Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/14 (N.B.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-85/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-85/14, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005394 12 Gž od 5.

novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005394 12 Gž od 5. novembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude i da se na temelju pravosnažne presude na tim nekretninama upiše u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Cazinu sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1. U toku postupka je utvrđeno da je odlučno u ovoj pravnoj stvari da su predmet tužbenog zahtjeva nekretnine koje su državno vlasništvo. Naime, utvrđeno je da na nekretninama koje su državno vlasništvo dosjelošću se nije moglo steći pravo vlasništva zbog zabrane koja je ukinuta tek donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list R BiH“ broj 37/95) koji je propisao vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću tako što je za zakonitog i savjesnog posjednika nekretnine za dosjelost potrebno deset godina, dok je za samo savjestan posjed nekretnine potrebno 20 godina. Nadalje, sud je konstatovao da je tačno da je taj zakon zamijenjen drugim zakonom donesenim na nivou Federacije Bosne i Hercegovine – Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine F BiH“ broj 6/98) koji sadrži identičnu odredbu u pogledu rokova za sticanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, s tim da rok za dosjedanje počinje teći od 10. oktobra 1995. godine – kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa Republike Bosne i Hercegovine, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, pa nisu osnovani apelantovi navodi koji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, sud je zaključio da to što je apelant sa licima koja nisu vlasnici nekretnina, povjerenjem u katastar nekretnina zaključio kupoprodajne ugovore koji su i ovjereni, ne daje osnova za zaključak da je posjed apelanta zakonit, jer to nije zakonit pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama podoban za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, pa, prema tome, apelant paušalno ukazuje da je on kao zakonit posjednik protekom deset godina stekao pravo vlasništva dosjelošću.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

U pogledu apelantovih navoda iz dopune kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/14 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio