Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/14 (Š.V. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-979/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-979/14, rješavajući apelacije Š.V. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Š.V. protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 005361 13 REV od 20. decembra 2013.
godine;
Senija Begić, Emina Begić i Vedad Begić protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 023000 13 REV od 6. februara 2014. godine;
„Camelija“ d.d. za osiguranje Bihać protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 028691 12 GŽ od 11. marta 2014. godine;
„Aciko“ d.o.o. Vranić-Beograd protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011839 14 REV od 28. aprila 2014. godine;
Enver Karavelić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 046000 13 Rev od 25. augusta 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-979/14 Š.V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezovog Polja, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Apelacioni sud) broj 96 0 P 005361 13 REV od 20. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene (Republike Srpske) radi naknade materijalne štete za uništenu imovinu nakon završetka (prestanka) ratnih dejstava. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je revizijski sud u obrazloženju konačno osporene odluke naveo da je drugostepeni sud pravilno našao da za primjenu odredbe člana 383. navedenog Zakona u odnosu na apelanta nisu ispunjene zakonske pretpostavke. To što apelant koji je živio u Americi, zbog zdravstvenog stanja, nije mogao doći u Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Brčko prije septembra 2005. godine, po ocjeni revizijskog suda sa aspekta konkretne naprijed navedene zakonske odredbe nije razlog koji rezultira zastojem zastarijevanja u konkretnom slučaju, jer se njegov boravak u inostranstvu i njegovo zdravstveno stanje ne mogu smatrati nesavladivom preprekom iz navedenog člana ZOO, s obzirom da je bilo moguće da on iz mjesta svog prebivališta-boravišta zahtijeva dosudu naknade štete sudskim putem.
2. AP-1753/14 Senija Begić, Emina Begić i Vedad Begić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 14. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 023000 13 REV od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog (Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) radi naknade materijalne štete nastale izuzimanjem pokretnih stvari (zlata) od apelanata u oktobru 1992. godine i nemogućnošću korištenja poslovnog prostora sve do 2000. godine kada je isti vraćen njihovom predniku M.B. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 13. oktobra 2010. godine a da je zastara počela teći od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne Skupštine RS ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. S tim u vezi je, u obrazloženju konačno osporene odluke, revizijski sud naveo da je prvostepeni sud početak roka zastare u konkretnom slučaju računao od 2000. godine (najpovoljnije za apelante) kada je njihovom predniku vraćen predmetni poslovni prostor, odnosno kada je najkasnije saznao za štetu, pa je i tada nastupila zastara potraživanja s obzirom na datum podnošenja tužbe. Dalje je istaknuto i da iz činjeničnog stanja ne proizlazi da je tuženi ostvario bilo kakvu korist, niti su predmetne stvari bile u posjedu tuženog, slijedom čega osnovano sud nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanata primjenom odredbe člana 210. navedenog Zakona.
3. AP-2233/14 „Camelija“ d.d. za osiguranje Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 028691 12 GŽ od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiteljici naknadi materijalnu štetu (razlika štete) sa zakonskom zateznom kamatom od 11. septembra 2010. godine kao dana nastanka štete, te da joj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se štetni događaj desio 11. septembra 2010. godine u kojem je učestvovalo vozilo tužiteljice koje je bilo osigurano kod apelanta, te da je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju konačno osporene odluke, drugostepeni sud je naveo da su bez osnova apelantovi navodi iz žalbe da u konkretnom slučaju nije u pitanju vanugovorna odgovornost za štetu, te da se imaju primijeniti odredbe Uslova za kasko osiguranje, jer prvostepeni sud svoju odluku i ne zasniva na vanugovornoj odgovornosti apelanta, nego upravo na nespornoj činjenici da je vozilo tužiteljice bilo kasko osigurano kod apelanta, koji je prema odredbama člana 919. Zakona o obligacionim odnosima dužan tužiteljici isplatiti naknadu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je tužiteljica u toku prvostepenog postupka dokazala osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, te da je prvostepeni sud imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio da usvoji predmetni tužbeni zahtjev, jer je utvrdio činjenicu da je za tužiteljicu nastala šteta, čiju visinu je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud, po ocjeni drugostepenog suda, pravilno utvrdio. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o obavezi apelanta za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos materijalne štete u ovoj pravnoj stvari.
4. AP-3220/14 „Aciko“ d.o.o. Vranić-Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 011839 14 REV od 28. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene (Bosne i Hercegovine) radi naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka tuženoj. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je dozvola koja glasi na apelanta privremeno oduzeta od strane Granične policije BiH, a prema nalogu Inspektorata Ministarstva komunikacija i prometa BiH, aktom kojim je utvrđeno da red vožnje, cjenovnik i itinerer nisu ovjereni od strane domaćeg prevoznika-kooperanta. S tim u vezi je, u obrazloženju osporene odluke, revizijsko vijeće Suda BiH navelo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je nadležno ministarstvo u proceduri privremenog oduzimanja dozvole, koja nije imala zakonom propisane priloge, postupilo u skladu sa zakonom, te da nisu utvrđeni elementi protivpravnosti koji bi bili osnov za odgovornost tužene za štetu koja je nastupila apelantu uslijed izgubljene dobiti u utuženom periodu. Također je istaknuto da su neosnovani revizijski navodi apelanta da mu je u predmetnom postupku onemogućeno pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje uz argumentaciju da je drugostepena presuda donesena na osnovu dokaza koji nisu cijenjeni u prvostepenom postupku. U tom smislu je revizijski sud zauzeo stav da su prvostepeni i drugostepeni sud cijenili sve provedene dokaze, a određena utvrđenja iz prvostepene presude, koja je drugostepeni sud u svojoj odluci ocijenio neutemeljenim, nisu bila od utjecaja na drugačije presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
5. AP-4902/15 Enver Karavelić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 046000 13 Rev od 25. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u cjelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženih (Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona i Zeničko-dobojski kanton) radi naknade materijalne štete, zbog neisplate plaća i neuplate pripadajućih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, jer tuženi nisu pasivno legitimisani i ne postoji njihova odgovornost za štetu koju je apelant pretrpio u smislu odredbi člana 154. stav 1., čl. 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbe člana 2. Zakona o privatizaciji preduzeća FBiH. S tim u vezi je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke istakao da je prvotužena, kao zakonom ovlašteno lice, izvršila prodaju privrednog društva (u kojem je apelant bio zaposlen u spornom periodu) u zakonom propisanom postupku, pa je apelant svoja prava iz radnog odnosa mogao ostvariti jedino kod svog poslodavca, s obzirom da je samo sa njim bio u obligacionom odnosu, slijedom čega bi odgovornost za pretrpljenu štetu bila na poslodavcu. Dakle, zaključeno je da apelant u toku predmetnog postupka nije dokazao suprotno, tj. svoje tvrdnje da su tuženi svojim radnjama (nečinjenjem) prouzrokovali apelantu štetu, odnosno nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nedjelovanja tuženih i štete koju je on pretrpio.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-979/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman