Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/14 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2965/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2965/14, rješavajući apelacije Mije Vile i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mijo Vila, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 002336 13 Gž od 7. aprila 2014. godine;
Dženana Kasapović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043526 13 Rev od 25. septembra 2014. godine;
Nadira Aščerić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 055746 14 Gž od 27. aprila 2015. godine;
Almir Omerašević, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 058240 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine;
Stojanka Timarac, Mladena Timarac i Tijana Timarac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000381 14 Rev od 22. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2965/14 Mijo Vila (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 002336 13 Gž od 7. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da shodno sklopljenom Ugovoru o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe sa apelantom, tj. dijela preduzeća „Kupreško polje“ Kupres pod nazivom farma Rilić 1, izvrši cijepanje parcela k.č. 227 zk. ul. broj 120 k.o. Rilić, ovčarnik bruto površine 1944 m2, kao i ekonomsko dvorište površine 65.630 m2 i uplanjenje objekta kako bi se temeljem navedenog mogao izvršiti prijenos prava vlasništva sa tuženog na apelanta odnosno izvršiti uknjižba u gruntovnici Općinskog suda u Tomislavgradu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je iz tenderske dokumentacije te samog teksta ugovora o kupoprodaji vidljivo da su parnične stranke (apelant kao kupac i prodavač označen kao PP „Kupreško polje“ d.o.o. Kupres) kao predmet kupoprodaje označili dio preduzeća „ Kupreško polje“ Kupres pod nazivom farma Rilić 1, koja se sastoji od stajskog objekta, ovčarnika, bruto površine 1944 m2 koji je smješten na dijelu parcele označene kao k.č. broj 227 po zk. ul. broj 120 k.o. Rilić, s tim da se navedeni objekat nalazi pod teretom zakupa do 2023. godine.
Nadalje, utvrđeno je da je na predmetni ugovor saglasnost dala i Agencija za privatizaciju Kantona
10. Naime, utvrđeno je da se članom 4. citiranog ugovora prodavač obavezao predati kupcu predmet neposredne pogodbe u stanju kako je to navedeno u prospektu tendera i procjeni, a prijenos vlasništva izvršit će kupac, dok je članom 6. istog ugovora propisano da je prodavac dužan predati predmet kupoprodaje kupcu u stanju koje odgovara opisu u katalogu i prospektu navedenog preduzeća. Također, utvrđeno je da je tuženi preduzeo sve radnje za predaju predmeta kupoprodaje apelantu, a kada je primijećeno da stanje na terenu i označene površine po ugovoru o kupoprodaji nije u skladu ponudio je svakako aneks apelantu o čemu je sačinio i tekst ugovora apelantu kao i pomenutoj Agenciji tako da bi površina objekta prilikom cijepanja parcele i uplanjenja objekta iznosila 2019 m2, a ne 1944 m2 kako to stoji u ugovoru, dakle razlika je samo od 75 m2. Isto tako, utvrđeno je da se nedostatak površine na objektima predmeta kupoprodaje mogao utvrditi lako uvidom na licu mjesta, dakle apelant je kao savjestan i dobar domaćin privrednik mogao kako u gruntovnici tako i na terenu provjeriti i utvrditi sve relevantne činjenice vezano za objekte predmeta kupoprodaje i utvrditi da li stanje na terenu i u zemljišnim knjigama odgovara stanju iz javnog oglasa, a kako je to očigledno propustio, to je sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima odbio apelanta sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom.
