenje odmah po donošenju rješenja o dosudi stana). Budući da je, kako navodi „imala namjeru ispuniti dugovanje tražitelju izvršenja dobrovoljnom uplatom u čemu je onemogućena nezakonitim postupanjem suda“, to su joj zbog povrede prava na pravično suđenje povrijeđeni pravo na imovinu i pravo na dom. Nadalje, navodi da je ona umirovljenica s mirovinom od 268,00 KM, da živi u zajedničkom kućanstvu sa svojom punoljetnom nezaposlenom djecom. Apelantica smatra da je „očigledno“ došlo do povrede njezinih temeljnih ljudskih prava, a kako je u jako lošoj materijalnoj situaciji i nema mogućnosti sebi bilo gdje drugdje osigurati smještaj, predlaže da se do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji donese privremena mjera kojom će se usvojiti njezin zahtjev te se „neće provoditi postupak predaje u posjed nepokretnosti koja je predmet prinudnog izvršenja – predmetnog stana, do donošenja odluke po apelaciji.“

b) Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli činjenice opisane u uvodnim napomenama ove odluke. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba izvršnog postupka i iz razloga koji su navedeni u rješenju. Također, Općinski sud je u svom odgovoru istaknuo da je apelantica dobivala sve sudske odluke, da joj nije uskraćeno pravo pristupa sudu i sudjelovanja u postupku potpuno ravnopravno u odnosu na drugu stranku, te da joj nije uskraćeno pravo na izjavljivanje pravnog lijeka, kao ni odluke po tom pravnom lijeku. Predložili su da se apelacija i prijedlog za donošenje privremene mjere odbiju kao neutemeljeni.

28. Tražitelj izvršenja je naveo da je apelantica uredno zaprimala akte Općinskog suda jer je od njegovog punomoćnika tražila da odloži izvršenje, te da je izvršni postupak pokrenut 28. travnja 2011. godine iz čega proizlazi da je apelantica imala sasvim dovoljno vremena da izmiri potraživanja sudionika u postupku. Konačno, navedeno je da apelantica ima izgrađenu obiteljsku kuću na nekretnini koja je bila predmetom parničnog postupka, tako da nisu točni apelacijski navodi da apelantica nije u mogućnosti sebi i svojoj obitelji osigurati smještaj.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1. stavak 1.

Sadržaj Zakona (1) Ovim zakonom uređuje se postupak po kojemu sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) provode prinudno ostvarenje tražbine na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (u daljnjem tekstu: ovršni postupak), ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Članak 6. stavak 2.

Sredstva i predmet ovrhe (2) Predmetom ovrhe su stvari i prava nad kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine.

Članak 7.

Izuzimanje od ovrhe (1) Predmetom ovrhe ne mogu biti stvari izvan prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva.

(2) Predmetom ovrhe ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.

Članak 8. stavak 1.

Ograničenje sredstava i predmeta ovrhe (1) Sud rješenjem određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu.

Članak 12.

Pravni lijekovi (1) Redoviti pravni lijekovi u ovršnom postupku su prigovor i priziv, osim ako ovim zakonom nisu isključeni.

(2) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju može se iskazati prigovor, a priziv kada je to ovim zakonom određeno.

(3) Prigovor se iskazuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje.

4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se iskazati priziv u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O prizivu odlučuje sud drugog stupnja.

(5) Prigovor i priziv ne zaustavljaju tijek ovršnog postupka, ali se namira tražitelja ovrhe odlaže do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. [...].

(6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek.

Članak 13. točka 1 Ovršnost i pravomoćnost (1) Rješenje protiv kojega nije iskazan u roku prigovor, postaje ovršno i pravomoćno.. Članak 14.

Izvanredni pravni lijekovi i povrat u pređašnje stanje (1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u postupku ovrhe nije dopušteno ulaganje izvanrednih pravnih lijekova.

(2) Povrat u pređašnje stanje dopušten je samo uslijed propuštanja roka za prigovor i priziv na ovršno rješenje o ovrsi.

Članak 21. st. 1. i 3.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacijski odnosi.

Članak 40. stavak 1.

Dostava rješenja o ovrsi (1) Rješenje o ovrsi dostavlja se tražitelju ovrhe i ovršeniku. [...].

Članak 46. st. 1. i 3.

Prigovor (1) Rješenje o ovrsi može se pobijati prigovorom.

(3) Rješenje kojime je prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen tražitelj ovrhe može pobijati samo prizivom.

Članak 68.

Ovršne radnje Ovrha nad nepokretnostima provodi se ubilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirom tražitelja ovrhe iz iznosa dobivenog prodajom.

Članak 71.

Promjena predmeta ovrhe (1) Ovršenik može u roku od tri dana od dana dostave rješenja o ovrsi predložiti određivanje ovrhe na drugom predmetu ovrhe. Uz prijedlog ovršenik je dužan podnijeti dokaz o svojemu pravu na drugom predmetu ovrhe na temelju kojeg je na tom predmetu moguće odrediti ovrhu protiv ovršenika.

(2) Sud će prijedlog dostaviti tražitelju ovrhe koji se o njemu može očitovati u roku od tri dana od dana dostave. U tom roku tražitelj ovrhe može postaviti zahtjev za naknadu troškova započetog postupka ovrhe nad nepokretnostima, te zatražiti davanje osiguranja za naknadu štete koju bi mogao trpjeti uslijed promjene predmeta ovrhe. [...] (4) Sud može prihvatiti prijedlog ako ovršenik učini vjerojatnim da:

1) bi ovrha nad nepokretnosti na kojoj je ono predloženo za njega bilo osobito nepovoljno, 2) iz opravdanih razloga nije sam mogao unovčiti predmet koji predlaže kao novi predmet ovrhe i dobivenim sredstvima namiriti tražitelja ovrhe, 3) bi se tražbina tražitelja ovrhe mogla u cijelosti namiriti iz drugog predloženog predmeta ovrhe.

(5) Sud će rješenjem odbiti prijedlog za promjenu predmeta ovrhe ako ocijeni kako bi se uslijed toga ovrha znatnije oduljila ili otežala, odnosno ako bi tražitelj ovrhe zbog toga mogao trpiti znatniju štetu.

[...] Članak 72. st. 1., 2.i 3.

Ubilježba ovrhe (1) Čim donese rješenje o ovrsi sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježba ovrhe.

(2) Tom ubilježbom tražitelj ovrhe stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nepokretnosti (pravo na namiru), a osoba koja nakon upisane ubilježbe ovrhe stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namiru tražitelja ovrhe, stečenog tom ubilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tijekom ovršnoga postupka ne sprečava nastavljanje toga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. [...] Članak 80. st. 1., 2. i 3.

Način utvrđivanja vrijednosti (1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će odlučiti zaključkom odmah nakon donošenja rješenje o ovrsi. Ako je to potrebno, sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa strankama.

(2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupit će se nakon što rješenje o ovrsi postane ovršno, ali i prije toga ako tražitelj ovrhe to predloži, unaprijed osigura za to potrebna sredstva i iskaže kako će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i u slučaju da ovrha bude obustavljena.

(3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na temelju procjene vještaka i drugih činjenica u visini njezine tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodit će se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i nakon prodaje.

Članak 82. st. 1., 3. i 6.

Zaključak o prodaji (1) Nakon sprovedbe postupka za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti, kojime se utvrđuje vrijednost nepokretnosti i određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

(3) Zaključak o prodaji objavljuje se na oglasnoj ploči suda i po ocjeni suda na drugi odgovarajući način.

(6) Zaključak o prodaji dostavlja se strankama, osobama koja imaju prvenstveno pravo namire ili pravo namire istoga ranga kao i tražitelj ovrhe, osobama koje imaju upisano ili zakonsko pravo preče kupnje i nadležnom organu poreske uprave.

Članak 87. stavak 1.

Jedan ponuđač (1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kada nazoči samo jedan ponuđač.

Članak 88.

Tko ne može biti kupac Kupac ne može biti sudac ili druga osoba koje službeno sudjeluje u postupku prodaje, njihov supružnik i s njima povezane osobe (preci, potomci, braća i sestre i njihovi supružnici), ovršenik i njegov supružnik, a ni osoba koja po zakonu ne može steći nepokretnost koja je predmetom ovrhe.

Članak 89.st. 2., 4 i 5.

Prodajna cijena (2) Na prvome se ročištu za javnu dražbu ne može nepokretnost prodati ispod polovice utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovice utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(4) Na drugome ročištu nepokretnost ne može biti prodana za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugome ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugome ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojemu nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

Članak 90. st. 2., 5., 6. i 7.

Ročište za nadmetanje i prodaja (2) Nakon što utvrdi da je udovoljeno uvjetima za održavanje ročišta za dražbu, sud objavljuje pristupanje dražbi.

(5) Nakon zaključenja dražbe utvrđuje se popis ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i kako je nepokretnost prodana najpovoljnijem ponuđaču, ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti.

(6) O prodaji nepokretnosti najpovoljnijem ponuđaču sud donosi pisani zaključak koji se objavljuje na sudskoj ploči.

(7) Smatrat će se da je zaključak iz stavka 6. ovog članka dostavljen svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u dražbi istjekom trećega dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj ploči.

Članak 92.

Polaganje cijene (1) Ponuđač sa najvišom ponudom na ročištu plaća ukupnu prodajnu cijenu umanjenu za položeno osiguranje, polaganjem cijene sudu u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti dulji od 30 dana od dana objave zaključka iz stavka 6. članka 90. ovoga zakona na sudskoj ploči.

Članak 93.

Predaja nepokretnosti kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu upisivanje promjene prava vlasništva te brisanje prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dopušten prigovor, ali se može izjaviti priziv. (4) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka objavljuje se na oglasnoj ploči. Istjekom trećega dana od dana isticanja na oglasnoj ploči cijeni se da je rješenje dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u dražbi.

Članak 94.

Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o ovrsi nakon provedbe rješenja o dosudi nepokretnosti nema utjecaja na pravo vlasništva kupca, stečeno po odredbama članka 93. ovog zakona.

Članak 96.

Kad se pristupa namirenju Sud pristupa namirenju tražitelja ovrhe odmah nakon donošenja rješenja o dosudi. Članak 97. st. 1 i 2.

Osobe koje se namiruju (1) Iz prodajne cijene namiruju se tražitelji ovrhe na čiji je prijedlog određena ovrha, [...].

(2) Višak prodajne cijene koji ostane nakon namirenja osoba iz stavka 1. ovoga članka predat će se ovršeniku ako tomu nema smetnji.

Članak 110.

Gubitak prava na posjed nepokretnosti Prodajom nepokretnosti ovršenik gubi pravo posjeda nepokretnosti i dužan ju je predati kupcu odmah nakon dostave rješenja o dosudi nepokretnosti, ako zakonom ili u sporazumu s kupcem nije drugačije određeno.

Članak 111.

Iseljenje ovršenika (1) Nakon što donese rješenje o dosudi nepokretnosti sud će, na zahtjev kupca, naložiti zaključkom ispražnjenje nepokretnosti i predaju kupcu.

(2) Ovrha iz stavka 1. ovoga članka provodi se po pravilima ovoga zakona o ovrsi ispražnjenjem i predajom nepokretnosti.

(3) U ovršnom postupku iz stavka 2. ovoga člana kupac stječe položaj tražitelja ovrhe podnošenjem prijedloga iz stavka 2. ovoga članka.

VI.Dopustivost

30. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

32. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

33. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelantica eksplicitno osporava rješenja (o dosudi) koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantičinog prava i obveza u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, točka 40.) podržao praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava glede toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koja se tiču podnositelja apelacije (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

35. U konkretnom slučaju apelantičine obveze su utvrđene na temelju pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 07 58 P 016040 06 P od 27. ožujka 2009. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 P 016040 09 Gž od 17. ožujka 2011. godine. Dakle, u tom postupku je odlučivano jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za dozvolu prinudnog izvršenja osporenih presuda. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelantice“, budući da su ona utvrđena u prethodno pravomoćno okončanom parničnom postupku u kojem je apelantica bila u procesnom položaju tužitelja, te koji je u konačnici završen tako što je u cijelosti odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, uz obvezu apelantice i drugih da naknade troškove postupka tražitelju izvršenja. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 19. studenog 2015. godine ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelantičine navode o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na dom i imovinu

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 016040 15 Gži od 19. studenog 2015. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelantica je primila 30. studenog 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. prosinca 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.

k) Pravo na imovinu.

40. Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

41. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

42. Prije razmatranja apelantičinih navoda o povredi prava na dom i imovinu, Ustavni sud će ukazati na određena pravila koja proizlaze iz odredaba ZIP-a koja su relevantna za konkretni predmet. Naime, Ustavni sud ukazuje da su odredbama ZIP-a uređena pravila po kojima sudovi provode prinudno ostvarivanje potraživanja na temelju izvršnih isprava (članak 1. stavak 1.). Nadalje, da se sudski izvršni postupak provodi kada je, u pravilu, kao što je slučaj i u konkretnom predmetu, u drugom postupku utvrđena tražbina koju povjerilac iz tog postupka nije ostvario. Dakle, svrha izvršnog sudskog postupka je prinudna naplata duga nastalog iz prethodno vođenog postupka, koji dužnik nije dobrovoljno platio u paricionom roku određenom u izvršnoj ispravi. Također, Ustavni sud ukazuje da je tim zakonom propisano da su „predmet izvršenja stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja“ (članak 6. stavak 2.) te da je odredbama članka 7. propisano da „predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva zatim objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene“. Nadalje, da je odredbama članka 8. stavak 1. propisano da sud određuje „izvršenje na onim predmetima koji su navedeni u prijedlogu za izvršenje“, dakle da tražitelj izvršenja ima dispoziciju odrediti predmet na kojem će se izvršenje provesti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da predmet izvršenja radi novčane tražbine može biti, između ostalog, i nekretnina, pokretne stvari, izvršenikova novčana tražbina, te da ni u jednoj odredbi ZIP-a, izuzev stvari koje su taksativno navedene u odredbama članka 7. tog zakona, nije propisano bilo kakvo pravilo da se daje prioritet bilo kojem od predmeta izvršenja. Neovisno od toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama članka 71. ZIP-a propisano da, u slučaju kada je predmet izvršenja nekretnina, izvršenik: „[...] može u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja. Uz prijedlog izvršenik je dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu izvršenja na temelju kojeg je na tom predmetu moguće odrediti izvršenje protiv izvršenika.“ Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da je apelantica mogla tražiti od suda promjenu predmeta izvršenja. Također, ovim člankom je propisano da o podnesenom prijedlogu odlučuje sud po pravilima propisanim tim člankom, kao i da bi donio rješenje o promjeni predmeta izvršenja mora biti ispunjen i uvjet da bi izvršenje na nekretnini za izvršenika bilo „naročito nepovoljno“, ali suština je, da ipak iz tih odredaba proizlazi mogućnost promjene predmeta izvršenja, pogotovu ako je riječ o nekretnini koja je u naravi stan u kojem izvršenik živi, te samim tim da predmet izvršenja ne mora biti nekretnina, odnosno ne mora biti upravo nekretnina koju je tražitelj izvršenja predložio.

43. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da postupak izvršenja čini stadij odlučivanja o predloženom izvršenju, te stadij provođenja izvršenja koji nastupa nakon što rješenje o izvršenju postane pravomoćno i izvršno, dakle nakon što izvršenik iscrpi mogućnosti podnošenja redovitih pravnih lijekova (članak 12. ZIP-a) ili mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor i priziv na izvršno rješenje o izvršenju (članak 14. stavak

2. ZIP-a). Ustavni sud ukazuje da se prigovor protiv rješenja o izvršenju izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja ako ZIP-om nije drugačije određeno (članak 12. stavak 3.). Nakon izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju sud pristupa drugoj fazi postupka izvršenja, odnosno stadiju provođenja. Stadij provođenja izvršenja na nekretnini se provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom (članak 68. ZIP-a).

44. Međutim, Ustavni sud zapaža, kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelantica u predmetnom postupku nije predlagala promjenu predmeta izvršenja u smislu članka 71. ZIP-a niti je pravodobno podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju niti priziv na rješenje kojim se odbacuje prigovor na rješenje o izvršenju u smislu članka 12. ZIP-a, niti je podnosila zahtjev za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za podnošenje prigovora na rješenje o izvršenju u smislu članka 14. ZIP-a.

Pravo na dom

45. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je osporenim odlukama došlo do povrede njezina prava na dom. Ustavni sud, prije razmatranja ovih navoda, primjećuje da se predmetni izvršni postupak vodio radi naplate novčanog duga utvrđenog pravomoćnom i izvršnom presudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o podnesenom prijedlogu za izvršenje odlučio rješenjem od 19. studenog 2012. godine i da je u tom rješenju dozvoljeno izvršenje na predmetnom stanu u vlasništvu apelantice. Dakle, donošenjem rješenja o izvršenju, formalno je došlo do miješanja u apelantičino pravo na dom. Međutim, budući da je apelantica propustila pravodobno izjaviti prigovor na rješenje od 19. studenog 2012. godine, ono je postalo (članak 13. točka 1. ZIP-

a) izvršno i pravomoćno, iz čega proizlazi da je apelantica propustila mogućnost te prigovore isticati u kasnijim fazama predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelantica 1. prosinca 2012. godine osobno potpisala dostavnicu o prijemu rješenja od 19. studenog 2012. godine. Nakon toga, protiv rješenja od 19. studenog 2012. godine „obitelj Šarić“ je 14. prosinca 2012. godine izjavila prigovor. Ustavni sud konstatira da je na koverti u kojoj je dostavljen prigovor na poleđini evidentirano da prigovor podnosi Ante Šarić. Dakle, iz navedenog proizlazi da je, isključivo zbog apelantičinog propusta da pravodobno izjavi prigovor na rješenje od 19. studenog 2012. godine u roku koji je istekao 9. prosinca 2012. godine, ona ostala bez mogućnosti da Općinski sud meritorno razmotri njezine navode koji se tiču eventualnih nepravilnosti u podnesenom prijedlogu za izvršenje, te druge navode koji se tiču eventualne povrede njezinih ljudskih prava.

46. Nadalje, Općinski sud je 16. kolovoza 2013. godine donio rješenje broj 58 0 P 016040 11 I kojim je prigovor odbacio kao nepravodoban. Navedeno rješenje apelantici i drugim izvršenicima je uručeno putem kurira 11. rujna 2013. godine i na to rješenje nije izjavljen priziv. Štoviše, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije koristila ni mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor, te eventualni zahtjev za promjenu predmeta izvršenja, što je u skladu s relevantnim odredbama (čl. 12., 14. i 71.) ZIP-a mogla učiniti. Također, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelacijskim navodima, tražitelj izvršenja, nakon dogovora s apelanticom, 5. svibnja 2014. godine Općinskom sudu predložio da se izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari odloži do 30. lipnja 2014. godine jer je s apelanticom postignut sporazum o načinu izmirenja duga. Međutim, tražitelj izvršenja je 3. srpnja 2014. godine predložio sudu da nastavi s izvršnim postupkom jer apelantica nije postupila po postignutom sporazumu.

47. Slijedom navedenog, a budući da apelantica smatra da je do kršenja njezina prava na dom došlo donošenjem rješenja o dosudi od 7. srpnja 2015. godine, koje je doneseno nakon prodaje predmetnog stana, Ustavni sud smatra da tim rješenjem nije došlo do miješanja u apelantičino pravo na dom nego je samo deklaratorno konstatirano da je izvršena prodaja predmetnog stana, te da se, posljedično tome, predmetni stan, dotadašnje vlasništvo apelantice, dosuđuje kupcu V. M. uz predaju u posjed i upis vlasništva na ime kupca. Do miješanja u apelantičino pravo na dom došlo je rješenjem o izvršenju od 19. studenog 2012. godine protiv kojeg apelantica nije iskoristila efektivne pravne lijekove koje je imala na raspolaganju, na koji način je propuštena mogućnost da se dalje pobija prodaja predmetnog stana jer je predmet u tom dijelu presuđena stvar (res iudicata). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnim specifičnim okolnostima zbog apelantičinih propusta, to jest neiscrpljivanja pravnih lijekova, njezini navodi o povredi prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije neutemeljeni. Međutim, navedeno ne sprječava Ustavni sud da dalje ispita je li prodaja predmetnog stana izvršena uz poštovanje apelantičinih ustavnih prava, konkretno je li prodaja izvršena u skladu s pravom na imovinu apelantice.

Pravo na imovinu

48. Apelantica, dakle, navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njezino pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelantičinih navoda glede povrede prava na imovinu utvrđivanje ima li apelantica imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te je li osporenim odlukama došlo do miješanja u njezino pravo na imovinu i ako jeste, je li ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelantičino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. studenog 2012. godine iz razloga navedenih u prethodnom dijelu ove odluke, u kojem su razmatrani apelantičini navodi o povredi prava na dom. Međutim, s obzirom na apelacijske navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava.

49. Prilikom razmatranja je li povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud, dakle, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetni stan u zemljišnim knjigama upisan kao apelantičino vlasništvo u skladu sa zakonom, te nesumnjivo predstavlja njezinu „imovinu“ u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

50. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala imovinu i da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantičinu imovinu u smislu drugog pravila iz stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

51. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. travnja 1979., serija A, broj 30., stavak 49. i Malone od 2. kolovoza 1984. godine, serija A, broj 82., st. 67. i 68.).

52. U svezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud izvršio prodaju predmetnog stana u postupku koji je proveo na temelju relevantnih odredaba ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nekretnina. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da je formalno-pravno sudska prodaja predmetnog stana započela donošenjem zaključka o prodaji nekretnine od 19. svibnja 2015. godine koji je objavljen na oglasnoj ploči Općinskog suda istog dana i kojim je određena prva prodaja predmetnog stana za 26. lipnja 2015. godine. Taj zaključak je sadržavao informacije o utvrđenoj vrijednosti nekretnine (49.243,19 KM), određivanju načina i uvjeta prodaje, uključujući cijenu po kojoj se nekretnina može prodati, rok u kojem je kupac dužan položiti cijenu, način prodaje, iznos osiguranja, rok u kojem mora biti dano, kod koga i kako mora biti dano, te vrijeme i mjesto prodaje. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je ročište za prvu prodaju javnim nadmetanjem održano na način propisan odredbama članka 90. st. 2., 5., 6. i 7. ZIP-a. Tim odredbama je propisano da sud, nakon što utvrdi da je udovoljeno uvjetima za održavanje ročišta za nadmetanje, objavljuje da se pristupa nadmetanju. Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nekretnina prodana najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti. Nadalje, iz zapisnika o prodaji nekretnina sa ročišta održanog 26. lipnja 2015. godine proizlazi da je na tom ročištu bila prisutna apelantica, da je ročištu za javno nadmetanje prisustvovao samo jedan ponuđač, te da je Općinski sud konstatirao da se predmetni stan ne može prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti, da se tražitelj izvršenja neće pojaviti kao kupac, te da se, osim V. M., više nijedna osoba nije pojavila na ročištu za javno nadmetanje, te da je V. M. ponudila iznos od 25.000,00 KM za kupnju predmetnog stana. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je člankom 87. stavak 1. ZIP-a propisano da će se ročište za javno nadmetanje održati i kad prisustvuje samo jedan ponuđač, a da je člankom 89. stavak 2. istog zakona određeno da na prvom ročištu za javno nadmetanje nekretnina ne može biti prodana ispod utvrđene vrijednosti, te da se početna ponuda za prvo ročište na iznos manji od utvrđene vrijednosti neće ni razmatrati. Shodno navedenoj odredbi, te imajući u vidu da je na prvom ročištu za javno nadmetanje ponuđena cijena nešto veća od ½ utvrđene vrijednosti nekretnine, Općinski sud je zaključio da je ovakva ponuda u skladu s odredbama članka 89. stavak 2. ZIP-a pa da su se, shodno tome, ispunili uvjeti za prodaju predmetnog stana kupcu V. M., Potom je predmetni stan prodan kupcu V. M. za ponuđeni iznos od 25.000,00 KM. Nakon završenog ročišta donesen je zaključak o prodaji predmetnog stana najboljem ponuđaču za iznos od 25.000.00 KM, što je u skladu s člankom 89. stavak 2. ZlP-a, te je doneseni zaključak taj dan objavljen na oglasnoj ploči Općinskog suda u skladu s člankom 90. stavak 6. ZlP-a.

53. Ustavni sud podsjeća na to da je ZIP donesen prije više od 12 godina (2003. godine), da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama dovoljno jasne i precizne u smislu da kupac nakon okončanog postupka prodaje nekretnine stječe, između ostalog, i pravo posjeda i vlasništava nekretnine koju je kupio. Štoviše, Ustavni sud ukazuje da je člankom 94. ZIP-a propisana posebna zaštita kupca u smislu da, čak i ako se ukine ili preinači rješenje o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine, to nema utjecaja na pravo vlasništva kupca kome je rješenjem o dosudi nekretnina dosuđena. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te je apelantica bila upućena na okolnosti zakona koji se primjenjuje na dani predmet. Dakle, miješanje u apelantičino pravo na imovinu je zasnovano na zakonu.

54. U svezi sa sljedećim pitanjem, ima li miješanje u pravo na apelantičinu imovinu legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Europski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na temelju izvršnih i vjerodostojnih isprava, budući da povjerioci nisu dobrovoljno izvršili svoje obveze, te omogući da se taj proces odvija što je moguće brže i transparentno, što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesporno predstavlja javni interes. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, tražitelja izvršenja koja posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražitelja izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.

55. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li miješanje u apelantičinu imovinu u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelantice i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U svezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Europskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98., st. 46. i 50.). Dovodeći prethodni stavak u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je procijenjena vrijednost predmetnog stana bila u iznosu od 49.243,19 KM, te da je taj stan prodan za iznos od 25.000,00 KM, dakle za iznos koji je nešto viši od ½ njegove procijenjene vrijednosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz rješenja o namirenju od 9. prosinca 2015. godine proizlazi da je iz iznosa od 25.000,00 KM dobivenog prodajom predmetnog stan izvršeno namirenje tražitelja izvršenja u cijelosti, i to uplatom iznosa od 8.501,44 KM koji se sastoji od troškova izvršnog postupka, zakonskih zateznih kamata na glavni dug i glavnog duga. Također, da iz tog rješenja proizlazi da će se višak prodajne cijene u iznosu od 16.498,65 KM predati apelantici. Pri tome, Ustavni sud naročito primjećuje da je obveza plaćanja predmetnog duga tražitelju izvršenja nastupila 30 dana nakon pravomoćnosti presude kojom je taj dug utvrđen, dakle 17. ožujka 2011. godine, te da je do prodaje predmetnog stana i namirenja tražitelja izvršenja došlo protekom više od četiri godine u kom vremenskom razdoblju je apelantica imala mogućnosti izmiriti predmetni dug. Stoga, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom predmetnog stana uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelantice i zahtjeva od javnog interesa. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo iz članka II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

58. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na „dom“, garantirano člankom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije jer je do miješanja u to pravo došlo donošenjem rješenja o određivanju izvršenja protiv kojeg apelantica nije iscrpila mogućnost izjavljivanja efektivnih pravnih lijekova.

59. Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 5522/15 od 17. veljače 2016. godine.

60. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) i članka 64. stavak (4)Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5522/15 (K. Š.) | Sudska praksa | Aktio