Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4934/15 („INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4934/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4934/15, rješavajući apelacije „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina protiv:
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 093545 11 Gž od 19. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109299 12 Gž od 27. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109698 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109707 13 Gž od 21. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 104945 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106046 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 110856 10 65 od 21. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4934/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 093545 11 Gž od 19. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 14. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
2. AP-4943/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109299 12 Gž od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženih radi isplate duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju konačno osporene odluke je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja primjenom odredbe člana 80. Zakona o mjenici, pri tom cijeneći da je apelantica imala pravo da potražuje isplatu duga u cjelosti sa kamatama od dana prijema kredita, a konačne otplate duga po ovoj mjenici do ugovorenih datuma, te da su dospjele obaveze po mjenici nastale u toku 2000. godine. Dalje je istaknuto da apelantica nije dokazala da je sporna mjenica dospjela na naplatu 2. juna 2009. godine, s obzirom da evidentiranje na mjenici od strane apelantice da mjenica nije plativa, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano navedenim Zakonom.
3. AP-4944/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109698 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. Apelantica je, također, obavezana da prvotuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
4. AP-4945/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109707 13 Gž od 21. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je S.L. 2000. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 2000. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi činjenice da na spornoj mjenici nije označen datum dospjelosti, ali je u istoj navedeno da svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih u ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cjelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. Slijedom navedenog je Kantonalni sud zaključio da sporna mjenica predstavlja osiguranje izvršenja ugovora o kreditu, iz kojeg razloga je neosnovana tvrdnja apelantice u žalbi da navedeni ugovor o kreditu, po osnovu kojeg je izdata mjenica, nije relevantan za ovu pravnu stvar. Zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 80. navedenog Zakona o mjenici, a koji prigovor su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
5. AP-4946/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 104945 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 29. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
6. AP-4947/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 106046 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 15. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
7. AP-4948/15 „INTESA SANPAOLO BANKA“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 110856 10 65 od 21. oktobra 2015. godine. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je V.D. 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi činjenice da na spornoj mjenici nije označen datum dospjelosti, ali je u istoj navedeno da svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih u ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cjelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. Slijedom navedenog je Kantonalni sud zaključio da sporna mjenica predstavlja osiguranje izvršenja ugovora o kreditu. Zabilješka da 1. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 80. navedenog Zakona o mjenici, a koji prigovor su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4934/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud u Sarajevu utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Sarajevu u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman