Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-687/14 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-687/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-687/14, rješavajući apelacije Miroslava Petkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Petković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008141 12 REV od 12. decembra 2013. godine;
Senad Alijagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 027832 13 REV od 18. marta 2014. godine;
B. B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046785 14 REV od 29. aprila 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-687/14 Miroslav Petković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnio je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008141 12 REV od 12. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te je drugotuženi Grad Mostar obavezan da apelantu isplati iznos od 111.300,00 KM na ime naknade za uništeni stan, dok je odbijena apelantova tužba u odnosu na prvotuženog Franjevački samostan Mostar. U odnosu na odbijajući dio odluke, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu, budući da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan srušena od strane drugotuženog, te da je nakon rušenja tako neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, uz naknadu, dodijeljeno prvotuženom, ali bez bilo kakvih obaveza prvotuženog u odnosu na apelanta i druge stanare zgrade. Sud je, također, zaključio da prvotuženi ne bi mogao biti obavezan ni na naknadu štete, budući da ni na koji način nije učestvovao u rušenju predmetne zgrade, niti je utvrđeno postojanje protivpravnih radnji u postupku dodjele spornog neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta.
2. AP-2780/14 Senad Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić advokat iz Zenice, podnio je 16. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 027832 13 REV od 18. marta 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu A.A. da mu isplati iznos od 2.950,00 KM na ime koristi koju je tužena imala upotrebom stana u apelantovom vlasništvu, koji se nalazi u Sarajevu, a za period od oktobra 2007. godine (kada je tužena uvedena u posjed stana u izvršnom postupku) pa do maja 2009. godine (kada je tužena predala u posjed predmetni stan apelantu). U postupku je utvrđeno da su apelant i tužena u postupku radi utvrđenja bračne stečevine, zaključili Sporazum kojim se, između ostalog, apelant obavezao da će tuženoj isplatiti određeni novčani iznos na ime zajedničkog ulaganja u adaptaciju stana u kojem su ranije zajedno stanovali, kao i određeni novčani iznos za automobil, dok se tužena obavezala da će apelantu predati ključeve stana prilikom primopredaje novca. S tim u vezi, sud je istakao da se pravo tužene, kao korisnika stana u odnosu na apelanta kao vlasnika stana, utemeljuje na pravnom odnosu porodično pravne prirode, na pravu zadržavanja, tj. na pravu da privremeno zadrži stvar apelanta sve dok on sa svoje strane ne namiri njeno potraživanje. Sud je zaključio da se u konkrentom slučaju ne radi o bespravnom korištenju stana, nego o pravu zadržavanja koje držaoca ovlašćuje na privremenu državinu stvari dok mu ne bude isplaćeno Sporazumom utvrđeno potraživanje. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužena nije u obavezi da apelantu isplati naknadu za korištenje stana za sporni period.
3. AP-3441/14 B. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Frankfurta, Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija advokati iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046785 14 REV od 29. aprila 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. jula 20014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odluka drugotuženog Fonda za PIO RS-Filijala Banja Luka-Komisije za rješavanje potreba korisnika penzije Opštine Banja Luka o davanju saglasnosti M.L. (majci prvotuženog N.H.) za prijenos stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banja Luci, te da se obaveže prvotuženi da apelantu preda u posjed predmetni stan. U postupku je utvrđeno da je apelant (kao i njegova majka S.L.) napustio predmetni stan 1992. godine, te da je u njemu ostao apelantov otac S.L., kao nosilac stanarskog prava. Također je utvrđeno da se S.L., nakon razvoda sa apelantovom majkom, oženio i stekao novo porodično domaćinstvo sa M.L, majkom prvotuženog. Budući da je M.L. zakonita supruga S.L., kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji je u međuvremenu umro, apelant (koji je napuštanjem spornog stana izgubio svojstvo člana porodičnog domaćinstva) ne može sa uspjehom pobijati odluku drugotuženog kojom je dana saglasnosti M.L. za prijenos stanarskog prava u skladu sa odredbama člana 19. Zakona o stambenim odnosima, jer nema aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 687/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman