Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/13 ("Nafaka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Javna rasprava
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1696/13

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1696/13, rješavajući apelaciju "Nafake" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija "Nafake" d.o.o. Tuzla.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na javnu raspravu pred Kantonalnim sudom u Tuzli.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008468 11 U od 19. februara 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija "Nafake" d.o.o. Tuzla podnesena zbog povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 008468 11 U od 19. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Nafaka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 20. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 008468 11 U od 19. februara 2013. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 08-03/1-1-04.9-2-50/11-AK od 15. novembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona – Odjeljenje za administraciju Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 08-03/1-12-04.9-4917/11 od 27. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostepenog organa i prvostepenog organa zatraženo je 26. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 5. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, drugostepeni organ 8. februara 2016. godine i prvostepeni organ 15. februara 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem prvostepenog organa broj 08-03/1-12-04.9-4917/11 od 27. septembra 2011. godine odbijen je apelanticin zahtjev za registraciju putničkog motornog vozila marke "volkswagen", zbog nedostataka iz člana 15. Pravilnika o registriranju vozila. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je apelantica podnijela tom organu zahtjev za produženje registracije za navedeno vozilo, uz koji je, uz ostalu dokumentaciju potrebnu za produženje registracije navedenog vozila kojim se obavlja taksi-djelatnost, dostavila i uvjerenje Ministarstva trgovine, turizma i saobraćaja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) o posjedovanju licence od 4. juna 2010. godine. U vezi s tim, prvostepeni organ je naveo da je apelantici, prilikom predavanja zahtjeva za produženje registracije, ukazano da je uz predmetni zahtjev dužna priložiti uvjerenje Ministarstva o posjedovanju licence za 2011. godinu. Prvostepeni organ je naveo da je apelantica nakon toga dostavila rješenje Ministarstva o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta za navedeno vozilo od 22. augusta 2011. godine, ali da nije dostavila traženo uvjerenje, niti je to učinila u narednom periodu iako joj je dva puta, kada je dolazila da se informira o svom predmetu, ukazano da nije dostavila traženo uvjerenje. Budući da apelantica, pored tri usmene obavijesti, nije dostavila predmetno uvjerenje Ministarstva, prvostepeni organ je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 08-03/1-1-04.9-2-50/11-AK od 15. novembra 2011. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je, prije svega, naveo da je u predmetnom postupku kao prvostepeni organ postupalo Odjeljenje za administraciju Tuzla, a da kao drugostepeni organ postupa Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, te da su stoga neosnovani apelanticini navodi da u predmetnom postupku nije osigurano načelo dvostepenosti. Drugostepeni organ je dalje naveo da je članom 15. Pravilnika o registriranju vozila propisano da se zahtjev za produženje registracije vozila podnosi prije isteka važenja registracije, ali ne prije 30 dana od isteka važenja registracije vozila, nadležnom tijelu na propisanom obrascu, uz koji podnosilac zahtjeva prilaže, između ostalog, dokaz o odobrenoj djelatnosti i dokaz o određenom matičnom broju pravnog lica ili poreznom broju, osim ako se važeći dokazi za tu godinu već nalaze u evidenciji nadležnog tijela. U vezi s tim, drugostepeni organ je ukazao da je apelantica uz zahtjev za produženje registracije vozila priložila, između ostalog, uvjerenje Ministarstva od 4. juna 2010. godine, ali da nije priložila uvjerenje za 2011. godinu, što je bila dužna, niti je to učinila u narednom periodu iako joj je na to više puta ukazivao prvostepeni organ. Drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ, s obzirom na to da apelantica nije dostavila dokaz iz člana 15. stav 1. tačka i) Pravilnika o registriranju vozila, pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 03 0 U 008468 11 U od 19. februara 2013. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 15. Pravilnika o registriranju vozila propisano da se zahtjev za produženje registracije vozila podnosi prije isteka važenja registracije, ali ne prije 30 dana od isteka važenja registriranja vozila, nadležnom tijelu na propisanom obrascu uz koji se prilaže dokumentacija navedena u tom članu. Kantonalni sud je ukazao da apelantica u tužbi ne osporava odlučnu činjenicu da prilikom podnošenja zahtjeva za produženje registracije vozila nije priložila sve potrebne dokaze iz člana 15. Pravilnika o registriranju vozila, tj. da nije priložila uvjerenje Ministarstva za registraciju taksi-vozila za 2011. godinu, pogrešno smatrajući da taj dokaz nije dužna priložiti, jer se već nalazi u evidenciji nadležnog organa. Kantonalni sud je naveo da, nasuprot apelanticinim prigovorima iznesenim u tužbi, taj sud smatra da su odluke prvostepenog organa i drugostepenog organa pravilne i zakonite. Naime, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni organ prilikom rješavanja apelanticinog zahtjeva nije imao sve potrebne dokaze, te da je stoga pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev za produženje registracije predmetnog vozila, pogotovo što je prvostepeni organ više puta (usmeno) tražio od apelantice da dostavi uvjerenje Ministarstva za 2011. godinu (što apelantica i ne osporava tužbom). Kantonalni sud je dalje naveo da je nadležnost drugostepenog organa utvrđena u skladu sa odredbama člana 19. Zakona o upravnom postupku, te da su stoga neosnovani apelanticini prigovori o nenadležnosti drugostepenog organa. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su irelevantni apelanticini prigovori koji se odnose na raniju realizaciju dva vozila u toku 2011. godine, budući da je predmet preispitivanja zakonitosti konkretni upravni akt, tj. osporeni akt koji se tužbom pobija.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na javnu raspravu. Naime, apelantica navodi da je Kantonalni sud donio presudu u nejavnom rješavanju, iako je apelantica u predmetnoj tužbi postavila zahtjev za održavanje javne rasprave, te da je stoga taj sud bio dužan da održi javnu raspravu u smislu odredaba člana 28. Zakona o upravnim sporovima. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, jer Kantonalni sud nije obrazložio zašto je odbio njen prigovor o nenadležnosti drugostepenog organa. Apelantica dalje navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio član 15. stav 1. tačka i) Pravilnika o registriranju vozila, jer je tim članom određeno da je podnosilac zahtjeva dužan da dostavi dokaz o odobrenoj djelatnosti, osim u slučaju kada se važeći dokaz za tu godinu već nalazi u evidenciji nadležnog organa. Apelantica navodi da je u 2011. godini realizirala dva zahtjeva za produženje registracije taksi-vozila, te da je logično zaključiti da se u evidenciji nadležnog organa već nalazio dokaz o odobrenoj taksidjelatnosti. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak pred Kantonalnim sudom trajao duže od jedne godine, a pred upravnim organima četiri mjeseca, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 KM. Konačno, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je, zbog odbijanja predmetnog zahtjeva, onemogućena u nesmetanom obavljanju osnovne registrirane djelatnosti.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi izneseni u predmetnoj apelaciji, a iz razloga sadržanih u presudi tog suda. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Drugostepeni organ je u odgovoru na apelaciju opisao tok predmetnog postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, te ponovio razloge koji su navedeni u obrazloženjima osporenih odluka. U vezi s tim, drugostepeni organ je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji "opravdan zahtjev" stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelanticinu tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. S obzirom na to, drugostepeni organ predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Prvostepeni organ je u odgovoru na apelaciju opisao tok predmetnog postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, te ponovio razloge koje je naveo u obrazloženju svog rješenja.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 1. tačka 4.

Upravni akt može se pobijati:

4) ako se u upravnom postupku koji je prethodio aktu nije postupilo po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

Član 28. st. 1, 2. i 3.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Član 29.

U slučaju iz stava 2. člana 28. ovog Zakona sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća odredit će dan rasprave ili nejavnog rješavanja i na raspravu odnosno nejavno rješavanje pozvati stranke i zainteresirana lica, ako ima takvih lica.

U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode.

Član 33. st. 1. i 2.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 008468 11 U od 19. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, Serija A broj 13, stav 94).

21. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za produženje registracije predmetnog vozila koje je do tada služilo apelantici za obavljanje njene osnovne djelatnosti – taksi-prevoza putnika. Ustavni sud ukazuje da u takvim okolnostima odluka o apelanticinom zahtjevu za produženje registracije vozila nesumnjivo utječe na njena "imovinska", tj. "građanska prava i obaveze", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na predmetni postupak.

22. Ustavni sud zapaža da apelantica, najprije, ukazuje da je Kantonalni sud propustio da održi javnu raspravu shodno odredbama člana 28. Zakona o upravnim sporovima, te da joj je stoga povrijeđeno pravo na javnu raspravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem javni značaj postupka pred sudskim tijelima o kojem se govori u članu 6. stav 1. Evropske konvencije štiti stranke u postupku od provođenja pravde u tajnosti, bez kontrole javnosti, te je to jedno od sredstava kojima se može održavati povjerenje u više i niže sudove. Time što čini provođenje pravde vidljivim, javnost pridonosi postizanju cilja člana 6. stav 1, a to je pošteno suđenje, čije je jamstvo jedno od osnovnih načela demokratskog društva u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Martinie protiv Francuske [VV], broj 58675/00, stav 39, ECHR 2006).

23. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, obaveza održavanja javne rasprave nije apsolutna. Naprimjer, rasprava se ne mora održati kad se stranka nedvosmisleno odrekne svog prava na nju, a nema pitanja od javnog interesa koja raspravu čine nužnom. To odricanje može biti izričito ili prešutno, ovo drugo, naprimjer, ako se stranka suzdržala od podnošenja zahtjeva da se održi rasprava (vidi, Evropski sud, Lundevall protiv Švedske, broj 38629/97, stav 34, presuda od 12. novembra 2002. godine). U situaciji kada se stranka prešutno odrekne prava na raspravu, tj. kada ne traži da se javna rasprava održi, ostaje da se, i u takvim okolnostima, utvrdi da li je nedostatak javne rasprave značio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Evropski sud je ukazao da utvrđivanje opravdanosti nedostatka održavanja rasprave pred drugostepenim ili trećestepenim sudom zavisi od posebnih karakteristika postupka o kojem je riječ. Štaviše, treba voditi računa o ukupnosti postupaka u domaćem pravnom poretku i o ulozi takvih sudova u njima. Kad se u postupku pred višim sudovima radi samo o pravnim pitanjima, za razliku od činjeničnih pitanja, tada se uopćeno ne traži usmena i javna rasprava, ako je takva rasprava održana, ili se nje stranka odrekla u prvom stepenu (vidi, Evropski sud, Hermi protiv Italije [VV], br. 18114/02, st. 60. i 61, ECHR 2006-XII, i Juričić protiv Hrvatske, broj 58222/09, stav 89, presuda od 26. jula 2011. godine).

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da, "ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj tužbi podnesenoj Kantonalnom sudu (koju je apelantica dostavila u prilogu apelacije) zatražio održavanje javne rasprave u smislu člana 28. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj tužbi, kao i u postupku pred upravnim organima, ukazivala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, insistirajući na tome da se uvjerenje o odobrenoj djelatnosti za 2011. godinu već nalazi u evidenciji nadležnog organa, te da stoga nije dužna da dostavi taj dokaz u smislu člana 15. stav 1. tačka i) Pravilnika o registriranju vozila. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je sud u upravnom sporu ovlašten da ispituje ne samo pravna pitanja već i činjenična pitanja, te da je ovlašten da i sam utvrđuje činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sam riješi upravnu stvar, kako to proizlazi iz odredaba člana 33. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud bio dužan da održi javnu raspravu shodno odredbama člana 28. Zakona o upravnim sporovima, kao i shodno standardima uspostavljenim kroz praksu Evropskog suda u pogledu potrebe održavanja javne rasprave. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica izričito tražila održavanje javne rasprave, da je u tom smislu ukazivala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred upravnim organima, te da je Kantonalni sud u predmetnom upravnom sporu bio ovlašten da ispita sporno činjenično pitanje na koje je ukazivala apelantica.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je, zbog neodržavanja javne rasprave pred Kantonalnim sudom, došlo do povrede apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. U pogledu apelanticinih navoda koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pred upravnim organima trajao četiri mjeseca, u okviru kojeg su donesene dvije odluke, te pred Kantonalnim sudom jednu godinu i jedan mjesec. Ustavni sud ne nalazi da, u okolnostima konkretnog slučaja, dužina trajanja predmetnog postupka od jedne godine i pet mjeseci, u okviru kojeg su donesene tri odluke, prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelanticinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

27. Što se tiče apelanticinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 15. Pravilnika o registriranju vozila, povredu prava na obrazloženu odluku, te povredu prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na zaključak o povredi prava na javnu raspravu i nalog koji je dat Kantonalnom sudu, nije potrebno posebno razmatrati ove apelanticine navode.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud propustio da održi javnu raspravu u predmetnom upravnom sporu shodno odredbama člana 28. Zakona o upravnim sporovima, kao i shodno standardima uspostavljenim kroz praksu Evropskog suda u pogledu potrebe održavanja javne rasprave.

29. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer dužina trajanja predmetnog postupka od jedne godine i pet mjeseci, u okviru kojeg su donesene tri odluke, ne prelazi granice "razumnog roka" iz ovog člana.

30. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/13 ("Nafaka" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio