Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-538/13 (H. J.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-538/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 538/13, rješavajući apelaciju Hajrudina Jezerka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Jezerka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 007922 12 Rev od 8. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 007922 11 Gž od 19.
septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajrudin Jezerak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 4. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 007922 12 Rev od 8. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 007922 11 Gž od 19. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od tužene Vlade Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. marta 2016. godine, Okružni sud 3. marta 2012. godine, a tužena 4. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 4. januara 1999. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi povrata motornog vozila. Nadalje, kako slijedi iz stanja spisa, apelant je 25. septembra 2001. godine, nakon izvršenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio naknadu štete u iznosu od 60.636,00 KM i troškove postupka.
6. Iz apelacionog spisa proizilazi da se apelant, prije podnošenja tužbe, obraćao tuženoj radi povrata oduzetog motornog vozila, ali nema podataka o tome kada (kog datuma) je apelant podnio takav zahtjev.
7. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 2/99 od 11. aprila 2003. godine tužena je obavezana da na ime naknade štete za motorno vozilo, autobus FAP, isplati iznos od 56.367,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2002. godine kao dana izvršenog vještačenja, pa sve do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.310,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je da je tužena u avgustu 1992. godine mobilisala sporno vozilo za potrebe odbrane na osnovu člana 1 stav 1 tačka 1a) Uredbe o sprovođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik RS“ broj 9/92, u daljnjem tekstu: Uredba) u vezi sa odredbom člana 8 tačka 3 i člana 14 Zakona o odbrani Srpske republike BiH („Službeni glasnik RS u BiH“ broj 7/92). Stoga je u toku trajanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti postojao pravni osnov da tužena drži u posjedu sporno vozilo, a nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine taj osnov je otpao i tužena je bila obavezna da apelantu vrati mobilisano vozilo. Kada to nije učinila, za apelanta je nastala šteta, koja se ogleda u gubitku njegove imovine za koju mu je tužena, i prema odredbi člana 14 Uredbe, bila dužna isplatiti naknadu. Nezavisno od toga da li je apelant znao za svoje pravo na to potraživanje od tužene, samim danom kada je imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze od tužene kao dužnika (19. juna 1996. godine) za njega je počeo teći rok zastarjelosti tog potraživanja, jer od toga dana nastupa docnja dužnika za ispunjenje njegove obaveze.
9. Presudom Okružnog suda broj Gž-1366/03 od 15. juna 2005. godine žalba tužene je djelimično uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 2/99 od 11. aprila 2003. godine ukinuta u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete za motorno vozilo, autobus FAP, isplati iznos od 56.367,00 KM, kao i pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz dokaza koje je ocijenio Osnovni sud proizilazi da ne postoji mogućnost povrata vozila zbog toga što je vozilo rashodovano, pa Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud imao pouzdan osnov za zaključak da je apelant, zbog nevraćanja mobilisanog vozila, pretrpio štetu i da je za nju odgovorna tužena. Kako navodi Okružni sud, Osnovni sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva i sprovede dokaze, što je sud propustio da učini. U preostalom dosuđujućem dijelu žalba tužene se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
10. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 007922 99 P od 28. januara 2011. godine tužena je obavezana da apelantu naknadi štetu za motorno vozilo, autobus FAP, u iznosu od 56.367,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući je od 3. aprila 2002. godine pa do isplate, te troškove postupka u iznosu od 8.480,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
11. Kako navodi Osnovni sud, tokom postupka je nedvosmisleno dokazano da je tužena mobilisala predmetno vozilo i da ona do današnjeg dana nije vratila vozilo apelantu. U članu 172 Zakona o obligacionom odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) navodi se da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju i u vezi sa vršenjem svoje funkcije. S obzirom na to da vozilo fizički ne postoji, Osnovni sud navodi da se, u konkretnom slučaju, ne mogu primijeniti odredbe člana 37 Zakona o svojinskopravnim odnosima, jer vozila nema, pa pošto tužena nije ponudila niti jedan validan dokaz u smislu da apelantovo vozilo postoji, ukinuta je presuda Osnovnog suda iz 2003. godine, čime su se stvorili uslovi da apelant, umjesto povrata, traži naknadu štete za vozilo, tj. za autobus. Kada je u pitanju visina štete, Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka u ovoj pravnoj stvari, koji je stručan i objektivan i urađen po pravilima struke.
12. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 007922 11 Gž od 19. septembra 2011. godine žalba tužene je uvažena, Presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 007922 99 P od 28. januara 2011. godine preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu nadoknadi štetu za motorno vozilo, autobus FAP, u iznosu od 56.367,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od 3. aprila 2002. godine pa do isplate, i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.480,00 KM, odbijen u cijelosti kao neosnovan.
13. Okružni sud se pozvao na član 360 ZOO prema kojem zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze i ona nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost. Nadalje, prema odredbi člana 376 stav 1 ZOO, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine (subjektivni rok) od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina (objektivni rok) od kada je šteta nastala (stav 2 ovog člana). Iz navedenog proizilazi da je stavom 2 pomenute zakonske odredbe propisan objektivni (apsolutni) rok za zastarjelost potraživanja naknade štete koji počinje da teče bez obzira na saznanje oštećenog za štetu i za štetnika, računajući od momenta kada je šteta prouzrokovana i završava se kad protekne pet godina od dana kada je šteta nastala. Dakle, kako navodi Okružni sud, ovaj zakonski rok je povezan sa objektivnom činjenicom nastanka štete i primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine iz stava 1 ovog člana, nakon saznanja za šetu i učinioca, ističe van petogodišnjeg roka. Stoga, u ovom objektivnom petogodišnjem roku, koji teče od trenutka kad je šteta nastala, potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju bez obzira kada je oštećeni saznao za štetu i njenog učinioca.
14. Kako navodi Okružni sud, oba roka (subjektivni i objektivni) iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO nisu mogla početi teći prije 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti (,,Službeni glasnik RS“ broj 15/96). U konkretnom slučaju apelant je svojinsku tužbu za povraćaj predmetnog mobilisanog vozila podnio kod Osnovnog suda 4. januara 1999. godine, za štetu je saznao, prema izjavi datoj na zapisnik na glavnoj raspravi, tokom 1997. ili 1998. godine, dok je tužbu radi naknade štete, nakon izvršenog preinačenja prvobitnog tužbenog zahtjeva, podnio 10. februara 2003. godine (napomena: pogrešno navođenje datuma kada je apelant precizirao tužbu ispravljeno je u presudi Vrhovnog suda). Kako se, prema prethodnim zakonskim odredbama, rok zastarjelosti ima računati od 19. juna 1996. godine, to je u konkretnom slučaju protekao objektivni rok od pet godina sa 19. junom 2001. godine, pa je apelantova tužba za naknadu štete od 10. februara 2003. godine podnesena nakon isteka objektivnog roka.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 007922 12 Rev od 8. novembra 2012. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
16. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, u ovoj parnici, koja ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku prema izričitoj zabrani iz odredbe člana 240 stav 2 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74, 05, 63/07 i 49/09, u daljem tekstu: ZPP), sporni autobus fizički, kako navodi Vrhovni sud, ne postoji i ne može se vratiti apelantu. Slijedom navedenog, apelantu bi kao njegovom vlasniku pripadalo pravo na naknadu štete u visini vrijednosti toga vozila. Međutim, prema stanju spisa u ovoj parnici, apelant je zahtjev za naknadu štete za sporni autobus prvi put iznio na ročištu 25. septembra 2001. godine (a ne 10. februara 2003. godine, kako pogrešno nalazi drugostepeni sud u pobijanoj presudi, a osnovano ističe apelant u reviziji), do kada je, počev od 19. juna 1996. godine, kada je počeo teći rok zastarjelosti predmetnog potraživanja, bio protekao petogodišnji objektivni rok zastarjelosti potraživanja za naknadu štete, propisan odredbom člana 376 stav 2 ZOO. Budući da je zahtjev za naknadu štete podnesen nakon proteka navedenog objektivnog-apsolutnog roka zastarjelosti potraživanja naknade štete, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja, kojim je tužena osporila tužbeni zahtjev, i donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva. Kod takvog stanja stvari, sud se ne upušta u ocjenu subjektivnog roka zastarjelosti potraživanja naknade štete od tri godine iz odredbe člana 376 stav 1 ZOO, koji teče od dana saznanja oštećenog za štetu i učinioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant smatra da je ovakvim stavom u pogledu njegovog prava za naknadu oduzete imovine za potrebe Vojske RS u vrijeme ratnih dešavanja povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje, i to tako što je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba ZOO o zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju. Ovakvim paušalnim stavom, kako navodi apelant, odlučeno je da se radi o zastari potraživanja naknade štete za oduzeto vozilo, a da se prethodno ne utvrđuje vrijeme kada se vozilo moralo vratiti, odnosno ne određuje se jasno šta treba uraditi u situaciji kada se vozilo ne može vratiti. Navodi da je ovakav stav nižestepenih sudova suprotan Uredbi kojom je propisana obaveza isplate naknade, između ostalog i za oštećena i uništena sredstva.
19. Apelant smatra da sudovi zanemaruju i činjenicu da je apelant, prije obraćanja redovnom sudu, ispunio tada važeći uslov za uopšte sudsko odlučivanje za povrat oduzetih vozila, ili za naknadu njihove protivvrijednosti, a to je obraćanje nadležnom Pravobranilaštvu pismenim zahtjevom koji postoji u spisu. U tom smislu je apelantova izjava data na zapisnik prilikom saslušanja da se obratio sudu tek kada su mu u Pravobranilaštvu rekli da se vozilo ne može vratiti i u tom smislu izjavu treba ocijeniti, a ne davati joj smisao, kako to čini drugostepeni sud i obrazlaže u svojoj odluci u smislu da je tada apelant saznao da se vozilo ne može vratiti. U konkretnoj pravnoj stvari Vrhovni sud je zanemario činjenicu da je apelant i dalje vlasnik oduzetog vozila i da za to vozilo ima pravo na naknadu njegove protivvrijednosti, i to od momenta saznanja da se vozilo ne može vratiti. To saznanje apelant je imao tek u toku trajanja prvostepenog postupka kada je postavio alternativni tužbeni zahtjev, a što je posljedica samog ponašanja tužene koja je u podnesku istakla da se vozilo ne može vratiti.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud smatra da u konkretnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na koje se ukazuje u apelaciji, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Vrhovni sud navodi da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, pa sud ostaje kod tih navoda i stoga smatra da je apelacija neosnovana.
22. Tužena navodi da apelacije ničim ne dovode u sumnju odluke sudova protiv kojih je apelacija podnesena, te da navodi o kršenju prava koja su pobrojana u apelaciji tužena smatra u cijelosti neosnovanim i paušalnim. Tužena smatra da su sudovi dali obrazloženje utemeljeno na zakonu koje ni u jednom dijelu nije niti proizvoljno, niti neprihvatljivo.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Opšte pravilo Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Potraživanje naknade štete Član 376. stav 1.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 007922 12 Rev od 8. novembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da mu se naknadi šteta. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
31. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
33. U vezi s konkretnim tužbenim zahtjevom za naknadu štete koji je apelant istakao u predmetnom parničnom postupku i revizionim prigovorima koji se odnose na zastarjelost potraživanja, pri čemu je bitan nastanak štete i saznanje za počinioca, Vrhovni sud je naveo relevantne odredbe ZOO koje su dovedene u kontekst subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti potraživanja iz odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO. S tim u vezi je jasno ukazano da je objektivni rok od pet godina, u kom okviru je i subjektivni rok od tri godine, počeo teći ukidanjem ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine (Odlukom Narodne skupštine RS) i istekao je 19. juna 2001. godine, te je stoga tužbeni zahtjev postavljen u tužbi od 25. septembra 2001. godine za naknadu štete odbijen zbog proteka objektivnog roka, na temelju odredbe člana 376 stav 2 ZOO.
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da se pitanjem primjene odredaba o roku zastare u postupcima u vezi sa naknadom štete bavio u svojim brojnim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti br. AP 2248/06 i AP 1576/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, kao i odluka bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se obezbijedio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
35. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete nije osnovan, niti nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant, u smislu relevantnih odredaba člana 376 st. 1 i 2, izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze.
36. Naime, u konkretnom slučaju su nesporne sljedeće činjenice: a) da se predmetno vozilo apelantu ne može fizički vratiti, jer više ne postoji; b) s obzirom da se vozilo ne može fizički vratiti, moguće je potraživati samo naknadu štete u novcu zbog oduzetog i uništenog vozila; c) da se rokovi zastarjelosti računaju od 19. juna 1996. godine, kada je u RS ukinuto ratno stanje i d) da je apelant 25. septembra 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog oduzetog vozila. S druge strane, apelant ni u toku postupka pred redovnim sudovima, a ni u apelaciji nije uspio dokazati, odnosno nije dao relevantne razloge zašto nije mogao podnijeti tužbu za naknadu štete u roku od pet godina. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje.
37. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je redovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman