Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-804/13 (A. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Hipoteka
  • Propisano zakonom
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-804/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 804/13, rješavajući apelaciju Admire Mačkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Admire Mačkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 002485 11 Rev od 4. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 002485 10 Gž 2 od 19. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 002485 08 P od 8. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Admira Mačkić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 22. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 002485 11 Rev od 4. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 002485 10 Gž 2 od 19. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 002485 08 P od 8. februara 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od punomoćnikā Fikreta Smajića i Samira Hurema - tuženih u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnici tuženih su u periodu od 30. decembra 2015. godine do 13. januara 2016. godine dostavili Ustavnom sudu odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 18. februara 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi poništenja ugovora o kupoprodaji i javne prodaje. U predmetnoj tužbi apelantica je zatražila da taj sud donese presudu kojom će se poništiti ugovor o kupoprodaji, zaključen 12. marta 2007. godine između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca i ovjeren istog dana u Općinskom sudu pod brojem Ov-049-0-Ov-07-000 281, a kojim su drugotuženom prodate nekretnine, pobliže opisane u tužbenom zahtjevu (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), za ugovorenu cijenu od 54.321,00 KM, te da navedeni ugovor nema nikakvog pravnog dejstva prema apelantici. Također, zatražila je da se poništi „javna prodaja izvršena Zaključkom Općinskog suda [...] broj Ip-7/04 od 15. marta 2007. godine“ kojim je, shodno sporazumu i ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 12. marta 2007. godine, izvršena prodaja drugotuženom predmetnih nekretnina neposrednom pogodbom, te da se poništi i dosuda predmetnih nekretnina drugotuženom, izvršena Rješenjem o dosudi Općinskog suda u Kiseljaku broj Ip-7/04 od 20. marta 2007. godine, kao i da se drugotuženi obaveže da prizna i trpi da se na osnovu presude predmetne nekretnine isknjiže s njegovog imena u kk. ul. (pobliže navedenom u tužbi) i uknjiže u korist prvotuženog. Pored toga, zatražila je da se prvotuženi obaveže da radi ostvarivanja apelanticinih prava iz člana 83. Zakona o izvršnom postupku - prava preče kupovine zaključi kupoprodajni ugovor s apelanticom o prodaji navedenih nekretnina za ugovorenu cijenu od 54.321,00 KM i trpi da se na osnovu tog ugovora izvrši uknjižba nekretnina u njezinu korist, a da će se u suprotnom uknjižba vršiti na osnovu presude, kao i da se tuženi obavežu da joj solidarno naknade troškove postupka.

6. Općinski sud je Presudom broj 49 0 P 002485 08 P od 8. februara 2010. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

7. U obrazloženju svoje presude, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelantica i prvotuženi bili bračni partneri i da je njihova bračna zajednica trajala od 4. novembra 1983. do 29. septembra 2003. godine, kada je brak pravomoćno razveden. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je Ugovorom o kreditu broj BOST/TL/0001/00, koji je zaključen 18. januara 2000. godine između International Comercial Bank Bosnia d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka) i „Smajić Comerc“ d.j.l. Fojnica (u daljem tekstu: korisnik kredita), banka odobrila dugoročni kredit korisniku kredita u iznosu od 40.000,00 KM. Zatim je utvrdio da je ugovorom o jamstvu broj BOST/TL/0001/00 koji je zaključen istog dana, odnosno 18. januara 2000. godine ugovoreno između banke kao zalogoprimca i prvotuženog kao jamca da se predmetne nekretnine mogu prodati u izvršnom postupku ukoliko korisnik kredita uredno ne izvršava obaveze po kreditu i isti ne vrati. Također, utvrdio je da je Općinski sud u Fojnici, Rješenjem broj Ip-4/00 od 21. januara 2000. godine, odredio uknjižbu založnog prava - hipoteke na predmetnim nekretninama i zabranio prvotuženom kao jamcu dalju prodaju ili opterećenje predmetnih nekretnina. Općinski sud je utvrdio da je banka pokrenula izvršni postupak prinudnom naplatom putem prodaje predmetnih nekretnina s obzirom da korisnik kredita nije ispunjavao svoje obaveze iz ugovora o kreditu, te da je Zaključkom Općinskog suda broj Ip-7/04 od 26. januara 2006. godine, donesenom u tom postupku, određena prodaja predmetnih nekretnina, kao i da je prvotuženi Ugovorom o kupoprodaji od 12. marta 2007. godine, koji je ovjeren istog dana u Općinskom sudu pod brojem Ov-049-0-Ov-07-000 281 od 12. marta 2007. godine, prodao drugotuženom predmetne nekretnine za ugovorenu cijenu od 54.321,00 KM. Pored toga, utvrdio je da je Općinski sud na osnovu navedenog ugovora donio Zaključak broj Ip-7/04 od 15. marta 2007. godine kojim je drugotuženi proglašen kupcem predmetnih nekretnina, a na osnovu tog zaključka i Rješenje o dosudi predmetnih nekretnina drugotuženom broj Ip-7/04 od 20. marta 2007. godine. Uvidom u k. k. izvadak (pobliže opisan u obrazloženju presude), Općinski sud je utvrdio da je na predmetnim nekretninama upisano pravo raspolaganja zemljišta u korist Općine Fojnica, te trajno pravo korištenja zemljišta u korist drugotuženog s dijelom 1/1 i pravo vlasništva na objektu u korist istog s dijelom 1/1.

8. U vezi s apelanticinim tužbenim zahtjevom, Općinski sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je u praksi čest slučaj da je kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi upisan samo jedan bračni partner iako se radi o bračnoj stečevini. Ukazao je da, shodno odredbama člana 275. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zalozi - hipoteci, sa zajedničkom imovinom bračni partneri raspolažu sporazumno, odnosno da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni partner nije mogao samostalno raspolagati, što znači da bi suprotno raspolaganje bilo ništavo. Ukazao je da je, međutim, članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da osoba koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla stekne takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je, sve i kad bi prihvatio apelanticine navode da prvotuženi nije bio vlasnik predmetnih nekretnina s dijelom 1/1, banka kao savjesni povjerilac upisala hipoteku na predmetnim nekretninama prvotuženog, a zatim je u izvršnom postupku drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Shodno tome, te uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, Općinski sud je ocijenio da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis zakona. Također, Općinski sud je istakao da apelanticini navodi, sve i da je tačno da je prvotuženi „uknjižio hipoteku na cjelokupnu nekretninu, iako je znao da je samo formalni zemljišno-knjižni vlasnik sa dijelom 1/1, a u stvari se radi o zajedničkoj nekretnini - bračnoj stečevini u kojoj i [apelantica] ima svoj udio, ne utječe na stečeno pravo vlasništva drugotuženog, nego samo daje pravo [apelantici] da potražuje naknadu štete od prvotuženog, koji je neispunjenjem obaveze odgovoran što se tražitelj izvršenja namirio prodajom sporne nekretnine“. Općinski sud je u tom kontekstu istakao: „Dakle, ako su nekretnine stečene u toku trajanja bračne zajednice i uzet kredit za izgradnju stambeno-poslovne zgrade, to bračni partneri odgovaraju zajednički za obaveze saglasno članu 262. Porodičnog zakona.“ Općinski sud je također zaključio da je neosnovano apelanticino pozivanje na to da je na predmetnim nekretninama bila upisana zabrana otuđenja, opterećenja i raspolaganja, i to na osnovu Rješenja broj P-394/04 od 24. novembra 2006. godine. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je hipoteka upisana ranije, odnosno 21. januara 2000. godine i da je apelantica znala za nju, a da hipotekarni povjerilac ima pravo prvenstva u namirenju svojih potraživanja shodno članu 98. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Shodno svemu naprijed navedenom, Općinski sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da je sud u smislu člana 70. stav 2. ZIP-a morao, prilikom „odobravanja rješenja“, u postupak uključiti i apelanticu u čiju korist je bila uknjižena „zabrana otuđenja“.

9. Dalje, Općinski sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi „da ima pravo preče kupovine nekretnina koje su prodate radi izmirenja obaveza po kreditu, koji je uzet u toku trajanja bračne zajednice, jer je to zajednička obaveza nastala u braku, i prema odredbi člana 88. Zakona o izvršnom postupku [apelantica] ne može steći nepokretnosti koje su predmet izvršenja, odnosno ne može se pojaviti kao kupac“. Također, Općinski sud je zaključio da se apelantica neosnovano pozvala na odredbu člana 83. ZIP-a s obzirom da, po ocjeni tog suda, nije imala ni zakonsko ni ugovoreno pravo preče kupovine upisano u zemljišnoj knjizi. Općinski sud je zaključio da se, shodno odredbi člana 94. ZIP-a, rješenje, zaključak i ugovor o kupoprodaji koji su doneseni u izvršnom postupku ne mogu pobijati tužbom u parničnom postupku s obzirom da je navedenom zakonskom odredbom propisano da ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema utjecaja na pravo vlasništva kupca. Pri tome, Općinski sud je ukazao da ukoliko je kupcu nekretnina predata i izvršen upis u zemljišne knjige, tj. ukoliko je provedeno rješenje o dosudi, ni naknadna odluka o žalbi na rješenje o izvršenju nema više utjecaja na prava kupca, već eventualno na prava drugih osoba u postupku. Općinski sud je također istakao je da je sa stanovišta kupca rješenje opravdano i da je kupac uplatio cijenu pouzdajući se u ispravnost vođenog postupka od strane suda, a da bi posljedice brisanja vlasništva kupca bile izuzetno teške, te da je stoga opravdana zaštita u smislu odredaba člana 94. ZIP-a. Osim toga, istakao je da je drugotuženi, dakle, savjestan kupac u izvršnom postupku koji je pokrenut radi namirenja potraživanja banke prodajom založenih predmetnih nekretnina. Shodno svemu naprijed navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci odluke.

10. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 49 0 P 002485 10 Gž 2 od 19. januara 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila poništenje ugovora zaključenog 12. marta 2007. godine između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na predmetnim nekretninama upisano založno pravo - hipoteka i da je prodaja tih nekretnina izvršena u toku izvršnog postupka od strane prvostepenog suda u skladu s odredbama ZIP-a. Kantonalni sud je ocijenio da je kod takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da je drugotuženi kao kupac u izvršnom postupku na zakonit način stekao pravo vlasništva, odnosno pravo trajnog korištenja na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud također pravilno zaključio da pravo kupca na vlasništvo kupljenih nekretnina u izvršnom postupku proizlazi iz člana 94. ZIP-a. Ocijenio da je iz navedenih razloga prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica „pravo po osnovu bračne stečevine može ostvarivati u parnici za naknadu štete od prvotuženog kao ranijeg bračnog partnera“. Također, konstatirao je da je prvostepeni sud u svojoj presudi jasno obrazložio zbog čega smatra da su neosnovani apelanticini navodi da je na predmetnim nekretninama bila upisana zabrana otuđenja, opterećenja i raspolaganja u predmetu broj P:394/04, imajući u vidu da je hipoteka na predmetnim nekretninama upisana ranije, odnosno 21. januara 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud također pravilno zaključio, te da je taj svoj zaključak jasno obrazložio u svojoj presudi, da se podnošenjem tužbe u parničnom postupku ne mogu osporavati zaključci i rješenja suda doneseni u izvršnom postupku. Pored toga, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno zaključio i da apelantica nije imala pravo preče kupovine predmetnih nekretnina u izvršnom postupku na osnovu čl. 83. i 88. ZIP-a i da je neosnovan tužbeni zahtjev po tom osnovu, i da je taj svoj zaključak jasno obrazložio, što je prihvatio i taj sud, imajući u vidu i prava drugotuženog kao kupca predmetnih nekretnina u izvršnom postupku koja proizlaze iz člana 94. ZIP-a.

12. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 49 0 P 002485 11 Rev od 4. decembra 2012. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je osporenu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je prvenstveno ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova. Razmatrajući apelanticine revizione prigovore, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor da je Rješenjem Općinskog suda broj I-105/03 od 10. decembra 2003. godine i P-394/04 od 24. novembra 2006. godine uknjižena privremena mjera - sudska mjera osiguranja zabrane prvotuženom da otuđi, optereti i raspolaže navedenom nekretninom, zbog čega ona nije mogla biti prodata drugotuženom. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prodaja predmetnih nekretnina određena rješenjem suda u izvršnom postupku zbog namirenja duga prema banci, a ne voljnom radnjom prvotuženog. Nadalje Vrhovni sud je istakao da apelantica pogrešno smatra da je ona kao bivša supruga prvotuženog imala pravo preče kupovine na predmetnim nekretninama. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno prihvatio zaključak prvostepenog suda da se tužbom u parničnom postupku ne mogu osporavati zaključci i rješenja suda doneseni u izvršnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima apelantice, pravilno zaključili da ona nije imala pravo preče kupovine u izvršnom postupku na osnovu odredbi čl. 83. i 88. ZIP-a (a ne kako je Vrhovni sud očigledno pogrešno naveo ZPP-a), slijedom čega je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev po tom osnovu. To je, kako je navedeno, pravilno obrazložio i drugostepeni sud, imajući u vidu prava drugotuženog kao kupca predmetnih nekretnina u izvršnom postupku, koja proizlaze iz odredbe člana 94. ZIP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao jedan od elemenata tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili odredbe člana 274. ZPP-a, te proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na zajedničku imovinu, te Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i ZIP. Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno prihvatio zaključke nižestepenih sudova da vlasništvo drugotuženog na predmetnim nekretninama, kupljenim u izvršnom postupku, proizlazi iz člana 94. ZIP-a, ignorirajući njezino pravo na pristup sudu i zanemarujući odlučne činjenice u konkretnom slučaju. Naime, apelantica tvrdi da su predmetne nekretnine bračna stečevina apelantice i prvotuženog, odnosno da su njihova zajednička imovina. Dalje, tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama zanemarili činjenicu da je u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji predmetnih nekretnina postojala, te u zemljišnim knjigama bila upisana, sudska mjera osiguranja kojom je prvotuženom zabranjeno da otuđi predmetne nekretnine. Apelantica smatra da su, shodno tome, tuženi postupali nesavjesno jer su znali da postoji zabrana otuđenja predmetnih nekretnina, a ipak su sklopili sporni ugovor. Također, apelantica tvrdi da su tuženi taj ugovor sklopili sami, dobrovoljno i „mimo suda“, odnosno da predmetne nekretnine nisu otuđene prodajom od strane suda u izvršnom postupku, već da je takvu prodaju sud samo prihvatio zaključkom od 15. marta 2007. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, apelantica smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti odredbe člana 94. ZIP-a jer je, po njezinom mišljenju, otuđenje predmetnih nekretnina bilo, u smislu člana 274. stav 2. ZPP-a, suprotno zabrani otuđenja tih nekretnina, te da kao takvo nema pravnog učinka prema apelantici. Apelantica smatra da je, shodno tome, sporni ugovor ništav, pa kako je taj ugovor osnov za donošenje zaključka Općinskog suda od 15. marta 2017. godine i rješenja od dosudi od 20. marta 2007. godine, da su i oni ništavi. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno prihvatio zaključke nižestepenih sudova da se tužbom u parničnom postupku ne mogu osporavati zaključci i rješenja koji su doneseni u izvršnom postupku jer su oni, po apelanticinom mišljenju, posljedica ništavog ugovora.

15. Pored toga, apelantica tvrdi da je, zbog toga što su predmetne nekretnine zajednička imovina apelantice i prvotuženog i zbog postojanja uknjižbe zabrane otuđenja predmetnih nekretnina, imala pravo da učestvuje u izvršnom postupku, te pravo preče kupovine predmetnih nekretnina iz člana

83. ZIP-a i pravo da u skladu s članom 69. stav 6. istog zakona zahtijeva da joj se predmet izvršenja ustupi ako položi vrijednost izvršenikovog udjela toj stvari, a tražilac izvršenja je prije provođenja rješenja morao da ustupi dio imovine koja se odnosi samo na prvotuženog pa da tek tada pristupi prodaji predmetnih nekretnina. Također, apelantica se u pogledu pravne situacije kada je izvršenik jedan bračni supružnik na kojem je upisana nekretnina, a ne oba bračna druga, poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1086/04, smatrajući da je ta praksa primjenjiva i u konkretnom predmetu. Pri tome ističe da joj sud nije dostavio zaključak kojim je prihvatio da se nekretnina proda drugotuženom, kao ni rješenje o dosudi, niti je obavijestio o tom postupku u smislu člana 82. stav 6. ZIP-a. Apelantica smatra da je sud dakle „nezakonito isključio“ iz izvršnog postupka i da je na taj način povrijedio njezina gore navedena prava, a da su redovni sudovi u konkretnom postupku „prihvatili“ sve radnje tog suda iz izvršnog postupka. Apelantica je u prilogu apelacije dostavila kopiju tužbe koju je 3. novembra 2003. godine podnijela Općinskom sudu u Fojnici protiv prvotuženog i Šaćira Smajića (oca prvotuženog) radi utvrđenja bračne stečevine u kojoj je, između ostalog, tražila da se utvrdi da ima pravo suvlasništva po osnovu bračne stečevine s prvotuženim na predmetnim nekretninama s dijelom ½. Iz dokumentacije dostavljene u prilogu apelacije proizlazi da ovaj parnični postupak nije bio okončan u vrijeme donošenja osporenih odluka.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim pravom, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stava iz osporene odluke u kojoj su, kako je istakao, izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelanticinim žalbenim navodima. Kantonalni sud je također istakao da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na čiju navodnu povredu je apelantica ukazala u apelaciji, kao ni druga prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud naveo da smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju donijeli svoje odluke na osnovu materijalnih propisa koji su važili u vrijeme donošenja odluke i da nije došlo do povrede prava na čiju navodnu povredu je apelantica ukazala u apelaciji.

19. Punomoćnik prvotuženog je, između ostalog, naveo da apelantica u apelaciji posebno ističe da su predmetne nekretnine bračna stečevina apelantice i prvotuženog, te da je u vrijeme prodaje tih nekretnina postojala sudska mjera osiguranja tih nekretnina i da je bila uknjižena zabrana njihovog otuđenja, ali da ne navodi činjenicu da je na predmetnim nekretninama bila upisana hipoteka banke od koje su apelantica i prvotuženi uzeli kredit za dovršenje stambene zgrade i registrirali preduzeće u kojem su bili zaposleni. Istakao je da je zabrana otuđenja nekretnina upisana poslije upisa hipoteke i da nije mogla spriječiti hipotekarnog povjerioca da se namiri i proda predmetne nekretnine u izvršnom postupku koji je pokrenula banka. Shodno tome, po mišljenju punomoćnika prvotuženog, u konkretnom slučaju se ne može primjeniti odredba člana 274. stav 2. ZPP-a. Dalje, punomoćnik prvotuženog je naveo da je kredit, za čije je namirenje banka prodala predmetne nekretnine, dobiven za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa prema odredbama člana 262. Porodičnog zakona apelantica odgovara solidarno kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom. Shodno tome, po mišljenju prvotuženog, neosnovan je apelanticin zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji iz čije cijene je banka namirila svoje potraživanje. Također, istakao je da su neosnovani navodi da je apelantica imala pravo preče kupovine. U vezi s tim naveo je da je apelantica, kao i prvotuženi, imala status dužnika prema banci jer se radi o zajedničkoj obavezi nastaloj u braku, pa prema odredbi člana 88. ZIP-a apelantica nije mogla kupiti nekretnine koje su predmet izvršenja. Shodno navedenom, prvotuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Punomoćnik drugotuženog je, između ostalog, naveo da apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazala pravni osnov za svoj postavljeni tužbeni zahtjev jer nije imala ni zakonsko ni ugovoreno pravo preče kupovine predmetnih nekretnina. Dalje, istakao je da je drugotuženi predmetne nekretnine kupio od prvotuženog u izvršnom postupku na osnovu člana 91. ZIP-a i da je savjestan kupac čije je pravo zaštićeno članom 94. ZIP-a. Također je naveo da apelantica nikada nije bila upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina i da je poslije postupka razvoda braka podnijela tužbu za diobu predmetnih nekretnina kao bračne stečevine iako je na toj nekretnini već bilo zasnovano založno pravo. Istakao je da čak i u slučaju da je u međuvremenu bila donesena presuda kojom bi se utvrdilo da je apelantica stekla udio u bračnoj stečevini, ta bi presuda imala konstitutivni karakter od dana njezinog donošenja i ne bi imala utjecaja na ostvareni upis založnog prava u zemljišnim knjigama, a to pravo apelantica nije ni osporila. Punomoćnik drugotuženog smatra da je izvršni postupak proveden u skladu s odredbama ZIP-a, da su apelanticini navodi neosnovani, a da su redovni sudovi postupali u skladu sa zakonom i da u konkretnom slučaju nema dokaza o kršenju prava apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno tome, predložio je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav 6.

Nekretnina kao predmet izvršenja (6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo da zahtijevaju da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.

Član 82.

Zaključak o prodaji (1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine kojim se utvrđuje vrijednost nekretnine i određuju način i uslovi prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.

[…] Član 83.

Pravo preče kupovine (1) Lice koje ima zakonsko ili ugovorno pravo preče kupovine upisano u zemljišnoj knjizi ima prednost pred najpovoljnijim ponudiocem ako odmah po zaključenju nadmetanja izjavi da nekretninu kupuje uz iste uslove.

(2) Ako je nekretnina prodata neposrednom pogodbom sud će pozvati nosioca uknjiženog prava preče kupovine, odnosno nosioca zakonskog prava preče kupovine da se pod prijetnjom gubitka prava u određenom roku izjasni da li će se tim pravom koristiti.

Član 88.

Ko ne može biti kupac Kupac ne može biti sudija ili drugo lice koje službeno učestvuje u postupku prodaje, njihov supružnik i s njima povezana lica (preci, potomci, braća i sestre i njihovi supružnici), izvršenik i njegov supružnik, a ni lice koje prema zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet izvršenja.

Član 93.

Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). (2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

[…] Član 94.

Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 274.

(1) Protivnik obezbjeđenja koji postupi suprotno odluci suda o zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom odgovoran je po pravilima građanskog prava. Nakon zabilježbe zabrane, sve dok takva zabrana traje, nije moguć upis u registar bilo kakvih promjena prava nastalih na osnovu dobrovoljnog raspolaganja protivnika obezbjeđenja. (2) Otuđenje ili opterećenje suprotno nalogu suda o zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom nema pravno djejstvo prema predlagaču, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti savjesnog sticaoca.

[…]

23. Porodični zakon („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 262.

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

24. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 6/94 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 275.

1. Bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.

2. Bračni drugovi se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

3. Svaki bračni drug može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.

25. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9 Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2)Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi. (4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 P 002485 11 Rev od 4. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom apelanticine tužbe radi poništenja ugovora o kupoprodaji i javne prodaje, odnosno o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u suštini smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili kao neosnovan njezin tužbeni zahtjev i da su povrijedili njezino pravo na pristup sudu uslijed čega je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. U odnosu na apelanticine navode u vezi s izvršnim postupkom u kom je Općinski sud donio odluke čije poništenje je apelantica tražila postavljenim tužbenim zahtjevom, a povodom koje tužbe su redovni sudovi donijeli odluke kojima je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u predmetnoj apelaciji eksplicitno osporila samo odluke redovnih sudova donesene u parničnom postupku po njezinoj tužbi, zbog čega će Ustavni sud razmatrati apelacione navode isključivo u odnosu na te odluke. U odnosu na apelanticine navode da joj je u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da su ti apelanticini navodi u konkretnom slučaju neosnovani. Naime, iz činjenica predmeta evidentno je da su redovni sudovi osporenim odlukama donesenim u parničnom postupku na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo iz razloga što je, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno, kao uvjet za postojanje te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Dakle, budući da su redovni sudovi na tri instance razmotrili apelanticinu tužbu i svaki od njih, u okviru svojih ovlaštenja, dao razloge zašto je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, to se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelanticini navodi da u okolnostima konkretnog slučaja nije imala mogućnost pristupa sudu.

36. U vezi s apelacionim navodima da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su kao neosnovan odbili njezin tužbeni zahtjev, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred redovnim sudovima, i to na sve tri sudske instance, koje su redovni sudovi detaljno razmotrili, te dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta koje u suštini nisu sporne, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe (ZIP, Zakon o zemljišnim knjigama i Porodični zakon), dali detaljne razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome, u odnosu na apelacione navode da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog, odnosno da su njihova zajednička imovina, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili te navode i da su u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta dovoljno jasno obrazložili zašto ti navodi nisu mogli utjecati na odlučenje redovnih sudova u konkretnom slučaju, uputivši apelanticu da pravo po osnovu bračne stečevine može ostvarivati u parnici za naknadu štete od prvotuženog kao ranijeg bračnog partnera. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda, s kojim su se praktično saglasili Kantonalni sud i Vrhovni sud, proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu odredbe člana 275. Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zalozi - hipoteci na predmetnim nekretninama (koji je prvotuženi nesporno za vrijeme trajanja bračne zajednice s apelanticom kao jamac zaključio s bankom, te koji prema dostavljenoj dokumentaciji apelantica nije ni osporavala u postupku pred redovnim sudovima), a kojima je propisano da bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu, ali da su isto tako imali u vidu i načelo javnog povjerenja iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama i odredbe člana 262. važećeg Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi cijenili okolnost da su predmetne nekretnine izgrađene u toku trajanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog, te da su i ugovor o kreditu i ugovor o zalozi – hipoteci na predmetnim nekretninama zaključeni u vrijeme trajanja te bračne zajednice, a da je prvotuženi u vrijeme zaključenja tog ugovora upisan kao vlasnik s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama. Nadalje iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je cijenjena okolnost da je kredit uzet za izgradnju stambeno-poslovne zgrade, pa su u vezi s tim obrazložili da je banka kao savjesni povjerilac upisala hipoteku na predmetnim nekretninama, a zatim je u izvršnom postupku drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Ustavni sud primjećuje da su zbog toga redovni sudovi, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis zakona. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da u pogledu apelanticinih navoda da je prvotuženi uknjižio hipoteku na cjelokupnu nekretninu iako je znao da je samo formalni zemljišno-knjižni vlasnik s dijelom 1/1, a da se u stvari radi o zajedničkoj nekretnini - bračnoj stečevini u kojoj i apelantica ima svoj udio, proizlazi da su redovni sudovi ocijenili da ti navodi ne utječu na stečeno pravo vlasništva drugotuženog, već joj samo daju pravo da potražuje naknadu štete od prvotuženog. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju potrebno ukazati i da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelantica podnijela tužbu protiv prvotuženog i Š. S. radi utvrđenja da ima pravo suvlasništva po osnovu zajedničke bračne stečevine s prvotuženim s dijelom ½ na predmetnim nekretninama, te da je u vrijeme donošenja osporenih odluka taj postupak još uvijek bio u toku. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te uzimajući u obzir odredbe Porodičnog zakona koje su važile u vrijeme zasnivanja hipoteke, odnosno donošenja osporenih odluka, te odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i ZIP-a, a na koje su redovni sudovi ukazali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na apelanticine navode da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog, odnosno njihovu zajedničku imovinu s kojom prvotuženi nije mogao samostalno raspolagati. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u osporenoj prvostepenoj presudi utvrdio da pravo drugotuženog na vlasništvo predmetnih nekretnina, za koje je utvrđeno da su kupljene u izvršnom postupku, proizlazi iz člana

94. ZIP-a, obrazloživši, između ostalog, da se rješenje i zaključak koji su doneseni u izvršnom postupku ne mogu pobijati tužbom u parničnom postupku, te da ukoliko je kupcu nepokretnost predata i izvršen upis u zemljišne knjige, tj. ukoliko je provedeno rješenje o dosudi, ni naknadna odluka o žalbi na rješenje o izvršenju nema više utjecaja na prava kupca, već eventualno na prava drugih osoba u postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 94. ZIP-a, na kojoj su zasnovane osporene presude, propisano: „Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud također obrazložio da apelantica nije imala pravo preče kupovine predmetnih nekretnina u izvršnom postupku i u vezi s tim se pozivao na odredbe čl. 83. i 88. ZIP-a. Ustavni sud zapaža da su ove zaključke Općinskog suda prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud u svojim presudama, odlučujući povodom apelanticine žalbe, odnosno revizije. S obzirom na specifične činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZIP-a na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, zaključivši da iz relevantnih odredbi ZIP-a proizlazi da apelantica nema pravo preče kupovine predmetnih nekretnina.

37. U vezi s apelanticinom tvrdnjom da je Rješenjem Općinskog suda broj P-394/04 od 24. novembra 2006. godine uknjižena sudska mjera osiguranja zabrane prvotuženom da otuđi, optereti i raspolaže predmetnim nekretninama, zbog čega se one, po apelanticinom mišljenju, nisu mogle prodati drugotuženom u smislu odredbe člana 274. stav 2. ZPP-a, a koje tvrdnje je apelantica iznijela u postupku pred redovnim sudovima i koje ponavlja u apelaciji, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je odredbom člana 274. stav 2. ZPP-a propisano da: „[O]tuđenje ili opterećenje suprotno nalogu suda o zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom nema pravno djejstvo prema predlagaču, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti savjesnog sticaoca.“ Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama detaljno razmotrili ove apelanticine navode, te obrazložili da je hipoteka na predmetnim nekretninama u korist banke, koja je i pokrenula izvršni postupak radi namirenja svog potraživanja po osnovu odobrenog kredita, upisana ranije odnosno 21. januara 2000. godine, a da je Vrhovni sud obrazložio da je prodaja predmetnih nekretnina određena rješenjem suda u izvršnom postupku zbog namirenja duga prema banci, a ne voljnom radnjom prvotuženog. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iznesen u presudi Preduzeće ZIT protiv Srbije (presuda od 27. novembra 2007. godine, tačka 60), u kojoj je razmatrao aplikaciju koju je u vezi s izvršnim postupkom pokrenuo podnosilac predstavke radi namirenja novčanog potraživanja koje je bilo osigurano hipotekom „podnosioca predstavke na određenoj zemljišnoj parceli koja je u to vreme u zemljišnim knjigama bila zavedena kao imovina dužnika“, prema kojem se podnosilac predstavke „ne može kriviti što se oslonio na tačnost informacija sadržanih u zemljišnim knjigama“. Ustavni sud smatra da se navedeni stav, mutatis mutandis, može primijeniti i u okolnostima konkretnog slučaja.

38. Imajući u vidu naprijed navedeno, naročito da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su predmetne nekretnine prodate drugotuženom u izvršnom postupku, odnosno da prodaja predmetnih nekretnina od strane prvotuženog, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, nije bila dobrovoljna (iako je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina između prvotuženog i drugotuženog, ali u toku trajanja izvršnog postupka i u cilju njegovog okončanja), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima specifičnog predmeta dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke kojima su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovo posebno imajući u vidu da je provedeno rješenje o dosudi predmetnih nekretnina drugotuženom, kao i da je založno pravo banke na predmetnim nekretninama, radi čijeg ostvarenja je proveden izvršni postupak, nastalo prije zabilježbe zabrane prvotuženom da otuđi, optereti i raspolaže predmetnim nekretninama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova zapravo proizlazi da su ti sudovi primijenili odredbe člana 94. ZIP-a kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju u odnosu na odredbe drugih zakona i smatra da obrazloženja redovnih sudova, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, ne ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava.

39. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom razmatranja apelacionih navoda imao u vidu i svoju raniju praksu u predmetima u kojima su apelacijama osporavane odluke redovnih sudova, donesene povodom tužbi radi poništenja ugovora o kupoprodaji nekretnina koje je zaključio jedan bračni supružnik s trećom osobom/osobama (vidi, npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu AP 1890/14 od 2. februara 2015. godine i AP 3948/10), kao i na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1086/04 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu AP 1086/04 od 2. decembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se pozvala apelantica, a u kojem su osporavana rješenja redovnih sudova donesena u izvršnom postupku u kojem je apelantova supruga imala svojstvo izvršenika, a kojim rješenjima je dozvoljeno izvršenje na apelantovoj nepokretnosti, odnosno stanu, za koji je konstatirano da se nalazi u zajedničkom vlasništvu apelanta i njegove supruge. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom predmetu osporavaju odluke redovnih sudova iz čijih obrazloženja, za razliku od obrazloženja osporenih odluka u naprijed navedenim predmetima, proizlazi da je rješenje o dosudi predmetnih nekretnina drugotuženom provedeno, a da je založno pravo banke na predmetnim nekretninama, radi čijeg ostvarenja je proveden izvršni postupak, nastalo prije razvoda braka i prije zabilježbe zabrane prvotuženom da otuđi, optereti i raspolaže predmetnim nekretninama, zbog čega je primjenom člana 94. ZIP-a odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, pri čemu su redovni sudovi razmotrili i navode da se radi o bračnoj stečevini i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Shodno tome, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenih predmeta nije primjenjiva u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja jer se u predmetnom slučaju nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u tim predmetima. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

40. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje meritorne odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman