Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/16 (Fačo d.o.o. Čelinac)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Postupak priznavanja strane sudske odluke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-299/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-299/16, rješavajući apelaciju Fačo d.o.o. Čelinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fačo d.o.o. Čelinac podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 V 016388 15 Gž od 22. oktobra 2015. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fačo d.o.o. Čelinac (u daljem tekstu: apelant), koga zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka- Bubić advokati iz Banja Luke, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj: 11 0 V 016388 15 Gž od 22. oktobra 2015. godine.

2. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom će se zabraniti pokretanje i vođenje izvršnog postupka po presudi zbog propuštanja Okružnog suda u Ljubljani broj: VI Pg 816/2008 od 19. jula 2013. godine i presudi Višeg suda u Ljubljani broj: VI Pg 816/2008-27 od 14. oktobra 2014. godine, a koje su priznate rješenjem Okružnog suda u Banja Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj: 11 0 V 016388 15 V od 25. juna 2015. godine i rješenjem Vrhovnog suda broj: 11 0 V 016388 15 Gž od 22. oktobra 2015. godine, te da navedena privremena mjera ostane na snazi do okončanja apelacionog postupka pred Ustavnim sudom ili do donošenja odluke slovenačkog suda po reviziji apelanta, ili svaku drugu mjeru koju sud nađe opravdanom.

3. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je žalba apelanta kao protivnika predlagača i potvrđeno rješenje Okružnog suda broj: 11 0 V 016388 15 V od 25. juna 2015. godine, kojim rješenjem su priznate presuda zbog propuštanja Okružnog suda u Ljubljani broj: VI Pg 816/2008 od 19. jula 2013. godine, koja je postala pravosnažna 14. oktobra 2014. godine, izvršna 27. novembra 2014. godine i presuda Višeg suda u Ljubljani broj: VI Pg 816/2008-27 od 14. oktobra 2014. godine, koja je izvršna 27. novembra 2014. godine. Navedene odluke stranog suda se priznaju tako da proizvode pravno dejstvo i utvrđuju se njihove izvršnosti u Bosni i Hercegovini. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda navedeno je da prema odredbama člana

86. Zakona o rješavanju sukoba sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Službeni list SFRJ broj: 43/82 i 72/82, dalje: ZRSZ), koji se ima primjeniti u konkretnom slučaju, na osnovu člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske broj: 36/09) u vezi sa članom 458. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ( Službeni glasnik Republike Srpske broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) strana sudska odluka se izjednačuje sa odlukom suda u Bosni i Hercegovini, ako je prizna nadležni sud u Bosni i Hercegovini.

5. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je navedeno i to da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je utvrdio da je strana sudska odluka čije se priznanje traži pravosnažna po pravu države u kojoj je donesena, da je protivnik predlagača mogao učestvovati u postupku pred stranim sudom, da ne postoji isključiva nadležnost domaćeg suda, da u istoj stvari ne postoji pravosnažna odluka domaćeg suda, da postoji uzajamnost i da odluka nije u suprotnosti sa ustavom utvrđenim osnovama domaćeg uređenja. Ističe u obrazloženju da je na taj način prvostepni sud u cjelosti ispitao okolnosti od značaja za priznanje ili odbijanje priznanja strane sudske odluke propisane odredbama člana 86. do člana 95. ZRSZ. Naveo je da nisu od značaja žalbeni prigovori kojima se ukazuje na navodne povrede odredbi postupka počinjene pred stranim sudom, a koje se ogledaju u tome da su apelantu pismena dostavljani neposredno, a ne diplomatskim putem. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da nije sporno da se apelant upustio u raspravljanje pred stranim sudom, dajući odgovor na tužbu, a kasnije i podnoseći žalbu na prvostepenu presudu, čime mu nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom. Navodi da ne postoje razlozi propisani članom 86. do 95. ZRSZ zbog kojih se strana sudska odluka ne bi priznala, da su navodi apelanta istaknuti u žalbi neosnovai, zbog čega je sud žalbu odbio u skladu sa članom 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanpraničnom postupku.

6. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencije), te pravo na zabranu zloupotrebe prava zaštićeno članom 17. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

10. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je potvrđeno navedeno rješenje Okružnog suda, kojim je priznata odluka stranog suda. Stoga, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se u predmetnom postupku utvrđivala građanska prava i obaveze. Stoga se, u ovom slučaju postavlja pitanje da li se pri ocjeni ispunjenja predpostavke za priznanje odnosno nepostojanja smetnji za priznanje odluke stranog suda utvrđuju građanska prava i obaveze i da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u takvim situacijama.

11. Ustavni sud smatra da postupak priznanja strane sudske odluke sam po sebi ne predstavlja "spor" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza koje zahtijeva član 6. stav 1., tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivčne optužbe), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjene pretpostavke za priznanje odnosno da ne postoje smetnje za priznanje odluke stranog suda (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluka broj U- 16/03 od 17. marta 2004. godine, tačka 16. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 15/04). Stoga, Ustavni sud smatra da se član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, ne može primjeniti na postupak u kome su donesena osporena rješenja, te je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant takođe navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud dalje konstatuje da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su ispunjene pretpostavke za priznanje odnosno, da ne postoje smetnje za priznanje odluke stranog suda, predmetni postupak nije odnosio na apelantova imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju takođe ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Takođe, apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. Imajući u vidu da je u slučaju apelanta, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud dalje podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/16 (Fačo d.o.o. Čelinac) | Sudska praksa | Aktio