Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/13 (P. Đ.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3109/13

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3109/13, rješavajući apelaciju Paje Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Paje Đurića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 032542 13 Gž od 18. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Pajo Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 032542 13 Gž od 18. aprila 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zastupnika tužene Opštine Lopare (u daljnjem tekstu: prvotužena) i punomoćnika tuženih Đoke Miljića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Obrena Miljića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 3. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Punomoćnik drugotuženog i trećetuženog je 10. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Pravobranilaštvo 11. februara 2016. godine i Okružni sud 12. februara 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 032542 11 P od 11. decembra 2012. godine utvrđeno je da je apelant isključivi vlasnik i posjednik nepokretnosti, pobliže označenih u izreci presude i prikazanih na skicama snimanja vještaka geometra koje su sastavni dio te presude, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant na osnovu te presude uknjiži u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao isključivi vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti s dijelom 1/1.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da sporno zemljište, u pogledu kojeg je apelant postavio tužbeni zahtjev, ima ukupnu površinu od 437m , od čega je, prema katastarskom operatu, površina od 146m upisana kao apelantov posjed, dok se površina od 291m vodi kao „dobro u opštoj upotrebi putevi opštine Lopare“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrdio da je Komisija za izlaganje podataka o nepokretnostima (u daljnjem tekstu: Komisija) u postupku izlaganja podataka na nepokretnostima napravila propust tako što je dio k. č. broj 802, površine od 146m , pripojila regionalnom putu Lopare – Piperi koji je označen kao k. č. broj 909, iako se na foto-skici avio-snimanja jasno vidi da je taj sporni dio zemljišta sastavni dio k. č. broj 802, čiji je vlasnik i posjednik apelant, a povodom čega je apelant podnio prigovor Komisiji. Takođe, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrdio da drugi dio spornog zemljišta čini dio k. č. broj 909, površine 291m , koji odgovara parcelama označenim kao k. č. br. 142/2 i 142/3 po starom katastarskom operatu (koji je bio na snazi do 2008. godine, kada je stupio na snagu novi premjer), na kojima je kao posjednik bio upisan apelant, dok je u zemljišnim knjigama sporni dio zemljišta bio upisan kao susvojina više lica, među kojima su apelant i trećetuženi. Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, kao i ostalih izvedenih dokaza, na pouzdan način utvrdio da sporni dijelovi zemljišta u ukupnoj površini od 437m nisu ni posjed ni svojina drugotuženog i trećetuženog, te je slijedom toga zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na te tužene. Takođe, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na prvotuženu budući da je u toku postupka utvrđeno da je sporna parcela (dio k. č. broj 802, površine od 146m ) greškom Komisije, u postupku izlaganja podataka o nepokretnostima, nezakonito oduzeta apelantu.

7. Odlučujući o žalbi drugotuženog i trećetuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 032542 13 Gž od 18. aprila 2013. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti i da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant s tim pravima uknjiži u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu. Okružni sud je naveo da je to ukazivalo na potrebu utvrđivanja da je apelant ta prava stekao u odnosu na tužene nekim od pravnih osnova sticanja predviđenih odredbama člana 52 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je ukazao da apelant u konkretnom slučaju, u pogledu zahtjeva za utvrđenje prava svojine na predmetnim nepokretnostima, nije ponudio niti činjenice niti dokaze koji bi davali osnova da tuženi priznaju i trpe da se apelant na predmetnim nepokretnostima uknjiži s pravom svojine. Okružni sud je ukazao da bi se, s druge strane, to priznanje i trpljenje moglo naložiti tuženim samo u situaciji da su tuženi upisani s pravom svojine i posjeda na predmetnim nepokretnostima, a da je sam prvostepeni sud utvrdio da nisu. Naime, Okružni sud je naveo da se radi o nepokretnostima koje kao javni put predstavljaju javno dobro namijenjeno da služi svima pod jednakim uslovima, a koje su taj status stekle u upravnom postupku na osnovu rješenja Komisije, te stupanjem na snagu novog premjera i katastra po rješenju RGU Banjaluka od 29. avgusta 2008. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/08). S obzirom na to, Okružni sud je naveo da apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na sve tužene, te budući da se tuženi u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj zajednici materijalnih suparničara iz člana 362 stav 1 tačka 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je po žalbi drugotuženog i trećetuženog pobijanu presudu preinačio odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tužene. Takođe, Okružni sud je naveo da na neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva ukazuje i to što apelant svoj zahtjev zasniva na ranijem stanju upisanog posjeda u katastarskom operatu (ne na upisanoj svojini u zemljišnoj knjizi, niti na svom faktičkom posjedu), te da pri tome osporava stanje koje je uspostavljeno rješenjem Komisije koje je doneseno u upravnom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da prvotužena nije izjavila žalbu protiv prvostepene presude, te da je prvostepena presuda u odnosu na prvotuženu postala pravosnažna. Apelant navodi da je, međutim, drugostepeni sud donio presudu kojom je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene. Apelant dalje navodi da je advokat Zoran Perić 10. januara 2013. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, što znači da je žalbu podnijelo neovlašteno lice, te da je stoga drugostepeni sud bio dužan da tu žalbu odbaci kao nedozvoljenu. Apelant navodi da je zatim advokat Zoran Perić, kao punomoćnik drugotuženog i trećetuženog, 6. marta 2013. godine dostavio drugostepenom sudu „uređenu žalbu“, koju je drugostepeni sud razmotrio i uvažio, iako je riječ o neblagovremenoj žalbi. Pri tome, apelant navodi da drugostepeni sud u svojoj odluci uopšte nije naveo da je prvobitno podnesena nedozvoljena žalba, te da je odlučivao o „uređenoj žalbi“ koja je neblagovremeno podnesena, niti je dao mogućnost apelantu da se izjasni na navedene okolnosti. Apelant smatra da u takvoj situaciji drugostepeni sud nije mogao da pravilno razmotri cjelokupan slučaj, pravilno utvrdi činjenice i pravilno primijeni pravo, iz čega proizlazi da je odluka tog suda nezakonita i donesena na apelantovu štetu. Pri tome, apelant navodi da mu je povrijeđeno ne samo pravo na pravično suđenje, već i pravo da drugostepeni (viši) sud suštinski preispita njegovu žalbu, budući da više nema mogućnosti da se žali bilo kojem redovnom sudu (zbog vrijednosti spora od 1.000,00 KM), niti da iznosi svoje činjenične i pravne tvrdnje.

b) Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga koji su pobliže navedeni u osporenoj presudi tog suda.

10. Pravobranilaštvo je navelo da je osporena presuda Okružnog suda pravična i na zakonu zasnovana, tj. da je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Drugotuženi i trećetuženi su naveli da je nesporno da je njihov punomoćnik u zakonom predviđenom roku podnio žalbu Okružnom sudu. Takođe, drugotuženi i trećetuženi su naveli da je njihov punomoćnik, po zahtjevu Okružnog suda, uredio žalbu, mada smatraju da u konkretnom slučaju nije bio opravdan dopis tog suda kojim je tražio uređenje žalbe. Drugotuženi i trećetuženi su naveli da je žalba uređena u skladu s odredbama člana 206 ZPP-a, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi o neblagovremenom podnošenju žalbe. Pri tome, drugotuženi i trećetuženi su naveli da je odredbama člana 214 ZPP-a propisano da se podnesci primljeni po prijemu odgovora na žalbu ili po isteku roka za odgovor na žalbu neće uzimati u razmatranje, osim u slučajevima u kojima sud izričito od stranke zatraži dodatno izjašnjenje. Konačno, drugotuženi i trećetuženi su naveli da su neosnovani apelantovi navodi o pravosnažnosti prvostepene presude u odnosu na prvotuženu, budući da su, prema odredbama člana 366 ZPP-a, svi tuženi jedinstveni suparničari, što znači da se dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 205.

Žalba mora da sadrži:

1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;

2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;

3) razlog žalbe;

4) potpis podnosioca žalbe.

Član 206.

Ako žalba ne sadrži podatke iz člana 205. ovog zakona (nepotpuna žalba), prvostepeni sud će rješenjem, protiv koga nije dozvoljena žalba, pozvati žalioca da u roku od osam dana dopuni ili ispravi žalbu.

Ako žalilac u roku iz stava 1. ovog člana ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu.

Član 214. stav 5.

Podnesci primljeni po prijemu odgovora na žalbu ili po isteku roka za odgovor na žalbu neće se uzimati u razmatranje, osim u slučajevima u kojima sud izričito od stranke zatraži dodatno izjašnjenje.

Član 300. stav 1.

Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.

Član 302.

Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.

Član 362. stav 1. tačka 1.

Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);

Član 366.

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 032542 13 Gž od 18. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije u vezi s članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava svojine i posjeda na predmetnim nepokretnostima, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

21. Apelant smatra da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio relevantne odredbe ZPP-a i da nije omogućio apelantu da se izjasni u pogledu „uređene žalbe“, što je za posljedicu imalo donošenje nezakonite odluke u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti, te da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant na osnovu te presude uknjiži u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik tih nepokretnosti s dijelom 1/1. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi drugotuženog i trećetuženog protiv prvostepene presude, donio presudu kojom je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 300 stav 1 ZPP-a propisano da „stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika“, te da je odredbama člana 302 tog zakona propisano da „radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka“. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz uvoda prvostepene presude i uvoda drugostepene presude, da je u predmetnom postupku drugotuženog i trećetuženog zastupao advokat Zoran Perić. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije, koju je apelant dostavio u prilogu apelacije, proizlazi da je advokat Zoran Perić 10. januara 2013. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te da je u predmetnoj žalbi kao podnosilac žalbe naveden advokat Zoran Perić. Takođe, Ustavni sud zapaža da je advokat Zoran Perić, podneskom od 6. marta 2013. godine, uredio žalbu tako što je navedeno da žalbu podnosi advokat Zoran Perić kao punomoćnik drugotuženog i trećetuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o očiglednoj grešci prilikom potpisivanja žalbe (jer je nesporno da je advokat Zoran Perić zastupao drugotuženog i trećetuženog), koja je uostalom ispravljena podneskom od 6. marta 2013. godine po zahtjevu drugostepenog suda (kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju drugotuženog i trećetuženog). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu, kao i navodi kojima ukazuje da mu je onemogućeno da se izjasni u pogledu „uređene žalbe“ (koja je u svom suštinskom dijelu ostala neizmijenjena) ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka, te da su kao takvi potpuno neosnovani. Što se tiče apelantovih navoda da je prvostepena presuda postala pravosnažna u odnosu na prvotuženu, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 362 stav 1 tačka 1 ZPP-a, u obrazloženju svoje presude dao jasne razloge zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i u odnosu na prvotuženu, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju drugostepenog suda u tom dijelu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, u obrazloženju svoje odluke, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, primjenjujući relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženju svoje odluke kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

25. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju imao mogućnost da da odgovor na žalbu drugotuženog i trećetuženog, a koji odgovor je Okružni sud sud cijenio prilikom donošenja svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je prvostepena presuda, koja je bila u apelantovu korist, preinačena po žalbi drugotuženog i trećetuženog, te da protiv te odluke apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima, ne može voditi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Okružni sud, primjenom relevantnih odredaba ZPP-a, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/13 (P. Đ.) | Sudska praksa | Aktio