2. AP-4826/14 Dženana Kasapović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 12. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043526 13 Rev od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu od 26. aprila 2001. godine, zaključen između „UPI banke“ d.d. Sarajevo (pravnog prednika tužitelja) i apelantice kao korisnika kredita. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima iz koje slijedi da ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani (kao što u ovom slučaju tužitelj nije mogao zaključiti ugovor o kreditu bez potrebne dokumentacije apelantice) ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije šta drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovornost i posljedice. Naime, utvrđeno je da okolnost da se tužitelj nije pridržavao odredbi propisanih u odluci o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditnih aktivnosti banaka prilikom odobravanja kredita (da nije vodio kreditni dosije u skladu sa navedenim propisom), ne utiče na odnos između banke i njenog klijenta, niti to predstavlja razlog ništavosti ugovora, jer navedena odluka propisuje uslove u okviru kojih postupa banka radi osiguranja naplate svojih potraživanja. Dakle, sud je zaključio da u situaciji kada je banka povrijedila zakonsku zabranu, konkretno ne posjeduje dosije apelantice ili potvrdu temeljem koje potvrđuje da je apelantica primila ugovoreni novac, to podrazumijeva da banka snosi rizik prilikom naplate ugovorenih potraživanja, i povlači odgovornost kreditnog službenika, ali ne i ništavost ugovora. Osim toga, sud je zaključio da ugovaranjem većeg iznosa mjesečne rate od stvarne mogućnosti vraćanja, predmetni ugovor ne čini ništavim, pa je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-3599/15 Nadira Aščerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 055746 14 Gž od 27. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelantica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog i petotuženu, kao i sa cjelokupnim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti izjave o jemstvu apelantice po zaključenim ugovorima o nenamjenskim gotovinskim kreditima između prvotuženog i ostalih tuženih, kao i sa zahtjevom za isplatu novčanih sredstava od prvotuženog i drugotužene. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u predmetnoj pravnoj stvari apelantica tražila utvrđenje ništavosti izjave o jemstvu koje je potpisala na ugovorima o nenamjenskim kreditima zaključenim između pravnog prednika prvotuženog kao davatelja kredita i ostalih tuženih kao korisnika kredita u prvoj polovini 2002. godine, a kao razlog ništavosti navodila je prevaru od strane drugotužene i izazvanu zabludu u osobi korisnika kredita. Međutim, utvrđeno je da kako su prevara i zabluda ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora ili izjave o jemstvu, razlog rušljivosti ugovora, to je prvostepeni sud tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje ništavosti izjave o jemstvu pravilno pravno kvalifikovao kao zahtjev za poništenje rušljivog ugovora, koji podliježe na prvom mjestu subjektivnom prekluzivnom roku od jedne godine računajući od dana saznanja za postojanje tog razloga (član 117. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Shodno tome, kod utvrđenja da je apelantica za razlog rušljivosti imala saznanja u martu 2003. godine, a da je tužba podnesena 08. septembra 2005. godine, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni rok za podnošenje tužbe radi poništenja rušljivog ugovora.
4. AP-5571/15 Almir Omerašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 058240 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene kojim je tražio da se utvrdi da su Ugovor o kreditu od 6. augusta 2007. godine zaključen između prvotuženog i drugotuženog, Ugovor o jemstvu od 1. augusta 2007. godine, te Izjava o prihvatanju uvođenja administrativne zabrane od 1. augusta 2007. godine četvrtotuženog, pravno ništavni. Isto tako, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog kojim je tražio da se isti obavežu da mu solidarno isplate na ime naknade štete, zbog otplate dijela kredita, određene novčane iznose, dok je drugotuženi obavezan da apelantu na ime regresa za otplatu kredita isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da su Ugovor o kreditu, Ugovor o jemstvu i Izjava apelanta o prihvatanju administrativne zabrane pravno ništavni, jer je zaključio da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti ispoštovana procedura propisana relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a da apelant nije, u smislu odredbe člana 103. tog zakona dokazao da je Ugovor o kreditu zaključen suprotno prinudnim propisima ili moralu društva (pri tome je istakao i da eventualna činjenica da glavni dužnik, tj. drugotuženi, nije namjenski utrošio sredstva, čak i da je tačna, nije razlog koji osporene isprave čini ništavnim, odnosno koji je protivan prinudnom propisu).
Također, utvrđeno je da kada je apelant opredijeljenim zahtjevom tražio da mu tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog otplate kredita, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev usvojio u odnosu na glavnog dužnika (korisnika kredita), obzirom da je odredbom člana 1013. predmetnog zakona propisano da jemac koji je isplatio povjeritelju njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu nadoknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate. Shodno tome, utvrđeno je da apelant, kao jemac koji je isplatio povjeritelju novčano potraživanje glavnog dužnika nije ovlašćen potraživati solidarnu isplatu cijelog iznosa od prvotuženog, kod činjenice da su Ugovor o kreditu i ostali prateći ugovori pravno valjani, a obzirom da je prvotuženi bio davatelj kredita, dok je, u skladu sa odredbom člana 1018. pomenutog zakona, od ostalih jemaca mogao regresirati samo onaj dio koji otpada na njih (pri tome bi morao i dokazati koji dio se odnosi na ostale jemce), dakle nikako tražiti da mu solidarno sa glavnim dužnikom i davateljem kredita nadoknade cjelokupni iznos kreditnog duga koji je otplatio, kako je to postavljenim tužbenim zahtjevom upravo i potraživao. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci odluke.
5. AP-5626/15 Stojanka Timarac, Mladena Timarac i Tijana Timarac (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Prijedora, podnijele su 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000381 14 Rev od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu, zaključenog između Vlade Timarca, kao poklonodavca i Gordana Timarca, kao poklonoprimca, ovjerenog 3. augusta 2007. godine kod Osnovnog suda u Prijedoru, kojim poklonodavac poklanja poklonoprimcu ½ dijela svojih nekretnina pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je Gordan Timarac sin Vlade Timarca iz prvog braka, dok su apelantice, druga supruga Vlade Timarca i njegova djeca iz drugog braka. Nadalje, pored ostalog, utvrđeno je da su u konkretnom slučaju, u svrhu dokazivanja da li je Vlado Timarac bio poslovno sposoban za zaključenje spornog ugovora o poklonu, izvedeni dokazi vještačenjem po doktorima specijalistima psihijatrije Nadi Milanović, Neri Zivlak Radulović i Milanu Stojakoviću. Shodno tome, utvrđeno je da su vještaci Nera Zivlak Radulović i Milan Stojaković, u svojim nalazima i mišljenjima u bitnome bili saglasni, da na temelju predočene medicinske dokumentacije za poklonodavca Vladu Timarca i stanja predmetnog spisa, nema dovoljno relevantnih dokaza da on ne bi bio sposoban za razumno i normalno rasuđivanje, odnosno da u trenutku sklapanja spornog ugovora ne bi mogao shvatiti, obzirom na svoje stanje bolesti, značaj sklapanja tog ugovora i njegov sadržaj. Nasuprot tome, utvrđeno je da je vještak Nada Milanović, u svome prvobitnom nalazu i mišljenju navela da zbog lošeg zdravstvenog stanja Vlado Timarac u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora o poklonu nije bio svjestan u koju pravnu radnju ulazi i kakve su njene posljedice, ali je nakon izvršenog vještačenja po druga dva vještaka iste struke dopustila mogućnost daje u svom nalazu nešto i previdjela, te je prepustila sudu da prilikom rješavanja spora ima u vidu i nalaze njenih kolega, te da odluku donese u kontekstu sva tri nalaza. Kod takvog stanja stvari i činjenice da u spornom ugovoru o poklonu nije označen datum njegovog sačinjavanja, na koju okolnost ni apelantice nisu izvele druge dokaze tokom postupka, sud je prihvatajući nalaze vještaka Nere Zivlak Radulović i Milana Stojakovića, zaključio da je valjalo odbiti tužbeni zahtjev, nalazeći da apelantice nisu dokazale da Vlado Timarac u vrijeme zaključivanja tog ugovora nije bio poslovno sposoban. Osim toga, sud je konstatovao da pravilnost ovakvog zaključka proizilazi iz izjave prvoapelantice saslušane kao parnična stranka koja je potvrdila da je sa Vladom Timarcem zaključila brak 25. maja 2007.godine i da je on bio zdrav čovjek.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2965/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman