Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-675/16 (Ž.L.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-675/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-675/16, rješavajući apelaciju Ž. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. L. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 0021344 16 Kž2 od 19. januara 2016. godine, rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 021344 15 Kv 3 od 24. decembra 2015. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. L. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 0021344 16 Kž2 od 19. januara 2016. godine, rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 021344 15 Kv 3 od 24. decembra 2015. godine, u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 2.

Protokola br.7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. L. (u daljem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 0021344 16 Kž2 od 19. januara 2016. godine, rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj: 95 0 K 021344 15 Kv 3 od 24. decembra 2015. godine.

2. Osnovni sud, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog krivičnog djela – posebni slučajevi falsifikovanja isprave iz člana 378. stav 1. tačka 1) Krivičnog zakona Republike Srpske, donio je Rješenje broj 95 0 K 021344 15 Kv 3 od 24. decembra 2015. godine kojim je u ponovnom postupku odlučujući po zahtjevu branioca apelanta od 19. novembra 2015. godine za ukidanje pritvora, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta iz razloga što postoji osnovana sumnja da je optuženi, tj. apelant počinio navedeno krivično djelo, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje ili produženje pritvora koji propisuje odredba člana 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: ZKP RS). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, nesumnjivo proizlazi iz samog čina potvrđivanja optužnice, kao i dokaza koje je Okružno tužilaštvo u Trebinju (u daljem tekstu: Tužilaštvo) prikupilo u toku istrage i prezentovalo na glavnom pretresu.

3. Osnovni sud je naveo da je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS, budući da činjenice koje se odnose na apelantovo ponašanje i postupke u toku predmetnog postupka, koje su navedene i argumentovane u prijedlogu Tužilaštva, upućuju na nesumnjiv zaključak da se apelant krije u cilju onemogućavanja nastavka predmetnog suđenja. Naime, Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora istaklo da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do zastoja u suđenju, budući da se apelant nalazio na liječenju u Institutu za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici, te da je u tom smislu ispoštovana preporuka ljekara navedene zdravstvene ustanove da se apelant "izvjesno vrijeme ne izlaže fizičkim naporima, putovanjima i stresnim situacijama". Pri tome, Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo dostavilo sudu dopis Granične policije Bosne i Hercegovine od 23. marta 2015. godine iz kojeg proizlazi da je apelant u periodu od 30. oktobra 2014. do 10. marta 2015. godine više puta prelazio državnu granicu (17 puta). Osnovni sud je naveo da je nakon toga zakazao ročište za 9. jun 2015. godine na koje je pristupio apelantov branilac, te tom prilikom zatražio da se pretres odloži za septembar 2015. godine s obzirom da se apelant nalazi ponovo na liječenju. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je Institut za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici, na traženje tog suda, dostavio akt od 19. juna 2015. godine kojim je obavijestio sud da je apelant bio na liječenju u toj zdravstvenoj ustanovi od 2. do 18. juna 2015. godine. Osnovni sud je, takođe, naveo da iz dopisa Policijske stanice Istočno Novo Sarajevo od 20. aprila 2015. godine proizlazi da apelant nije prijavljen na adresi u Istočnom Sarajevu, ulica Ive Andrića broj 22, niti boravi na toj adresi, iz čega proizlazi da je apelant dao sudu netačne podatke o svojoj adresi. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je na sjednici vijeća od 24. novembra 2015. godine, tužilac naveo da je dobio informaciju telefonskim putem da je optuženi prijavljen na toj adresi, ali da to ne mijenja činjenicu da optuženi nalazi načina da mu se uredno ne uruči poziv i da izbjegava dolazak na glavni pretres. Poziv koji mu je sud uputio za sjednicu vijeća 24. novembra 2015. godine opet nije primio optuženi već, navodno „rođak“ a u potpisu je V. V. Navedeno je da apelantovo navodno ugroženo zdravstveno stanje mu ne smeta da u isto vrijeme 17 puta prelazi državnu granicu, da čak dolazi u Mostar radi angažovanja novog branioca, a da se pri tom nijednom nije lično obratio sudu, kako bi sud uvjerio da će se uredno odazivati pozivu radi nastavka suđenja i donošenja presude po navedenoj optužnici. Optuženi čak ne nudi jemstvo, niti predlaže neku drugu mjeru umjesto pritvora. Na osnovu svih izloženih i evidentiranih radnji iz spisa, sud nesporno zaključuje da je namjera optuženog da vrši opstrukciju, da odugovlači postupak i onemogući sud da donese odluku u razumnom roku, a sve iz razloga jer, kao što mu je poznato, slijedi zastara krivičnog gonjenja.

4. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da se zahtjev branioca za ukidanje pritvora zasniva na odluci Vrhovnog suda Republike Srpske od 26. oktobra 2015. godine, koja je priložena uz zahtjev i rješenje Okružnog privrednog suda Istočno Sarajevo od 16. novembra 2015. godine koje je dostavljeno sudu na sjednici vijeća u kopiji bez klauzule pravosnažnosti. Osnovni sud je naveo da nakon dostavljanja strankama rješenja Okružnog suda u Trebinju, kojim je ukinuto rješenje Osnovnog suda u Trebinju od 24. novembra 2015. godine, Tužilaštvo je 22. decembra 2015. godine, radi znanja, sudu dostavilo primjerak apelacije Mješovitog hildinga Elektroprivrede Republike Srpske, Matično preduzeće a.d. Trebinje, koja je podnesena Ustavnom sudu (navedeno Bosne i Hercegovine) na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 1. oktobra 2015. godine. U obrazloženju je navedeno da vijeće ne želi da se upušta u komentar donešene revizione odluke Ustavnog suda (navedeno Republike Srpske) od 1. oktobra 2015. godine, jer se ne zna ni ishod po apelaciji koja je podnesena Ustavnom sudu (navedeno Bosne i Hercegovine) od strane Mješovitog holdinga Elektroprivrede Republike Srpske, Matično preduzeće a.d. Trebinje, kao i rješenja Okružnog privrednog suda Istočno Sarajevo od 16. novembra 2015. godine, koje je dostavljeno u kopiji i nema klauzule pravosnažnosti. Ovo iz razloga što se taj postupak odnosi na potraživanje ugovornih strana, odnosno o tome da li je potraživanje stečeno bez osnova ili ne. Njihova odluka ne može zamijeniti odluku suda u krivičnom postupku, jer bi i u tom slučaju eventualnog odustanka tužioca od podignute i potvrđene optužnice, u ovom stadijumu postupka sud morao donijeti presudu. O krivici optuženog, tj. apelanta jedino se presudom može odlučiti, a nikako u postupku o odlučivanju određivanja ili ukidanja pritvora optuženom. Navedeno je i to da je netačan navod u žalbi branioca od 3. decembra 2015. godine, da je branilac Dušan Vasović opravdao medicinskom dokumentacijom izostanak optuženog, jer je branilac naveo, a što je konstatovano na zapisniku od 24. novembra 2015. godine, da predaje sudu izvještaj ljekara specijaliste od 27. septembra 2015. godine, a da se optuženi nalazi na kućnom liječenju, a ne u bonici, to je kontradiktorno sa navodima branioca Josipa Muselimovića iz žalbe da se apelant kao optuženi nalazi na liječenju u inostranstvu, odnosno izvan Bosne i Hercegovine, te da nije dolazio u Mostar radi potpisivanja punomoći. Osnovni sud je naveo da na osnovu naprijed navedenog vijeće smatra da i dalje postoji zakonski uslov za određivanje pritvora po članu 197. stav 1. tačka a) ZKP RS, te da je zahtjev za ukidanje istog neosnovan.

5. Okružni sud je rješavajući po žalbi branioca apelanta izjavljenu protiv navedenog rješenja Osnovnog suda u predmetnom postupku donio rješenje broj: 95 0 K 0021344 16 Kž 2 od 19. januara 2016. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je Osnovi sud, odlučujući u ponovnom postupku o zahtjevu za ukidanje pritvora apelantu, obrazložio postojanje osnovane sumnje dokazima optužbe koji su izvedeni tokom glavnog pretresa, da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu, na način pobliže opisan u osporenom rješenju Osnovnog suda i da su ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS da se optuženom odredi pritvor. U obrazloženju je navedeno i to da je pravilan zaključak Osnovnog suda da se ne upušta u komentar dostavljenih odluka Ustavnog suda Republike Srpske od 1. oktobra 2015. godine, jer odluka Ustavnog suda ne može zamjeniti odluku suda u krivičnom postupku. U obrazloženju je navedeno da je žalba branioca neosnovana, zbog čega je ista odbijena na osnovu člana 337. stav 3. ZKP RS.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj. 7. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.).

8. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišenjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dobrovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišenja slobode" jeste postojanje "prinude" – zadržavanje osobe na određenom mjestu tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije "pod prinudom zadržan na određenom mjestu", već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelant još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

9. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u slučaju da zaista dođe do apelantovog "lišenja slobode", apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (koje će tom prilikom apelantu biti lično uručene, tako da apelant neće propustiti rok od 60 dana iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda), u kom slučaju će Ustavni sud ispitati osporene odluke u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

Dopustivost u odnosu na ostale navode apelacije U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije , kao i člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola br. 7. uz Evropsku konvenciju predmetna apelacija preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29. dostupna na www.ustavnisud.ba ).

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-675/16 (Ž.L.) | Sudska praksa | Aktio