Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/16 („Sword security“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/16

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 368/16, rješavajući apelaciju „Sword securityja“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Sword securityja“ d.o.o.

Sarajevo podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 345149 13 Ip 2 od 28. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sword security“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 345149 13 Ip 2 od 28. novembra 2013. godine. Ujedno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio Općinskom sudu da hitno nastavi izvršni postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 12. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 19. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. aprila 2013. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Feroelektra“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu izvršne isprave - Presude Općinskog suda broj 65 0 Ps 209572 11 Ps od 30. novembra 2012. godine radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 32.266,75 KM sa pripadajućim zateznim zakonskim kamatama i troškova parničnog postupka u iznosu od 5.230,00 KM.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 345149 13 Ip od 26. aprila 2013. godine odredio predloženo izvršenje na novčanim potraživanjima izvršenika koji se vode kod Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar i Vakufske banke d.d. Sarajevo, a rješenje o izvršenju je odmah dostavljeno Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar na provođenje.

7. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Hypo Alpe Adria banka podneskom od 6. juna 2013. godine obavijestila sud da je djelimično postupila po rješenju u iznosu od 5.825,66 KM, pa s obzirom na to da nije u mogućnosti izvršiti rješenje u cijelosti, kopija rješenja je zadržana u evidenciji a original proslijeđen Vakufskoj banci d.d. Sarajevo. Dopisom od 11. juna 2013. godine Vakufska banka je obavijestila Općinski sud da, zbog nedostatka sredstava, nije u mogućnosti izvršiti rješenje o izvršenju.

8. Apelant je 4. oktobra 2013. godine podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja tako što je, umjesto izvršenja na transakcijskim računima izvršenika, predložio izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim u zk. ul. broj 1094 k.o. SP Dolac i zk.ul. broj 235 k.o. SP Dolac.

9. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 65 0 Ip 345149 13 Ip 2 od 28. novembra 2013. godine usvojio apelantov prijedlog kojim je predložena promjena predmeta izvršenja, izvršni postupak na novčanim sredstvima izvršenika obustavio, a rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja odmah dostavio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda radi zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama.

10. Protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja izvršenik je 6. decembra 2013. godine izjavio prigovor, navodeći da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar djelimično provela rješenje o izvršenju od 26. aprila 2013. godine u ukupnoj visini od 17.123,87 KM, pa je izvršenik predložio da sud prigovor izvršenika usvoji i djelimično obustavi izvršenje određeno rješenjem od 28. novembra 2013. godine.

11. Radi odlučivanja o prigovoru izvršenika, Općinski sud je dopisom od 24. marta 2014. godine naložio Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar da u roku od osam dana obavijesti sud u kojem obimu je provedeno rješenje o izvršenju od 26. aprila 2013. godine, te da dostavi specifikaciju naplaćenih iznosa troškova, kamata i glavnog duga. Hypo Alpe Adria Bank je 8. aprila 2014. godine obavijestila Općinski sud da je izvršila djelimičan prenos u ukupnom iznosu od 22.562,56 KM.

12. Općinski sud je 29. maja 2014. godine donio rješenje kojim je usvojio prigovor izvršenika od 6. decembra 2013. godine, rješenje o izvršenju od 28. novembra 2013. godine ukinuo u dijelu naplate iznosa od 22.562,56 KM i u tom dijelu izvršenje obustavio, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju održano na snazi.

13. Općinski sud je 9. septembra 2014. godine zakazao ročište radi utvrđivanja vrijednosti nekretnine za 16. oktobar 2014. godine na kojem je apelantov opunomoćenik izjavio da je izvršenik u međuvremenu platio još jedan dio duga. Na istom ročištu Općinski sud je usvojio saglasan prijedlog stranaka da vještačenje radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina obavi vještak građevinske struke Omer Mataradžija.

14. Nakon što je apelant dostavio dokaz o uplati predujma na ime vještačenja, Općinski sud je dostavio poziv vještaku Omeru Mataradžiji, koji je podneskom od 9. februara 2015. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da prihvati vještačenje zbog ranije preuzetih obaveza na drugim sudovima.

15. Nakon toga Općinski sud je na apelantov prijedlog donio zaključak broj 65 0 Ip 345149 13 Ip 2 od 26. marta 2015. godine kojim je odredio vještačenje vještaka građevinske struke Krešimira Filipovića radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina. Vještak je 7. augusta 2015. godine dostavio nalaz i mišljenje, koje je sud 27. augusta 2015. godine dostavio na izjašnjenje strankama.

16. Iz odgovora na apelaciju, također, proizlazi da je 14. septembra 2015. godine Upravi Općinskog suda Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo dostavilo naredbu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 KO 23236 15 KPP 6 od 10. septembra 2015. godine kojom se zabranjuje korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom izvršenika do okončanja krivičnog postupka.

17. S obzirom na to da su u naredbi Kantonalnog suda navedene i nekretnine koje su predmet konkretnog izvršnog postupka, Općinski sud je dopisom od 19. novembra 2015. godine zatražio od Kantonalnog suda obavještenje da li je i dalje na snazi naredba od 10. septembra 2015. godine kojom se zabranjuje korištenje, otuđenje i daljnje raspolaganje imovinom izvršenika do okončanja krivičnog postupka na navedenim nekretninama, a radi zakazivanja ročišta za prodaju nekretnina u predmetu broj 65 0 Ip 345149 13 Ip 2. Kantonalni sud je 23. novembra 2015. godine obavijestio Općinski sud da naredba Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine ostaje na snazi.

18. Općinski sud je dopisom od 12. januara 2016. godine obavijestio apelanta da je uvidom u zk. ul. Broj 1094 i zk. ul. Broj 235 k.o. SP Dolac utvrđeno da je u B vlasničkom listu zabilježena zabrana korištenja, otuđenja i daljnjeg raspolaganja na nekretninama u vlasništvu izvršenika do okončanja krivičnog postupka, a na osnovu naredbe Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine. Pored toga, Općinski sud je obavijestio apelanta da neće poduzimati dalje radnje vezane za prodaju predmetnih nekretnina, budući da je još na snazi naredba od 10. septembra 2015. godine, a apelantu je data mogućnost da u roku od 15 dana od dana prijema ovog dopisa predložiti drugi predmet i sredstvo izvršenja radi namirenja potraživanja u cijelosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je, zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da „navedena naredba [Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine] ne predstavlja zapreku da se [predmetni] izvršni postupak nastavi i okonča, jer apelant ima izvršnu ispravu i valjan izvršni naslov na osnovu kojeg izvršni sud mora provesti izvršni postupak. Navedenom naredbom se ne zabranjuje, niti se smije i može zabraniti izvršnom sudu da prekine ili obustavi predmetni izvršni postupak, niti se to bilo gdje i navodi u samoj naredbi, te da je smisao naredbe da se izvršeniku kao privrednom društvu zabrani korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom i to samoinicijativno, a sve do okončanja krivičnog postupka koji je u fazi istrage“. Nadalje, apelant je posebno ukazao na odredbu člana 228. Zakona o izvršnom postupku „koji izričito normira da se u izvršnom postupku ne primjenjuju odredbe drugih zakona koji se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja“. Imajući u vidu navedeno, apelant je naveo da ga na ovaj način Općinski sud obespravljuje u odnosu na mogućnost ulaganja pravnog lijeka, jer ga dopisom [od 12. januara 2016. godine] samo obavještava da neće poduzimati nikakve radnje u postupku. Apelant smatra da je Općinski sud morao donijeti rješenje kojim prekida postupak ili rješenje kojim odlaže izvršenje, ali kako to nije mogao učiniti jer je vezan već navedenim članovima Zakona o izvršnom postupku, samo ga je obavijestio da neće poduzimati nikakve radnje, što predstavlja arbitrarnu primjenu prava i grubo kršenje prava na pravično suđenje i prava na apelantovu imovinu. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio Općinskom sudu da hitno nastavi izvršni postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine dopis Općinskog suda od 12. januara 2016. godine i obaveže Općinski sud da nastavi predmetni izvršni postupak, kao i da mu dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na hronologiju predmetnog izvršnog postupka koji je, u skladu sa dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Općinski sud je istakao da ne postoje povrede Ustavom zaštićenih prava i člana 6. Evropske konvencije koje je apelant naveo u apelaciji Ustavnom sudu. Naime, tokom cijelog postupka sud je blagovremeno poduzimao radnje radi naplate apelantovog potraživanja koje je utvrđeno u izvršnoj ispravi, pa su netačni navodi da je sud tek po proteku sedamnaest mjeseci od dana donošenja rješenja o izvršenju odredio vještačenje. Od 4. oktobra 2013. godine (kada je apelant podnio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja) pa do 27. augusta 2015. godine (kada je sud nalaz vještaka dostavio strankama) sud je donio rješenje o izvršenju, utvrdio obim provođenja rješenja o izvršenju od 26. aprila 2013. godine na novčanom potraživanju izvršenika kod banke, odlučio o prigovoru izvršenika, zakazao i održao ročište za utvrđivanje vrijednosti nekretnina, odredio vještačenje vještaka kojeg su stranke saglasno predložile, donio zaključak kojim određuje vještačenje drugih vještaka iz navedenih razloga, te nalaz dostavio strankama na izjašnjenje. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant svojim postupanjem, odnosno nenavođenjem podataka o isplati putem banaka dao povoda izvršeniku da izjavi prigovor na rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 28. novembra 2013. godine (koji je kao osnovan i usvojen za manje od šest mjeseci), čime je direktno utjecao na dužinu trajanja postupka.

21. Konačno, Općinski sud je naveo da je „netačno [...] da je u navedenoj naredbi Kantonalnog suda zabranjeno [izvršeniku] korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom do okončanja krivičnog postupka, već je zabranjeno korištenje, otuđenje i daljnje raspolaganje imovinom [izvršenika], pa jezičkim tumačenjem navedene odluke se zaključuje da se ta zabrana odnosi na sve postupke koji su u toku, a takva zabrana je upisana i u B vlasničkom listu zk. ul. broj 1094 i zk. ul. 235 k.o. SP Dolac. S obzirom na navedeno, sud je, u smislu člana 63. stav 3. i stav 4. a u vezi sa članom 8. stav

2. Zakona o izvršnom postupku, pozvao [apelanta] da promijeni predmet i sredstvo izvršenja, nakon čega će donijeti odluku o daljem toku postupka sa poukom o pravnom lijeku, te [apelantu] neće biti onemogućeno pravo na efikasan pravni lijek i pristup sudu kao ni u dosadašnjem toku postupka“. V.Relevantni propisi

22. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 63. st. 3. i 4.

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

26. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja, kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

27. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

28. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažne sudske odluke, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

31. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je, zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 32.266,75 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, koje je u međuvremenu djelimično i naplatio, a koji se u vrijeme podnošenja apelacije, nakon podnošenja prijedloga za promjenu predmeta i sredstva izvršenja, vodio na nekretninama izvršenika. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A- 209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410. i 1411, st. 16-20).

36. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.

37. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju s ciljem izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dovoljni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela, s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju, adekvatne i dovoljne.

38. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu, tako i u praksi, te da osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. god.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne da se izvrši presuda u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

39. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava dužinu postupaka od podnošenja prijedloga za izvršenje, dakle, od 16. aprila 2013. godine, već isključivo ukazuje na dužinu trajanja postupaka od 28. novembra 2013. godine, kada je Općinski sud usvojio njegov prijedlog i odredio izvršenje na novom predmetu – nekretnini. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju, u pravilu, ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu od oko dvije godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom predmetu postupao ažurno, odnosno da je bez odlaganja poduzeo niz procesnih radnji radi izvršenja rješenja od 28. novembra 2013. godine. Naime, nakon što je donio rješenje od 28. novembra 2013. godine o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, Općinski sud je odlučivao o prigovoru izvršenika od 6. decembra 2013. godine, pa je, nakon što je naložio Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar da ga obavijesti u kojem obimu je provedeno rješenje o izvršenju od 26. aprila 2013. godine, donio rješenje od 29. maja 2014. godine kojim je usvojio prigovor i rješenje o izvršenju od 28. novembra 2013. godine ukinuo u dijelu naplate iznosa od 22.562,56 KM i u tom dijelu izvršenje obustavio, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju održano na snazi. Nadalje, Općinski sud je 9. septembra 2014. godine zakazao ročište radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina, pa je na saglasan prijedlog stranaka za vještaka odredio Omera Mataradžiju, koji je podneskom od 9. februara 2015. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da prihvati vještačenje. Nakon toga, Općinski sud je na apelantov prijedlog donio zaključak od 26. marta 2015. godine kojim je za vještaka odredio Krešimira Filipovića, koji je 7. augusta 2015. godine dostavio nalaz i mišljenje sudu. Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, što proizlazi iz odgovora na apelaciju, Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo Općinskom sudu dostavilo naredbu Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine kojom je zabranjeno korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom izvršenika do okončanja krivičnog postupka (u navedenoj naredbi su navedene i nekretnine koje su predmet konkretnog izvršnog postupka). Konačno, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dopisom od 12. januara 2016. godine obavijestio apelanta da je u B vlasničkom listu zabilježena zabrana korištenja, otuđenja i daljeg raspolaganja na nekretninama u vlasništvu izvršenika do okončanja krivičnog postupka, a apelantu je data mogućnost da, u skladu sa članom 8. Zakona o izvršnom postupku, predloži drugi predmet i sredstvo izvršenja radi namirenja potraživanja u cijelosti. Dakle, Općinski sud je, kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. u vrlo kratkom roku donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, zatim, rješenje kojim je odlučio o prigovoru izvršenika, zakazao ročište radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina, odredio vještaka građevinske struke, nakon čega mu je dostavljena naredba Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine kojom je zabranjeno korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom izvršenika do okončanja krivičnog postupka.

40. Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog neizvršavanja predmetnog rješenja o izvršenju od 28. novembra 2013. godine činjenica da je navedenom naredbom Kantonalnog suda od 10. septembra 2015. godine zabranjeno korištenje, otuđenje i dalje raspolaganje imovinom izvršenika, te da se ta zabrana odnosi na sve postupke koji su u toku i da je upisana i u B vlasničkom listu zk. ul. broj 1094 i zk. ul. broj 235 k.o. SP Dolac. Međutim, apelant je imao mogućnost da, u skladu sa članom

8. Zakona o izvršnom postupku, promijeni predmet i sredstvo izvršenja, nakon čega bi sud donio odluku o daljnjem toku postupka sa poukom o pravnom lijeku. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da izvršni postupak neopravdano dugo traje, budući da se izvršenje na izvršenikovim nekretninama ne može provesti u skladu sa odredbama ZIP-a prije nego što se okonča krivični postupak u kome je donesena naredba od 10. septembra 2015. godine.

41. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantu formalno-pravno onemogućeno izvršenje na nekretninama izvršenika, ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi, ali da apelant, kako je već navedeno, ima mogućnost da, u skladu sa članom 8. Zakona o izvršnom postupku, promijeni predmet i sredstvo izvršenja. Stoga, iako navedeni postupak traje oko dvije godine, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog „prava na sud“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

Ostali navodi

43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom „prava na sud“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi „prava na sud“, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

44. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da nema povrede „prava na sud“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke, jer u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-368/16 („Sword security“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio