Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4714/15 (B. C. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4714/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4714/15, rješavajući apelacije Bosiljke Cabo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bosiljka Cabo, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 023105 14 Gž od 29. decembra 2014. godine;

Bešir Muzaferović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 016347 14 Gž od 11. novembra 2015. godine;

Ognjen Samardžija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 003725 13 Rev od 27. oktobra 2015. godine;

R.L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 000021 14 Rev od 6. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4714/15 Bosiljka Cabo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Novog Sarajeva, podnijela je 22. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 023105 14 Gž od 29. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na osnovu održaja, sa dijelom 1/1 na nepokretnostima pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, što je apelantica dužna priznati i trpiti da se tužitelj upiše kao isključivi vlasnik sa dijelom 1/1, u zemljišnoknjižnoj kancelariji Općinskog suda u Sarajevu, a u protivnom upis će se izvršiti na osnovu ove presude. Također, naloženo je zemljišnoknjižnoj kancelariji Općinskog suda u Sarajevu da izvrši upis prava vlasništva u korist tužitelja na osnovu prvostepene presude.

Naime, utvrđeno je da je rješavajući tužbeni zahtjev, prvostepeni sud pravilno pošao od odredbe člana 58. stav l. Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja. U vezi s tim, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju apelantica 27. maja 1988. godine, sa ,,UPI“ radna organizacija prometa na malo, OOUR Grbavica zaključila ugovor o prodaji parcele k.č. 3017/1, k.o. Lukavica, u ukupnoj površini od 1000 m2, te je tadašnji punomoćnik apelantice Mjesna zajednica Toplik obavezan da kupca uvede u posjed najkasnije do 01.06.1992. godine. Kako je tužilac pravni sljedbenik ,,UPI“ radna organizacija prometa na malo, OOUR Grbavica, što proizilazi iz odluke o osnivanju matičnog državnog preduzeća ,,UPI“ Srpsko Sarajevo, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 03/97, a rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Srpsko Sarajevo od 29.04.2002. godine, dozvoljena je uknjižba prava katastarskog posjednika na zemljištu označenom kao k.č. 3017/12, površine 689 m2, k.o. Lukavica i k.č. 3016/2, površine 180 m2 k.o. Lukavica, u korist tužitelja sa dijelom 1/1, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi da tužitelj stekne pravo svojine održajem, jer je rok od deset godina neprekidnog držanja nepokretnosti bio praćen zakonitom i savjesnom državinom.

2. AP-5594/15 Bešir Muzaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 016347 14 Gž od 11. novembra 2015. godine.U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem darovanja i dosjelošću stekao pravo vlasništva i posjeda sa dijelom 1/1 na nekretninama pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, pa da se na temelju presude u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje i prijenos prava vlasništva na tim nekretninama sa tuženih u njegovu korist sa dijelom 1/1, kao i da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed predmetne nekretnine. U toku postupka je utvrđeno da je ocjenom dokaza koje je izveo apelant, prvostepeni sud zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje da je on vlasništvo na spornim nekretninama stekao darovanjem od oca Muzaferović Hasana, kao i dosjelošću - nije dokazao da je učinjeno darovanje predmetnih nekretnina apelantu od strane oca mu Muzaferović Hasana, niti je dokazao da je uopće on bio u posjedu ovih nekretnina, pa je, zbog nedokazanosti navedenih činjenica, a primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl.7., 123. st. 1 i 126. Zakona o parničnom postupku) pravilno tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio. Obzirom na ovakvu odluku prvostepenog suda o tužbenom zahtjevu u ovom dijelu, koja je pravilna, jer apelant nije dokazao da je on stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama, to je sud zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen i tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi predaju u posjed ove nekretnine.

3. AP-5736/15 Ognjen Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 29. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 003725 13 Rev od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu održaja stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. broj 126 zv. Trklje, u naravi njiva površine 28.090 m2 upisana u pl.br. 137 k.o. Samardžije, kao i zahtjev za upis prava vlasništva i predaju u posjed naznačenih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da su parnične stranke rođena braća, te da apelant nije savjestan posjednik spornih nekretnina (izuzev onih na kojima je, uz prećutni pristanak tuženog, sagradio vikendicu i pomoćne objekte), pa nije mogao postati vlasnikom istih na osnovu održaja, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je apelant iskoristio činjenicu što tuženi živi i radi u Njemačkoj te rijetko dolazi u rodno selo, pa je samovoljno zauzeo sve nekretnine koje je otac poklonio tuženom još 1968. godine. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi, koji je u javnim knjigama upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, osporavao apelantu posjedovanje istih, a na to ukazuje i okolnost što je tuženi protiv apelanta 1997. godine podnio tužbu zbog smetanja posjeda učinjenog time što je apelant na zemljištu tuženog posadio zasade.

Doduše, utvrđeno je da tom tužbom nije došlo do prekida održaja u smislu relevantne odredbe predmetnog zakona, budući da je navedena parnica zbog smetanja posjeda okončana donošenjem rješenja da se tužba smatra povučenom, ali je podnošenje te tužbe imalo uticaja na savjesnost apelanta koji je znao za tužbu, pa je slijedom toga znao i da se tuženi protivi da on koristi njegove nekretnine i da na njima sadi voćke i druge zasade. Prema tome, sud je zaključio da apelant kao nesavjestan posjednik nije mogao steći pravo svojine održajem. Osim toga, sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant znao da u posjedu drži tuđe nekretnine. Naime, utvrđeno je da je prilikom saslušanja u svojstvu stranke sam apelant naveo da tuženi nije želio da mu prepiše nekretnine koje mu je 1968. godine poklonio otac. Također, utvrđeno je da čak i iz dokaza kojeg je apelant priložio uz žalbu (ugovor o izgradnji i korištenju izvorskog bazena, koga su 22. novembra 1996. godine zaključili apelant i još dvojica mještana) proizilazi da je apelantu bilo poznato da radove izvodi na zemljištu čiji je vlasnik njegov brat, tj. tuženi. Dakle, sud je zaključio da je izvedenim dokazima oborena pretpostavka o savjesnosti apelantovog posjeda, a okolnost što je svojim radovima povećao vrijednost spornih nekretnina nema uticaja na sticanje svojine na tim nekretninama.

4. AP-5747/15 R.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 000021 14 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, a tužene su dužne trpiti da se temeljem te presude u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina izvrši upis prava vlasništva i posjeda na njegovo ime sa dijelom 1/1. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao kupac sa pravnim prednikom tuženih, sada umrlim H.K., dana 26. aprila 1998. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, da je u cijelosti izvršio isplatu kupoprodajne cijene i stupio u posjed tih nekretnina i da iste drži u posjedu duže od deset godina. Nadalje, utvrđeno je da okolnost da apelant u toku postupka nije dokazao da su potpisi ugovarača na ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 26. aprila 1998. godine ovjereni kod suda u skladu sa odredbom člana 9. u to vrijeme važećeg Zakona o prometu nepokretnosti čini taj ugovor ništavim u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

Shodno navedenom, utvrđeno je da su pravilno zaključili prvostepeni i drugostepeni sud da takav ugovor ne može biti osnov za zakonit posjed i za primjenu odredbe člana 32. stav 1., u vrijeme suđenja prvostepenog suda važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za sticanje prava vlasništva dosjelošću u roku od deset godina od stupanja apelanta u posjed predmetnih nekretnina. Kako nije sporno da nije protekao rok iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (20 godina od stupanja u posjed), sud je zaključio da je valjalo odbiti tužbeni zahtjev, jer usvajanje istog ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Pored toga, sud je zaključio da je na apelantu bio teret dokazivanja da je njegov posjed na predmetnoj nekretnini, osim što je savjestan i što je apelant i dokazao u toku postupka, i zakonit, tj. da ugovor o kupoprodaji od 26. aprila 1998. godine ispunjava zakonom propisanu formu i da se radi o pravno valjanom pravnom poslu. Budući da apelant ove činjenice nije dokazao, utvrđeno je da tužene nisu ni imale potrebe izvoditi bilo kakve dokaze za osporavanje ovih činjenica, koje bi u slučaju dokazanosti njemu išle u prilog jer bi njegov tužbeni zahtjev činile osnovanim sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4714/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4714/15 (B. C. i drugi) | Sudska praksa | Aktio