Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2038/15 (D. P.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2038/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2038/15, rješavajući apelaciju Dine Perčića, na osnovu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dine Perčića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 050268 05 I (raniji broj I-2798/05).
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dino Perčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 24. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 32 0 I 050268 05 I (raniji broj I-2798/05). Apelant je podneskom od 2. studenog 2015. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 29. rujna 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 6. listopada 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Apelant je 19. listopada 2005. godine zajedno sa T. P. i A. P podnio prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj P.2349/02 od 11. travnja 2005. godine, koja je preinačena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.900/05 od 19. rujna 2005. godine, protiv izvršenika K. B. i S. M. radi isplate duga na ime naknade štete koja je nastala kao posljedica izvršenja kaznenog djela. U prijedlogu za izvršenje je predloženo da se izvršenje provede na pokretnim stvarima izvršenika.
6. Rješenjem broj I-2798/05 od 25. listopada 2005. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje.
7. Iz stanja u spisu proizlazi da rješenje o izvršenju nije moglo biti uručeno izvršenicima na adrese iz prijedloga.
8. Dopisom od 29. svibnja 2006. godine Općinski sud je od Policijske uprave Tuzla zatražio dostavljanje točne boravišne adrese oba izvršenika. Obzirom da PU Tuzla nije postupila sukladno dopisu, Općinski sud je ponovnim dopisom od 27. veljače 2007. godine tražio dostavljanje traženih adresa.
9. PU Tuzla je 7. ožujka 2007. godine Općinskom sudu dostavila tražene adrese. Rješenje o izvršenju je izvršeniku B. K uručeno 11. svibnja 2007. godine, dok rješenje o izvršenju nije moglo biti uručeno izvršeniku S. M.
10. Općinski sud je dopisom od 5. rujna 2007. godine i 13. studenog 2007. godine ponovno tražio dostavu adrese za izvršenika S. M.
11. Dopisom od 20. studenog 2007. godine PU Tuzla je obavijestila Općinski sud o sjedištu poslodavca izvršenika S. M., te činjenici da je izvršenik nastanjen na adresi na kojoj rješenje o izvršenju nije bilo moguće uručiti.
12. Općinski sud je odredio da se rješenje o izvršenju dostavi izvršeniku S. M. na adresu poslodavca, a dostavnica je vraćena uz napomenu dostavljača pošte da se izvršenik odselio.
13. Dopisom od 10. listopada 2008. godine Općinski sud je od PU Tuzla ponovno tražio adresu boravišta/prebivališta izvršenika S. M.
14. PU Tuzla je 27. listopada 2008. godine dostavila adresu izvršenika S. M., a Općinski sud je 12. prosinca 2008. godine predmetno rješenje o izvršenju uručio izvršeniku.
15. Nezadovoljan navedenim rješenjem, izvršenik S. M. je izjavio prigovor.
16. Zaključkom od 30. listopada 2009. godine Općinski sud je dostavio prigovor izvršenika S. M. apelantu radi davanja odgovora.
17. Rješenjem od 14. rujna 2010. godine Općinski sud je odbio prigovor izvršenika S. M. kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
18. Podneskom od 8. listopada 2010. godine apelant i A. P. su dostavili Općinskom sudu obavijest kojim ih FZMIO Mostar - KAS Tuzla obavještava da ne može dati podatke da li su izvršenici korisnici mirovine.
19. Dopisom od 11. listopada 2010. godine Općinski sud je od FZMIO Mostar - KAS Tuzla zahtijevao da u roku od 15 dana od dana prijema dopisa, sukladno odredbi članka 37. ZlP-a, sudu dostavi matične brojeve izvršenika.
20. Dopisom od 19. listopada 2010. godine FZMIO Mostar - KAS Tuzla je obavijestio Općinski sud da bez JMBG izvršenika ne može dostaviti tražene podatke.
21. Zaključkom od 17. studenog 2010. godine Općinski sud je naložio tražiteljima izvršenja da mu dostave JMBG izvršenika. Tražitelji izvršenja su 29. studenog 2010. godine Općinskom sudu dostavili JMBG izvršenika.
22. Dopisom od 23. prosinca 2010. godine Općinski sud je od FZMIO Mostar - KAS Tuzla, u smislu odredbe članka 37. ZlP-a, zatražio matični broj mirovine izvršenika.
23. Dopisom od 19. siječnja 2011. godine FZMIO Mostar - KAS Tuzla je obavijestio Općinski sud da izvršenici nisu korisnici mirovine.
24. Podneskom od 25. travnja 2011. godine apelant je obavijestio Općinski sud da je od Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) tražio podatke da li izvršenik S. M. (u daljnjem tekstu: izvršenik) ima otvoren račun, a Banka je 31. ožujka 2011. godine obavijestila da tražene podatke ne može dostaviti bez suglasnosti vlasnika računa ili odluke drugog ovlaštenog tijela.
25. Općinski sud je dopisom od 14. lipnja 2011. godine od Banke zatražio podatke o broju otvorenih računa - kreditnih kartica za izvršenika.
26. Dopisom od 23. lipnja 2011. godine Banka je sudu dostavila broj bankovnog računa izvršenika a Općinski sud je 1. kolovoza 2011. godine apelantu proslijedio dopis Banke.
27. Podneskom od 4. kolovoza 2011. godine apelant je predložio da se predmetno izvršenje provede na računu izvršenika.
28. Rješenjem broj 32 0 I 050268 05 I od 22. prosinca 2011. godine Općinski sud je odredio provođenje izvršenja na bankovnom računu izvršenika. Rješenje je izvršeniku dostavljeno 18. svibnja 2012. godine.
29. Dopisom od 22. svibnja 2012. godine Općinski sud je obavijestio Banku da je rješenje od 22. prosinca 2011. godine postalo pravomoćno, s nalogom da po njemu postupi.
30. Dopisom od 25. rujna 2012. godine Općinski sud je od Banke zatražio izjašnjenje o provođenju predmetnog izvršenja.
31. Podneskom od 26. rujna 2012. godine apelant je predložio da se izvršenje provede na plaći izvršenika.
32. Dopisom od 19. listopada 2012. godine Banka je obavijestila sud o nemogućnosti provođenja izvršenja rješenja na računu izvršenika, jer je on zatvoren.
33. Općinski sud je rješenjem od 9. studenog 2012. godine odredio provođenje izvršenja na jednoj polovini plaće izvršenika, te naložio apelantovom poslodavcu provođenje izvršenja.
34. Apelantov poslodavac je dopisom od 7. prosinca 2012. godine obavijestio Općinski sud da se izvršenje na plaći izvršenika ne može provesti, jer je ona već zadužena do jedne polovine iznosa.
35. Dopisima od 9. travnja 2013. godine, 19. srpnja 2013. godine, 27. siječnja 2014. godine, 18. ožujka 2015. godine i 24. kolovoza 2015. godine Općinski sud je od izvršenikovog poslodavca zatražio izjašnjenje o provođenju izvršenja.
36. Dopisima od 15. travnja 2013. godine, 20. rujna 2013. godine, 5. veljače 2014. godine, 30. ožujka 2015. godine i 1. listopada 2015. godine izvršenikov poslodavac je obavještavao Općinski sud da postoje smetnje za provođenje predmetnog izvršenja, jer je, u smislu članka 138. ZlP-a, plaća izvršenika opterećena do jedne polovine.
37. Prema stanju u spisu, predmetni izvršni postupak je u tijeku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant smatra da je, zbog neokončanja izvršnog postupka, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da je pravo na naknadu štete stekao kao oštećena strana u kaznenom postupku, te da povredu navedenih prava vidi u tome što se predmetno rješenje ne provodi, jer ni nakon 10 godina od donošenja rješenja o izvršenju nije mogao ostvariti svoje potraživanje iako je iscrpio sva moguća sredstva i predmete na kojima bi se moglo provesti izvršenje. Apelant je, također, naveo da nije imao primjedaba na sam tijek izvršnog postupku koji je provodio Općinski sud, te da su problemi nastali kada je rješenje o izvršenju trebalo biti provedeno, jer izvršenik navodno ne posjeduje nikakve pokretne stvari, na transakcijskim računima nema sredstava, a plaću je opteretio do iznosa jedne polovine radi vraćanja kredita, pa ni na taj način nije moguće provesti rješenje o izvršenju, odnosno omogućiti apelantu da namiri svoje potraživanje. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.
b) Odgovor na apelaciju
39. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je detaljno izložio činjenično stanje predmeta, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je predložio da se apelantova apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
40. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5.
Žurnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno.
Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Članak 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Članak 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
41. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
43. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje duljine trajanja izvršnog postupka pokrenutog na temelju pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
44. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz članka 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, Serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, Serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike.
45. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije.
46. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Europske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A broj 194, stavak 21).
47. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom prijedloga za izvršenje od 19. listopada 2005. godine nije okončan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
48. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu članka 18. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
49. Apelant smatra da je, zbog neokončanja izvršnog postupka, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
52. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u svezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni izvršni postupak okončan. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom članka 31. Pravila Ustavnog suda, duljinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
53. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnog postupka koji je u tijeku pred Općinskim sudom. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. ožujka 1997. godine) u kojoj je Europski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti promatrano kao sastavni dio postupka u smislu članka 6. Europske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Europski sud je konstantno ukazivao da izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
54. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. veljače 2007. godine, stavak 26). Razdoblje koje se uzima u obzir
55. Ustavni sud zapaža da je apelant 25. listopada 2005. godine pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirao svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, te da traje dulje od 10 godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
56. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Europskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojemu je sudjelovalo više tražitelja izvršenja i izvršenika, u kojemu je izvršenje predlagano na pokretnim stvarima, mirovini, bankovnom računu i plaći izvršenika, te u kojemu su se pojavile poteškoće sa otkrivanjem točne adrese izvršenika, tako da se konkretan predmet može smatrati složenim.
57. Glede ponašanja apelanta kao jednog od tražitelja izvršenja, Ustavni sud konstatira da apelant ni na koji način nije doprinio duljini trajanja postupka. Naprotiv, apelant je predlagao promjenu predmeta i sredstava izvršenja, čime je poduzimao sve radnje kako bi se njegovo potraživanje naplatilo. Osim toga, ocjenjujući značaj koji predmetni postupak ima za apelanta, Ustavni sud zapaža da se predmetni izvršni postupak vodi radi isplate naknade štete kao posljedice kaznenog djela, pa se može zaključiti da je predmetni postupak od značaja za apelanta.
58. S druge strane, analizirajući postupanje redovitih sudova, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi članka 5. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Europskog suda (vidi, Europski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stavak 23, 2000. godina), smatra žurnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda, u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državno tijelo, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev v. Ukrajina, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, sudovi u izvršnom postupku nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
59. U tom kontekstu, analizirajući postupanje redovitog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku u razumnim vremenskim rokovima poduzeo veliki broj izvršnih radnji. Naime, Općinski sud je u relativno kratkom roku donio rješenje o izvršenju (25. listopada 2005. godine), dopisima od PU Tuzla zahtijevao dostavljanje točne adrese radi dostave rješenja o izvršenju (29. svibnja 2006. godine, 27. veljače 2007. godine, 5. rujna 2007. godine, 13. studenog 2007. godine, 10. listopada 2008. godine), donio rješenje kojim se prigovor izvršenika odbija (14. rujna 2010. godine) i na apelantov prijedlog, zahtijevao da Fond MIO dostavi informacije da li su izvršenici korisnici mirovine (11. listopada 2010. godine i 23. prosinca 2010. godine). Osim navedenog, Općinski sud je na apelantov prijedlog u relativno kratkom roku rješenjem odredio provođenje izvršenja na bankovnom računu izvršenika (22. prosinca 2011. godine) i od Banke zahtijevao dostavljanje informacije o provođenju izvršenja (22. svibnja 2012. godine i 25. rujna 2012. godine), ali je Banka obavijestila Općinski sud da je bankovni račun izvršenika zatvoren. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rješenjem od 9. studenog 2012. godine odredio provođenje izvršenja na plaći izvršenika, da je od izvršenikovog poslodavca u više navrata zahtijevao dostavljanje informacije o provođenju izvršenja (9. travnja 2013. godine, 19. srpnja 2013. godine, 27. siječnja 2014. godine, 18. ožujka 2015. godine i 24. kolovoza 2015. godine), da je od izvršenikovog poslodavca zatražio izjašnjenje o provođenju izvršenja, ali da je poslodavac izvršenika obavještavao Općinski sud da izvršenje nije moguće provesti, jer je plaća izvršenika opterećena do jedne polovine. Imajući u vidu izloženo činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u suštini radi o specifičnom postupku izvršenja u kojemu izvršenje na svim do sada predloženim predmetima i sredstvima izvršenja nije bilo moguće provesti, zbog čega Ustavni sud smatra da su u postupku postojale objektivne okolnosti zbog kojih izvršni postupak nije okončan. Navedeno razdoblje trajanja izvršnog postupka se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može staviti na teret Općinskom sudu. Naime, taj sud je kontinuirano poduzimao radnje iz svoje nadležnosti i u razumnim rokovima odlučivao o apelantovim prijedlozima, što sve ukazuje da je sud vodio postupak tako da se njegov tijek ne ometa, odnosno da se efektivno okonča, poduzimajući pri tome sve radnje kako bi razumno pomogao izvršenju presude u apelantovu korist, što ni sam apelant ne spori u svojim navodima iz apelacije.
60. Stoga, imajući u vidu da se radi o složenom postupku koji nije okončan zbog postojanja objektivnih okolnosti i da nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi
61. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa povredom prava na suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije, obzirom da se ti navodi zasnivaju na navodima o duljini trajanja postupka.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije iako izvršni postupak koji se, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra žurnim nije okončan ni nakon više od 10 godina, jer su složenost pitanja i objektivne okolnosti u tom postupku presudno utjecale na njegovu duljinu, a nema elemenata koji bi ukazivali da je Općinski sud odugovlačio postupak.
63. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman